Odlazak iz Broda je nešto što mi je palo teško, kao malo što što pamtim u životu; i nema riječi koje mogu opisati taj osjećaj. Stockholm je divan grad, brutalan, razvijen, uljudan, zelen, a zrak je nešto što je Brođanima, koji rijetko odlaze od kuće, teško za objasniti. Neizmjerno čist i lako se udiše. Nema iznenadnih smradova po trulim jajima, mirisa po nafti, katranu ili čemu sve ne. Naravno, osim kad ulazite u tunele ili ste u većoj prometnoj gužvi, koje su i ovdje prisutne u vrijeme prometnih špica. Šetajuci po starom centru Gamla Stan, osjećao sam se kao turist i sa svojim fotićem na mobu, sunčanim naočalama i slušalicama na ušima; sasvim sam se uklopio u hrpu turista koji svakodnevno obilaze to mjesto. Centar je također jako lijep i kad jednog dana stignem urediti slike, to će biti dobar foto album.
Posao je uglavnom nužno zlo. Postavljam građevinske skele. Poprilično je naporno i opasno, ali to sam znao od početka. O nekom lakšem poslu, bar za sada, ne razmišljam, jer je točno ovo prilika koju mu je dao onaj tko me ovdje doveo i omogućio mi priliku za zaradu. A za priliku je zaslužan moj prijatelj Karlo R., kome ovim putem neizmjerno zahvaljujem. Radio sam teže i lakše poslove u životu. Radim od svoje 16. godine, od kada sam i prijavljen na biro rada u HR. Radna mi je knjižica isštambiljana kao Jutarnju list, iako sam gotovo pola svog radnog vijeka radio ”na crno”. Ali nebih sad o tome, jer biro i Hrvatska su iza mene.
Zapravo, moji trenutni, pravi problemi nastaju pri pomisli na kuću, suprugu, djecu ili psa. Svi mi nedostaju, ali ne nužno tim redom. Naime, ono prvo što sam osjetio, bila je praznina u mojoj ruci pri svakom izlasku iz kuće. Što sam nosio u ruci? Povodac za svoga psa. Kad god bi išao u šetnju, za svaki svoj slobodni dan dok sam boravio u Brodu, vodio bih ju sa sobom. Postalo je toliko ozbiljno da sam se počeo obraćati tuđim psima na ulici. Ustanovio sam da gotovo svi pričaju hrvatski, jer je većina na moje pitanje: ”Di si ti?” odgovarala mahanjem repa i umiljatim ponašanjem. Ljudi koji vode pse su također druželjubiviji od ostalih. Pas je ovdje luksuz i zakon vam zabranjuje da ga ostavljate samog kod kuće duže od 8h pa tako postoje vrtići za pse koji su skuplji od vrtića za djecu.
”Gastarbajter” je riječ koju još ne izgovaram na glas. Ne zato što se nečega bojim, nego mi ta riječ još nije zaslužila mjesto u riječniku. Domaći ljudi su ovdje ok i trude se pomoći koliko mogu. Hvale se svojim uspjesima, autima, stanovima i kućama. Ali moja kuća i misli o njoj su još negdje daleko, 2300 kilometara odavde. Sreća pa postoji internet. Facebook je način na koji komuniciram sa obitelji, prijateljima, način na koji dogovaram i organiziram rad svoje udruge. Naši su ljudi malo ograničeni u online načinu komunikacije pa redovito nailazim na probleme. Tu mi uskaču članovi udruge i obitelj pa obavljaju sastanke koji se ”moraju” obaviti uživo i rade radionice koje sam dogovorio prije nego sam neplanski i nabrzinu otišao. Putem facebooka pratim stranice i portale iz domovine i svog grada i gledam s kakvim se problemima sučavaju ljudi kod kuće. Tada postajem svjestan razloga zašto sam ovdje i zašto sam uopće otišao. Ovdje nema HDZ-a, SDP-a, neplaćanja računa i natezanja kraja s krajem gdje krajevi već pucaju pod zamorom materijala. Nema neprijavljivanja, mućkanja i prelamanja, nema kopanja po kontejnerima. Ima prosjaka, ali su uglavnom tamnije puti i ovdje ih zovu ”socijalci” jer žive od duge socijalne pomoci pa prošenjem popunjavaju budžet.
Manje je ovdje nacionalizma, mržnje prema drugima i drugačijima. Iako sigurno postoji rasna, vjerska ili etnička diskriminacija, ona se ne vidi i zakon ju ne tolerira. Stockholm je multietnicka metropola, ali doslovno. Ulice su pune arapa, crnaca, kineza i svih ostalih rasa, svih boja. Povremeno začujem i naš jezik u trgovini ili na ulici i to mi izvuče smješak kakav samo naši ljudi znaju prepoznati. Po gradilištima je malo šveda; uglavnom su to šefovi ili voditelji raznoraznih podizvođačkih firmi.
Iako sam već pomalo zaboravio kakav je rad na gradilištu, jer sam zadnje tri godine radio kao konobar i dostavljač, primjetio sam koliko se ovdje vodi briga o sigurnosti radnika. Nisu tu samo obavezne rukavice, kaciga, zaštitne naočale, cipele s kapicom, nego su i radna odijela sa reflektirajućim vrpcama da se ljude lakše uoči. Ljudi u većim firmama rade manje. Pod tim mislim da rade 8h, ali imaju više pauza, neki dva puta po 15min i jednu od pola sata ili sat, što se kompenzira dužim radnim vremenom. Govori se švedski i poželjno ga je znati, ali je engleski super prihvaćen i većina ga ljudi zna, pa komunikacija ne predstavlja problem.
Putovati gradom je lako, jer je Stockholm odlično umrežen. Osim taksija, koji i nisu baš jeftini kao u brodu, i autobusa, postoji i metro, tzv. Tunel banna ili skraceno T-Bana. Karte za sav prijevoz su jednostavne, jer jednom kupite kartu, koja izgleda poput bankovne kartice, te ju samo dopunjavate kad putujete svim vrstama javnog prijevoza. Stvar je jednostavna, samo provlačite karticu kad ulazite u dio predviđen za putnike. Dnevna je karta 115skr sto je oko 90hrk, a mjesečna je 900skr, što se više isplati onima koji svakodnevno putuju na posao, ili onima kojima to tvrtke plaćaju. Na mom malom turističkom putovanju u Gamla Stan sam na Central station-u dozivio i pokušaj švercanja. Naime, gospodin arapske nacije je pokušao proći u dio za putnike preskačući preko okretajuće rampe; i to baš iza mene! (Gdje me nađe!) Ja bih ga definitivno ignorirao, međutim, tu su se nekim slučajem našla dva policajca, koji su vidjeli šta je napravio i odmah ga zadržali. Iako nisam imao nista s tim, zastao sam jer bi u HR bilo logično da traže neke podatke i od mene, međutim, ja ih uopće nisam zanimao, pa sam produžio dalje. Putovanje autom je, također, vrlo jednostvno jer je sve dobro označeno prometnim znacima. U autu je dozvoljeno pričati na mobilni telefon i bez hands free uređaja, samo su kazne za tako izazvanu nesreću dvostruko veće. Ograničenja brzine i kazna za pojas su uglavnom slične kao i u HR. Iznenadili su me semafori za bicikiste koji su isti kao i za vozače auta, samo malo manji. Na jačim prometnicama imaju tajmere koji pokazuju koliko je još ostalo sekundi zelenog svijetla da ljudi na vrijeme uspore. Osim takvih, u naseljima postoje i semafori na senzor, koji primjećuje vas prilazak križanju i, ukoliko nema drugih auta, odmah vam pali zeleno da nesmetano prođete, pa vam se neće dogoditi da kao idiot u pola noći stojite na crvenom. Jedini veći problem je parkiranje, jer je doista teško naći slobodno parkirno mjesto, a kazne su nemilosrdne. Plaćanje parkinga je omogućeno i karticama, ali ne i sms-om, a parking automata imate na svakom uglu.
Nisam primjetio da su ljudi sretniji nego u Brodu, jer nema pretjerano nasmješenih lica prolaznika. Valjda nam je u prirodi da smo uvijek nezdovoljni. Nisam primjetio ni da su djeca sretnija, jer ih ni nema previše na ulicama, ali zato svaki kvart ima dječje igralište gdje ih se uvijek nađe nekoliko, a skoro svako naselje ima skate park u kojem se skupljaju mladi skejteri.
Primjetio da i mene pomalo hvata Stockholmski sindrom, jer pomalo počinjem obožavati svog velikog tamničara i njegova sjajna noćna svijetla, njegove čiste trgove prepune zelenila i lijenu užurbanost njegovih stanovnika.
Posao je uglavnom nužno zlo. Postavljam građevinske skele. Poprilično je naporno i opasno, ali to sam znao od početka. O nekom lakšem poslu, bar za sada, ne razmišljam, jer je točno ovo prilika koju mu je dao onaj tko me ovdje doveo i omogućio mi priliku za zaradu. A za priliku je zaslužan moj prijatelj Karlo R., kome ovim putem neizmjerno zahvaljujem. Radio sam teže i lakše poslove u životu. Radim od svoje 16. godine, od kada sam i prijavljen na biro rada u HR. Radna mi je knjižica isštambiljana kao Jutarnju list, iako sam gotovo pola svog radnog vijeka radio ”na crno”. Ali nebih sad o tome, jer biro i Hrvatska su iza mene.
Zapravo, moji trenutni, pravi problemi nastaju pri pomisli na kuću, suprugu, djecu ili psa. Svi mi nedostaju, ali ne nužno tim redom. Naime, ono prvo što sam osjetio, bila je praznina u mojoj ruci pri svakom izlasku iz kuće. Što sam nosio u ruci? Povodac za svoga psa. Kad god bi išao u šetnju, za svaki svoj slobodni dan dok sam boravio u Brodu, vodio bih ju sa sobom. Postalo je toliko ozbiljno da sam se počeo obraćati tuđim psima na ulici. Ustanovio sam da gotovo svi pričaju hrvatski, jer je većina na moje pitanje: ”Di si ti?” odgovarala mahanjem repa i umiljatim ponašanjem. Ljudi koji vode pse su također druželjubiviji od ostalih. Pas je ovdje luksuz i zakon vam zabranjuje da ga ostavljate samog kod kuće duže od 8h pa tako postoje vrtići za pse koji su skuplji od vrtića za djecu.
”Gastarbajter” je riječ koju još ne izgovaram na glas. Ne zato što se nečega bojim, nego mi ta riječ još nije zaslužila mjesto u riječniku. Domaći ljudi su ovdje ok i trude se pomoći koliko mogu. Hvale se svojim uspjesima, autima, stanovima i kućama. Ali moja kuća i misli o njoj su još negdje daleko, 2300 kilometara odavde. Sreća pa postoji internet. Facebook je način na koji komuniciram sa obitelji, prijateljima, način na koji dogovaram i organiziram rad svoje udruge. Naši su ljudi malo ograničeni u online načinu komunikacije pa redovito nailazim na probleme. Tu mi uskaču članovi udruge i obitelj pa obavljaju sastanke koji se ”moraju” obaviti uživo i rade radionice koje sam dogovorio prije nego sam neplanski i nabrzinu otišao. Putem facebooka pratim stranice i portale iz domovine i svog grada i gledam s kakvim se problemima sučavaju ljudi kod kuće. Tada postajem svjestan razloga zašto sam ovdje i zašto sam uopće otišao. Ovdje nema HDZ-a, SDP-a, neplaćanja računa i natezanja kraja s krajem gdje krajevi već pucaju pod zamorom materijala. Nema neprijavljivanja, mućkanja i prelamanja, nema kopanja po kontejnerima. Ima prosjaka, ali su uglavnom tamnije puti i ovdje ih zovu ”socijalci” jer žive od duge socijalne pomoci pa prošenjem popunjavaju budžet.
Manje je ovdje nacionalizma, mržnje prema drugima i drugačijima. Iako sigurno postoji rasna, vjerska ili etnička diskriminacija, ona se ne vidi i zakon ju ne tolerira. Stockholm je multietnicka metropola, ali doslovno. Ulice su pune arapa, crnaca, kineza i svih ostalih rasa, svih boja. Povremeno začujem i naš jezik u trgovini ili na ulici i to mi izvuče smješak kakav samo naši ljudi znaju prepoznati. Po gradilištima je malo šveda; uglavnom su to šefovi ili voditelji raznoraznih podizvođačkih firmi.
Iako sam već pomalo zaboravio kakav je rad na gradilištu, jer sam zadnje tri godine radio kao konobar i dostavljač, primjetio sam koliko se ovdje vodi briga o sigurnosti radnika. Nisu tu samo obavezne rukavice, kaciga, zaštitne naočale, cipele s kapicom, nego su i radna odijela sa reflektirajućim vrpcama da se ljude lakše uoči. Ljudi u većim firmama rade manje. Pod tim mislim da rade 8h, ali imaju više pauza, neki dva puta po 15min i jednu od pola sata ili sat, što se kompenzira dužim radnim vremenom. Govori se švedski i poželjno ga je znati, ali je engleski super prihvaćen i većina ga ljudi zna, pa komunikacija ne predstavlja problem.
Putovati gradom je lako, jer je Stockholm odlično umrežen. Osim taksija, koji i nisu baš jeftini kao u brodu, i autobusa, postoji i metro, tzv. Tunel banna ili skraceno T-Bana. Karte za sav prijevoz su jednostavne, jer jednom kupite kartu, koja izgleda poput bankovne kartice, te ju samo dopunjavate kad putujete svim vrstama javnog prijevoza. Stvar je jednostavna, samo provlačite karticu kad ulazite u dio predviđen za putnike. Dnevna je karta 115skr sto je oko 90hrk, a mjesečna je 900skr, što se više isplati onima koji svakodnevno putuju na posao, ili onima kojima to tvrtke plaćaju. Na mom malom turističkom putovanju u Gamla Stan sam na Central station-u dozivio i pokušaj švercanja. Naime, gospodin arapske nacije je pokušao proći u dio za putnike preskačući preko okretajuće rampe; i to baš iza mene! (Gdje me nađe!) Ja bih ga definitivno ignorirao, međutim, tu su se nekim slučajem našla dva policajca, koji su vidjeli šta je napravio i odmah ga zadržali. Iako nisam imao nista s tim, zastao sam jer bi u HR bilo logično da traže neke podatke i od mene, međutim, ja ih uopće nisam zanimao, pa sam produžio dalje. Putovanje autom je, također, vrlo jednostvno jer je sve dobro označeno prometnim znacima. U autu je dozvoljeno pričati na mobilni telefon i bez hands free uređaja, samo su kazne za tako izazvanu nesreću dvostruko veće. Ograničenja brzine i kazna za pojas su uglavnom slične kao i u HR. Iznenadili su me semafori za bicikiste koji su isti kao i za vozače auta, samo malo manji. Na jačim prometnicama imaju tajmere koji pokazuju koliko je još ostalo sekundi zelenog svijetla da ljudi na vrijeme uspore. Osim takvih, u naseljima postoje i semafori na senzor, koji primjećuje vas prilazak križanju i, ukoliko nema drugih auta, odmah vam pali zeleno da nesmetano prođete, pa vam se neće dogoditi da kao idiot u pola noći stojite na crvenom. Jedini veći problem je parkiranje, jer je doista teško naći slobodno parkirno mjesto, a kazne su nemilosrdne. Plaćanje parkinga je omogućeno i karticama, ali ne i sms-om, a parking automata imate na svakom uglu.
Nisam primjetio da su ljudi sretniji nego u Brodu, jer nema pretjerano nasmješenih lica prolaznika. Valjda nam je u prirodi da smo uvijek nezdovoljni. Nisam primjetio ni da su djeca sretnija, jer ih ni nema previše na ulicama, ali zato svaki kvart ima dječje igralište gdje ih se uvijek nađe nekoliko, a skoro svako naselje ima skate park u kojem se skupljaju mladi skejteri.
Primjetio da i mene pomalo hvata Stockholmski sindrom, jer pomalo počinjem obožavati svog velikog tamničara i njegova sjajna noćna svijetla, njegove čiste trgove prepune zelenila i lijenu užurbanost njegovih stanovnika.
