Danima je trajala kampanja u kojoj je ponavljana tvrdnja da je u Zagrebu, uz povike Allahu ekber, nožem izbodena časna sestra. Napadač je, i to je naglašeno, migrant, Arapin, musliman. U kampanji su sudjelovali anonimni i nešto manje anonimni katolički teolozi, katolički svećenici – njih smo pobrojali desetak, više od dvadeset fejsbučnih profila i stranica katoličkih župa u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, profili službenih i neslužbenih crkvenih zajednica, katoličkih pjevačkih zborova, kulturnih udruga u okviru Crkve; potom, u kampanju su se uključili pojedini saborski zastupnici iz većinske kvote, nekoliko visokih državnih činovnika, političkih figura po ministarstvima, barem jedan zagrebački novinski kolumnist, nekoliko zvijezda i zvjezdica s HRT-a, jedna ugledna i sveprisutna književnica, kao i nekoliko samozvanih novinara, koji djeluju izvan registriranih medija. Svi su, uz minimalne varijacije i tek poneko nadopisivanje novih informacija “iz provjerenih i povjerljivih izvora”, ponavljali istu verziju, prema kojoj je, dakle, migrant (neki će tvrditi – dostavljač hrane!), uz povike Allahu ekber, izbo časnu sestru (neki će reći – mladu časnu sestru). Kampanji su se priključile stvarne i fiktivne osobe s više tisuća društvenomrežnih profila i pozicija, ali premda sve njihove komentare nismo imali volje pročitati, među njima našlo se mnoštvo poziva na ubijanje, klanje, protjerivanje ne samo stranih radnika iz Hrvatske, nego i ljevičara, antifašista, tifusara, feministkinja, Jugoslavena, koji podržavaju strance, tojest Arape i muslimane u Hrvatskoj. Među komentatorima koji su dizali paniku i pozivali na žurno djelovanje našlo se mnoštvo javnosti dobro znanih imena.
Nemoguće je ustanoviti, a nitko od nadležnih se, uvjereni smo, time neće ni baviti, tko je pokrenuo kampanju. Ako je istina da je časna sestra policiji doista prijavila da ju je izbo migrant, vičući Allahu ekber, onda smo slobodni zaključiti da je kampanju pokrenuo netko od policije, dojavljujući informacije iz istrage nekome svom, ili je sam policajac na nekom skrivenom fejsbučištu objavio neprovjeren osjetljiv detalj iz istrage. Vrlo je moguće da se nešto od tog dvoga dogodilo, jer je, nakon dana i dana čekanja, i dopuštanja da se kampanja mržnje dalje nastavlja, policija objavila da je časna sestra “lagala” da je napadnuta.
Kada je, pak, to objavljeno, vijest objavljuju i stvarni mediji, koji su se dotad s razlogom skanjivali i nisu, čak ni po cijenu bezbrojnih klikova i postizanja sveprisutnosti kod svih mogućih algoritama, objavili vijest za koju se iz nekog razloga moglo pretpostaviti da je potekla iz najdubljeg mraka đavolskom mržnjom ispunjenih duša, a ne iz stvarnosti. Naša stvarnost, naime, zna biti strašna, ali u njezinom je užasu, kao u pripovijesti dobrog pisca, užas svaki put nov, originalan, drukčiji, dok je užas koji proističe iz mrziteljskih kampanja naprosto stereotipan. Pripovijest o strancu, muslimanu, koji uz povike Allahu ekber probada časnu sestru ili svećenika, ponovljena je već toliko puta, i toliko je puta prenesena od usta do usta i od srca do srca, pojačavajući mržnju u ljudima, da jedva postoji ikakva šansa da se takvo što u stvarnosti dogodi. Mnogo prije će se dogoditi da netko uz osvetničke povike zbog onoga što se nije dogodilo nožem izbode čovjeka u kojem će prepoznati stranca i muslimana.
Vijest o časnoj sestri policija objavljuje na vrlo ružan način, navodeći da je “časna sestra lažno prijavila da je napadnuta, nakon što se sama ozlijedila nožem”. Pustili su da se do kraja razotkrije njezin identitet i neizravno su ustvrdili da laže, “pa će kazneno odgovarati zbog lažnog prijavljivanja kaznenog djela”. Tako će žena koja je prethodnih dana već predstavljena kao nova svetica biti izvrgnuta preziru i prešućivanju – munjevito će se naokolo brisati fejsbučne objave! – te biti predstavljena kao mjesna luda. Istina, naći će se onih koji će ustrajavati na početnoj verziji, jer mržnja je doista iracionalan afekt, a doktrinarni mrzitelji, oni koji mrze u ime određenog preduvjerenja, na svaki demanti iz stvarnosti reagirat će dvostruko jačom mržnjom. Tako će, dakle, biti onih koji će tvrditi da preostala javna glasila u Hrvatskoj (kako oni kažu: dnovinari!) lažu o časnoj sestri, da laže policija i da lažu svi oni koji će reći da postoje jasni dokazi da nije bilo stranca, muslimana, koji bode časnu sestru urlajući Allahu ekber.
Onih prvih dana kampanje, ispod fejsbučnih objava u kojima je laž objavljena, pojavilo se nekoliko ponešto drukčijih komentara: roditelji djece kojoj je časna Tajana predavala vjeronauk bili su u brizi oko njezinih rana, i pisali su, četvero-petoro njih, koliko je samo časna bila dobra i brižna prema djeci. Način na koji su o njoj govorili razlikovao se i od tona objave, i od tona najvećeg broja komentara pod objavom. Te mame i jedan tata djece kojom se ranjena žena bavila nisu se bavili napadačem ni njegovim povicima, nego su samo bili zabrinuti za život nekog tko je prema njima bio dobar. Sve drugo u cijeloj je priči moglo biti laž, ali ovo je bila istina. I to jedna od onih naročitih istina, koje probijaju oklop naših privatnosti i učine da nas se tiče netko o kome prethodno ništa nismo znali.
Odmah nakon što je objavljena konstitutivna laž o napadu migranta na časnu sestru, objavljene su i njezine fotografije, tako da nas se uvjeri u njezino postojanje i da lik svetice dobije svoj ikonični prikaz. Časna sestra Tajana, koju ćemo samo tako i zvati, i pod tim će imenom ona biti naša junakinja, jer su je tako zvali zabrinuti roditelji djece kojoj je držala vjeronauk, časna sestra Tajana na ikonografskom fejsbučnom prikazu pojavljuje se na nekoliko fotografija, na kojima je u habitu i s velom na glavi, a preko habita navukla je dres hrvatske nogometne reprezentacije. Na jednoj od svetih fejsbučnih sličica, sestra Tajana žonglira, ili pimpla (kako bi se to reklo u njezinom i našem zavičaju) s nogometnom loptom. Fotografije su preuzete iz nekog njezinog ranijeg medijskog nastupa. Slika svetice lako se pretvara u sliku lude, jer ono što je na slici uvijek je onakvo kakvim biva u duši onog koji gleda.
Čim sam shvatio da je u pitanju laž i kampanja mržnje, a to sam, za razliku od policije, shvatio čim sam vidio prvu – ali doista i baš prvu! – fejsbučnu objavu s ikoničnom sličicom i tvrdnjom da je žena sa slike nožem napadnuta od migranta koji je uzvikivao Allahu ekber, neka me je užasna i posvema neočekivana težina pritisnula. Neka žalost grdna rodila se iz pogleda na tu ženu koja je izgledala tako vedro i čisto, i na najplemenitiji način budalasto, otprilike onako kako izgledaju sveci na slikama Đure Sedera, onako kako djeluje Isus u pjesmama Nikole Šopa. Ta žalost koju sam osjetio bila je dvojaka. S jedne strane, nisam mogao ni zamisliti što joj se dogodilo, ali se odmah moralo znati da joj se dogodilo nešto doista nezamislivo užasno. S druge strane, bio sam siguran da će se preko srca i duše te žene, preko njezinog stradanja, ovako ili onako prelomiti zajednica. A prelomit će se tako da će upravo ona najgore postradati. I doista, kada je policija peti ili šesti dan objavila ono što su morali znati već prvoga dana, ali su eto šutjeli, ispod raznih su se objava na sve strane rasterećenih duša i razvezanih jezika javili oni koji nastupaju suprotiva programiranoj mržnji, no i oni na način ružan, baš kao da je ta žena zbilja svjesno lagala, i kao da je ona ista kao svi oni koji su prethodnih dana zazivali progon stranaca u Hrvatskoj, i svih koji protiv tih stranaca nemaju ništa. Kao da su najednom bili sretni što je ona, eto, lagala.
Pripovijest o časnoj Mariji Tajani neće nam nikad biti stvarno ispričana. Jer nas, ovdje u ovom društvu, stvarni ljudski životi odavno već i ne zanimaju. Možda je i drugdje tako i možda se upravo u tome sastoji kvar naše civilizacije. Strašan kvar! Ali iza njezine pripovijesti bez ikakve sumnje stoje užasavajuća ljudska samoća i očaj. Ne radim za policiju, niti sam sudac, a nisam ni psihijatar, pa da me zanima njezina uračunljivost. U onome o čemu ja govorim, uopće ne može biti riječi o nečijoj kazneno-pravnoj ubrojivosti. Ljudski su neubrojivi svi oni, od saborskih zastupnika do čuvene književnice, koji su sudjelovali u kampanji mržnje i koji su, svaki u svojoj glavi i duši, zamišljali napadača na časnu Mariju Tajanu, dok je ona u mom svijetu i u mojoj pripovijesti ljudski ubrojiva, uračunljiva, bliska. Osim što sam povjerovao onim mamama da je bila tako dobra prema njihovoj djeci i da nije vršila nikakvo nasilje nad njihovim plahim i strahom ispunjenim dušama, s onim što je ta žena učinila, što joj se pričinilo, s čime se pokušala spasiti od samoće i očaja, mogu se vrlo jasno u svojoj duši identificirati. U jednom trenutku nije u sebi našla drugog izlaza, nego da učini nešto što će je učiniti dijelom množine svijeta, dijelom nekog općeg i neodgovornog stada, koje nikada nikome ni za što nije odgovorno i koje, nesretnoj se ženi i nesretnom muškarcu to katkad u očaju čini, nikada nije samo. Doista, stado nikada nije samo, ali ne zato što ga čuva dragi Bog, nego zato što je neosjetljivo na bol i patnju Jednoga ili Jedne.
Imajte milosti prema časnoj Mariji Tajani. Ako ne možete drukčije, barem je zaboravite. Vi, čija srca krvare mržnjom.
