PRIJATELJSTVA SU RIJEKE PONORNICE
Kada prođe istinska mladost zelenim signirana na brojčaniku našeg biološkog sata, kada sedimenti iskustva smanje protok divlje životne energije kroz naše žile i nerve, kada postanemo otporni na elektrošokove koje izazivaju svjetlost, zvukovi i mirisi svakog nadolazećeg dana, onda lica koja nas okružuju postaju samo galerija slika; i razgovor je samo zvečeći cimbal ondje gdje nema ljubavi. I nenadano, u smijehu i vinu objasni se čovjeku, kaže Krleža, kako su prijatelji koje u mislima nosimo na dlanu i koje svojim simpatijama natapamo kao biljke, spužvasti, mekani, slabi i nedostojni one crne težine koja se oborila na našu glavu. Ta spoznaja da si zapravo sam, da su oko tebe sablasti s istim mislima, da jedeš vlastito srce, da egzistiraš u svijetu stvari kao Skinnerovi štakori i golubovi, da se more nenaslućivanog pretvorilo u močvaru banalnog, da je nestalo radoznalosti, da nikada nećeš ostvariti obećanu pustolovnu sreću- neminovno te pretvara u putnika koji se cestom nostalgije vraća u doba nevinosti, u vrijeme pobjeda, u trenutke kada si ono što si imao dijelio s prijateljima.
Kako se ne sjetiti da smo s prijateljima dijelili sve što je formiralo neuklonjivu bit našeg postojanja: brige, radosti, sumnje, uspjehe, nade, planove; sve je bilo zajedničko, miješajući se kao hranjivi sastojci u procesu osmoze. Nekritički smo međusobno preuzimali stavove, geste, način oblačenja, divili se istim djevojkama, filmovima i automobilima, voljeli ista mjesta. Pecali smo zajedno, kupali se, izležavali na suncu, sanjkali, zajednički slušali muziku, idealizirali avanturu, nismo osjećali ni etičke ni etničke antagonizme, vjerovali smo u svemirsko bratstvo ljudi, bili u stalnoj potrazi za srećom. Gledali smo u prijatelje kao u zrcalo, prepirali se s njima oko kozje vune, slikali se za uspomenu i dugo sjećanje i pri tom si pravili rogove, smijali se i na brašno, šaptali si pod satom, igrali hakla i na male, utjecali si na savjesti, zanemarivali smo zbog njih braću i sestre, podcjenjivali roditelje, povjeravali se do besvijesti, uspoređivali se, davali si savjete, prezirali smrt, žderali jedni drugima vrijeme...
Prijateljstva su tada bile brze, svjetlucave, duboke rijeke čije smo obale bili mi. Rijeke su šumjele, bile bistre i čiste, a obale su bile spojene bujnim zelenilom. U kom trenutku, na kom mjestu rijeke prijateljstva počinju ponirati i nestajati ispod površine u tamu, u nevidljivost, daleko od neba i suhog svjetla- nije moguće sasvim precizno reći, jer opire se definiciji stanje za koje pouzdano ne znamo da li još uvijek postoji ili ne. Razlike narasle u vremenu, socijalne okolnosti, karakterne neusklađenosti, razlike u temperamentima, utjecaj kulturnih vrijednosti, moralne dvojbe, radne obveze, hobistički interesi, novac, društveni prestiž, granične situacije, pritisak dominantnih društvenih skupina, utjecaj straha i neizvjesnosti na sudbinu, sebičnost bračnih partnera, potrebe djece i navala uporne svakodnevice- raskidali su klauzule ugovora o vječnom prijateljstvu.
I dok gledamo nove generacije kako kao isprogramirani, sudbinski ponavljaju iste greške, poželimo da nam se sve ponovi, da otplovimo u zaborav i ničim opterećeni stegnemo prijateljima ruku, smiješeći im se iskreno u lice, da popijemo s njima piće, da važno zapalimo cigaretu, da raspravimo o ludim teorijama ovog i onoga, da planiramo sutrašnji odlazak biciklom na Poloj, a navečer na korzo dobacivati djevojkama, prekosutra da posjetimo Glogovicu i Mrsunju, da duboko u noć slušamo ploče i pričamo što ćemo raditi u životu i kako ćemo osvojiti svijet, da se cerekamo bez veze, i bacamo štosove ne misleći ama baš na ništa, sretni, sigurni zaštićeni. Pa zašto to ne učinimo? Zato što to nije poput puštanja ploča koje nose trajno zabilježen zvuk. Život je šum- muzika kaosa. U životu se sve brzo potroši, on nema ni stila ni milosti. Iako to znamo osjećamo snažnu čežnju da rijeke ponornice još jednom izađu na površinu da uživamo u njihovom sjaju i svježini, jer kad nema rijeka nema ni obala.
SVJETLUCAVE KRHOTINE DJETINJSTVA
... na način Danila Kiša
Brod, Mali Pariz, Užarevićeva... krajem pedesetih, početkom šezdesetih. Slike, zvukovi, mirisi, okusi... žalci u duhovnom tkivu...
Miris isparavanja pokisle odjeće, mamina jela od tijesta- šufnudle, tačke, palačinke sa sirom, rezanci s orasima, ostaci ljuske kuhanih jaja u ustima, poljski klozet preblizu, mamini mirisi kad odlazi iz kuće: crna mačka, pokošeno sijeno, ružina vodica, plavičasti dim tatine Opatije, iznenadni zvižduci lokomotiva i ritmična tutnjava vlakova, zaustavljene lokomotive na signalu koja ispušta paru i glasa se kao da je živa, sasušeni glib na ulici kao oružje u dječačkim ratovima ulica, kreket žaba iz Glogovice i obližnjih bara kao zvučni svod, duboki, tamni bunar na sred dvorišta, šine na kojima se prešaju noževi od eksera, betonski bunker pored pružnog prijelaza kao izraslina, brklja ispred pruge poput teške ruke koja kažnjava, liker-bomboni iz Plavog 9 u obliku bočica, bakina zatamnjena soba i ladice koje se ne smiju dirati, ljudska vreva što se ne smanjuje na željezničkoj stanica pred dolazak vlaka u Bicko selo, drvene, sjajne klupe u putničkom vagonu, miris lipa i drače, šivano odijelce za zajedničko fotografiranje za uspomenu i dugo sjećanje, tijesna ljetna kuhinja, mamina rifljača kao instrument... trrrr, trrrrrrrrr, suvišne sestrine igračke, tatini šarafi u masnim piksama, konj i kola prodavača sifona soda vode, zviždanje prijatelja kao lozinka, velika slika s debelim, reljefnim ramom Majke Božje na zidu tatine i mamine spavaće sobe, zamagljeni prozori od maminog kuhanja, tatin neizolirani alat, miris rastopljenog katrana, ugašeni kreč u pokrivenom, metalnom buretu, zelene platnene zavjese koje se ponekad same od sebe podižu, šnite kruha s masti i paradajz, zerdelije, dudovi, zujanje buba, staze velikih leptira, spretnost Zlatka O., blizanački trikovi braće M., uvezani Kekeci Bože J., Isakovi konji i pas Šarko, gromki lalinski glas Steve S., betonski prozori verande, asparagusi, asparagusi samo asparagusi u prozorima, tišina za posvete kuće, bakini crni molitvenici i slike svetaca, gatalinke, gušteri po ogradama, puhaljke i municija od lipovih bobica, dvorišta susjednih kuća prepuna cigle i materijala koji će zatrebati, šest mjeseci bosih nogu s posjekotinama i ranicama, tatina francuska kapa, bakina sijeda kosa, sve do škole smiješne riječi bez slova K... tota, tupus, tiša, mrtva...
MIRIS I JESTIVOST GRADA
Miješaju se mirisi parfema na ženama, sadržaja kanti za smeće, dima iz kafića, valova svježine koje emitira Sava, plinova iz auspuha automobila, isparavanja omekšanog asfalta na cestama, peciva i jestiva iz pekara i pečenjarnica... u jedan- miris grada. Uronjene su nam glave u taj oblak mirisa koji lebdi gradom. Navikli smo na nadsumativni miris svoga grada kao na odsustvo mirisa. A miris za one koji darovito, predano njuše, lebdi i postoji kao orijentacija, kao dio identiteta bliskog prostora, kao opomena, kao vodič. Miris nas formira, potiče, rastužuje, nasmijava, izaziva reminiscencije. Miris razbuđuje, miris mami na užitak. Miris grada je kao miris pladnja s ukusnom hranom. Mirisi grada potiču njegovu jestivost i mi ga, vlastiti grad, konzumiramo.
Protestiramo kad nas mirisi uznemiruju. Neugodnih mirisa se i bojimo, Ponekad taj strah postane službeno priznat. Ponekad strahujemo od službenih priznanja. Miris može postati politička lozinka. Stoj! Tko ide? Imaš prolaz, ako odgovoriš da miris je štetan. A ako te ne zanima saznati odgovor na lozinku postaješ sumnjiv za one koji kažu da miris zagađuje. Ipak, sve to nas ne sprječava da iz dana u dan uživamo u pladnju grada.
BILI JEDNOM OSUMNJIČENI
Sumnjičenja je sve manje. Sad je opet vrijeme kad se traže se prijatelji, a ne više neprijatelji. Dok su se tražili neprijatelji bilo je puno sumnjivih. Sumnjičenje drugih su bili ujedinjeni strast i strah- kao lov. Dođu vremena sumnjičenja kao naizgled iznenadne poplave. Sumnjivci tada bespomoćno plutaju i prevrću se kao automobili u bujici sumnjičenja, a stvoreni su da voze su po čvrstim cestama. Osumnjičeni se boje prevrtanja i mnogi bi mijenjali svoju marku. Mnogi osumnjičeni su u doba sumnjičenja bili kao ustrašene mačke koje bi dale da im se i rep odsječe, samo da bi ličile na zeca koji ih sumnjiči. Privedite osumnjičenje, čulo se na sve strane. Sumnjiva lica i nesumnjiva naličja svega. Na prvi pogled kaos, a na drugi jasna pravila. U doba ukazivanja na krivce ili u doba osujećenja stizale su ponude da pišemo u mjesnom oglasilu, ali ne pod svojim imenom. Nismo htjeli. Sačuvali smo rep.
NESTA KRIŽA, KAPA SE NE SKIDA
Mladi čovjek kojeg smo učili novinarstvu u Novom brodskom listu danas je jedan važnih političkih dispečera u Gradu (dispečer: onaj koji iz jednog centra raspoređuje i nadzire rad cijelog sustava; otpremnik). Obraćamo mu se kao takvom kratkim, ispovjednim e-mailom moleći ga za smiješno malu pomoć. Za informaciju koju on ima u malom prstu i čije davanje ga ne košta ama baš ništa. Nije ni odgovorio. A mogao je barem to učiniti, odgovoriti samo, zbog prošlih vremena kad smo ga strpljivo učili pisati, trebao je biti odgojen, izmisliti neke razloge da ne može pomoći, reći da nema vremena. Informaciju nije morao dati. On je izabrao ništa.
Pričamo to jednom bivšem političkom dispečeru koji je s tog moćnog mjesta otišao čist. On nam kaže: „Što se tu može, ljudi prebrzo povjeruju da život traje jedan mandat i to upravo njihov, koji, gle čuda, nikada neće završiti. Stvarnost je drugačija i zorno ukazuje na to da je svaki dan jedan mandat, i da svaki dan moraš odraditi do kraja dobro, ne preskačući niti jedan dan. Nesretnici kao tvoj NN. iz tvoje priče, nakon neminovnog okončanja mandata, ostanu trajno u čudu, kako to da više nisam nikome važan, a baš su bili dobri i sami su sebe baš najbolje skrojili i nitko im kod toga ništa nije pomagao. Uz to ide stara istina - kad spade križ na našem krstopuću više nitko ne skida šešira.“
Što bi tom mladom starcu (nije tautologija!) trebalo savjetovati? Budi blag prema onima koje susrećeš dok se penješ, jer kad budeš silazio opet ćeš se s njima sresti. Ili, trebao bi skidati kapu i pored mjesta gdje stajaše križevi, jer si i sam križ!
Sve on to zna i ugrađuje čak u prigodne govore koji drži na sve strane, ali ne prakticira kad se u životu nađe pred krstopućem bez križa. Zašto? Možda mu nije odobrio Glavni dispečer. A gazdu se sluša.
Objavljeno: 21. 6. 2010. na portalu www.sbonline.net
