Bugarka nas je pročitala: Hrvatska ne može biti tromija u izvlačenju EU sredstava, a evo i zašto

Pisanje EU projekata u Hrvatskoj ravno je alkemijskoj vještini. Posao zna raditi tek nekolicina ljudi, a i oni zbrišu iz državne administracije kad savladaju osnovne vještine. Bugarka Andreana Baeva cijedi europsku lovu za naš obrazovni sektor već niz godina i podijelila nam je par učtivih šamara na temu

Nije bilo lako doći u naše malo misto od zemlje, nakon studija u Los Angelesu, Parizu, Stockholmu i doktorata u Londonu. Pogotovo ne u Zadar kamo se pred desetak godina prvotno namjerila Andreana u društvu hrvatskog muža. Grad predivan, predrevan i predosadan, da sažmemo njezina sjećanja. Izdržala je nekoliko mjeseci, a onda pravac Zagreb. Razlika, ali ne toliko drastična: 'Trebala mi je dinamika, noćni život. Bila sam mlada. Kada smo pak stigli u Zagreb, tražili smo mjesta za izlaske, ali sve je bilo skoro pa pusto. Jarun je većinu dana bi prazan. Netko mi je nedavno rekao da je Zagreb proglašen najdosadnijim glavnim gradom u Europskoj uniji. Sada mi to paše s obzirom da sam roditelj. Mirno je, čisto je i vrlo bezopasno.'

Bugarka u Zagrebu radi prilično ekskluzivan i misteriozan posao. Piše projekte za EU financiranje, mahom u domeni obrazovanja i informacijskih tehnologija. Nešto za što je kvalificirano premalo Hrvata. Nešto što se kod nas radi rekordno sporo, tromo i uzaludno komplicirano: 'Hrvati su na neki način razmaženi, ne vole baš raditi. Većina želi biti zaposlena u državnom sektoru. Postoji interes za europske subvencije, ali država je spora i nema stručnog kapaciteta u institucijama koje rade s fondovima EU-a. Plaće su na tim poslovima prilično mizerne i ljudi nakon nekoliko godina prelaze u puno bolje plaćeni privatni sektor.'

Andreana linearno i živopisno opisuje neinteligenciju domaćeg europskog kadroviranja. Parafrazirano, mladi ljudi se zapošljavaju na izradi projekata, i kako su neiskusni, troše gomilu vremena na nepotrebne detalje. Jednom kada se usavrše, pronalaze posao u privatnim institucijama gdje neće raditi za tri ili četiri tisuće kuna mjesečno, a država će ponovno zapošljavati amatere. Nepostojanje radnog kontinuiteta u pisanju europskih projekata hoće reći da država to još očito nije shvatila kao industriju: 'Hrvatska mora biti agresivnija. Trebaju se povećati kapacitet i plaće, i te ljude odvojiti od Ministarstva regionalnog razvoja i fondova EU. Doduše, u Hrvatskoj nije bilo nešto korupcije što se fondova tiče. U Bugarskoj je bilo zato ih je Unija i stopirala.'

Za razliku od mnogih stranaca koje smo imali ovdje, Andreana izlazi s neočekivanom procjenom da je hrvatsko obrazovanje prilično loše. Žena je u bliskom dodiru s temom, tako da možemo samo skrušeno zaključiti da zna o čemu govori. Kaže da je obrazovanje najgora stavka hrvatskog gospodarstva i nastavlja nemilosrdno: 'Iako većina u Hrvatskoj misli suprotno, ali ovdje nema adekvatnog kako teorijskog tako ni praktičnog znanja. Imam kćeri i radim u obrazovanju. Sustav uništava djecu od prvog razreda. Dolazim iz postkomunističke zemlje i prepoznajem ovdje iste obrasce. Ne tolerira se nikakva kreativnost i različitost. Kada vam u školi kažu da im je najveća prednost to što djeca imaju dobre ocjene, a najveća mana to što su profesori stariji, onda se pitate o čemu ti ljudi razmišljaju kada misle na obrazovanje.'

Edukacija je u ingerenciji svake države članice EU-a, ne postoje nikakvi diktati iz Bruxellesa. Ergo, konkurentnost na tržištu rada odgovornost je isključivo nas samih. A koliko smo odgovorni, pokazuje i nedavna europska statistika prema kojoj je Hrvatska na začelju liste zemalja po pitanju mobilnosti. Okrutnije rečeno, korpus znanja s kojim većina izlazi iz strukovnih škola ili fakulteta neupotrebljivo je na europskom tržištu rada: 'Ne vidim ništa loše u tome da mladi ljudi odlaze iz Hrvatske. Neka se obrazuju i vrate. Bitno da znate privući te iste ljude nazad. Pa čak i ako se ne vrate, još uvijek šalju novac nazad.'

Emigracija je ponovno postala vruća tema među dvadesetogodišnjacima. Ekipa sprema kofere za Irsku, Kanadu, Skandinaviju, ali Andreana vidi nešto drugo. Vidi Hrvatsku kao raj za imigrante s dobro plaćenim poslovima u inozemstvu. Hrvatska bi se definitivno trebala brendirati u tom smjeru: 'Još uvijek se ne koristi blizina svim većim gradovima EU-a. Imate malu populaciju, što će reći da postoji puno mjesta. Trebali biste privući male i srednje poduzetnike. Strance koji rade za europsko tržište, ali žive u Hrvatskoj. Em što je Hrvatska nevjerojatno sigurna zemlja, em što imate sjajnu klimu, em što imate predivnu prirodu.' No da, i to je prilično nadobudno snatrenje. Bugarka se ne može načuditi koliko smo uporno i koncentrirano odbojni za bilo kakvog stranog poduzetnika.

'Biznis bi trebalo biti moguće zasnovati u sat vremena. Porezna politika, propisi za računovodstvo, takve stvari se ne smiju mijenjati svako malo. Moraju postojati pragovi do kojih se ne plaća porez. Jer, uspješni ljudi izvana bi definitivno htjeli doći ovdje. Takvi ljudi vole promjenu', reći će Andreana.

Trudi se da je ne smeta toliko, ali joj ne silazi s jezika – način na koji su Hrvati negativno stereotipizirali Bugare ženi je presmiješan. Mikroekonomski stojimo bolje od njih, no makroekonomski nas razvaljuju. Imaju manju nezaposlenost, institucije su im starije i iskusnije, imaju bolju diplomaciju... Tim više, nastaviti će Andreana, ljudi koji imaju negativne predrasude o Bugarima u najvećem broju slučajeva nikada nisu bili u Bugarskoj. Da, korupcija im je veća, priznat će, ali nikako ne u razmjerima u kojima je ocrtavaju mediji.

Hrvatska ju je promijenila, ali negativno, reći će sa smiješkom Andreana. Nikada nije razumjela zašto se ljudi ovdje toliko svađaju. U međuvremenu je, veli, i sama preuzela nešto od tog društvenog rituala: 'Uđeš u tramvaj i staviš ruku na krivo mjesto, odmah svađa. Pa onda normalno razgovaraš s nekim i odjedanput osoba eksplodira. Ne znam, pripisujem to djelomično poslijeratnom stanju rastresenosti, no moj muž me uvjerava da je to dio nacionalnog temperamenta.'

Nismo samo svadljivi. Još smo i previše izravni. Bugarka se čudi kako Hrvati imaju potrebu reći sve što im prođe kroz glavu. Bilo umjesno ili neumjesno. Ne pripisuje to ni rasizmu niti lošim namjerama, nego – ništa manje utješno – manjku bontona: 'Čak i suprugu kažem – pa ne možeš mi govoriti sve bez obzira što smo 18 godina u braku.'

Da prepričamo sjetan Andreanin zaključak – Hrvatskoj slijedi najmanje pet godina pabirčenja po mulju stagnacije. Očito da se nikakve ozbiljnije reforme neće dogoditi jer nijedna stranka nije spremna platiti tu političku cijenu. Previše je glasača ovisno o državnoj sisi. Dakle, koje su alternative? Ili da EU doživi nenadan ekonomski procvat, što potpada u halucinogenu domenu, ili će se dogoditi nacionalni konsenzus o provedbi nužnih reformi, što je za par stupnjeva nerealnije od prethodnog.

Ništa. Jedino nam preostaje olakšati prijem poduzetnih stranaca s alternativnim stilovima života i čitati njihove dojmove o hrvatskim ljepotama. Vjerojatno je to i cilj najnovije uredbe Vlade da svima mora biti dostupan brzi internet.

tportal