Ako je, naime, predmet osude Novinarskog vijeća časti jedno slobodno mišljenje o oružanim snagama ili nekoj ratnoj operaciji – osim, ponavljam, ukoliko vojska nije Jugoslavenska narodna, a vojno-redarstvena operacija, recimo, Bleiburg ’45, u kom slučaju se ispričavam drugovima iz etičkog komiteta – ispada, jebiga, da je slobodno mišljenje u izravnoj koliziji s etičkim principima hrvatskog novinarstva


Piše: Boris Dežulović, N1


Oksimoron – izraz nastao od grčkih riječi „oxys“, što znači „oštar“, i „moros“, odnosno „tup“ – jezična je figura koja spaja dva suprotna, kontradiktorna pojma: jasno je da nešto ne može istovremeno biti oštro, a tupo.

Osim, dakako, hrvatskog novinarstva.

Dobar primjer je Zaključak Novinarskog vijeća časti Hrvatskog novinarskog društva, zapravo presuda po „tužbi“ stanovitog Marija Ćužića, predsjednika Ogranka slobodnih novinara HND-a, koji je Vijeću časti tužio glavnog urednika zagrebačkih Novosti Ivicu Đikića i novinara tog tjednika Nikolu Bajtu zbog satiričke pjesme „Lijepa naša haubico“, kojom se – citiram – „izruguje s hrvatskom himnom ‘lijepa naša’“, te „krši Zakon o Zastavi, grbu i himni“.

„Novinarsko vijeće časti smatra da je Nikola Bajto dijelom prekršio 6. i 13. članak Kodeksa časti hrvatskih novinara, te mu se zbog toga izriče opomena“, presudilo je Vijeće časti, pa svoju odluku objasnilo u obrazloženju: „Satirična pjesma ‘Lijepa naša haubico’ naslovom i tekstom parodira riječi hrvatske državne himne, na način koji sugerira da je primarna svrha postojanja Hrvatske vojske, kao i vojno-redarstvene akcije Oluja, neselektivno uništavanje i ubijanje (‘Lijepa naša haubico/Oj ti švapska cijevi mila,/Stare salve djedovino,/Da bi vazda sve pobila!/Mila, kanonado slavna,/Sila si nam ti jedina./Mila, kuda si nam ravna,/Mila si neselektivna!’), odnosno da je vojna parada, održana u Zagrebu povodom proslave 20. obljetnice Oluje, za svoj primarni cilj imala pokazivanje sile u svrhu zastrašivanja Srba, pri čemu joj je u tome pomogla i svojedobna pristranost Međunarodnog suda u Haagu (‘Držićevom, Savskom teci,/Vukovarskom asfalt dubi,/Pred Lisinskim svijetu reci,/Da topništvo Hrvat ljubi./Dok mu Meron suce sije,/Dok mu ni Haag prijetnja nije,/Dok mu Srbe grobak krije,/Haubica nek’ sve bije!’).“

„Novinarsko vijeće časti ocjenjuje da je riječ o simplificiranim i paušalnim tezama, koje pritom i dodatno opterećuju (ionako već bremenite) međunacionalne odnose (između Hrvata i Srba) u RH (odnosno između Hrvatske i Srbije)“, kaže se dalje u obrazloženju. „Legitimno je pravo svake države imati svoje oružane snage, kao i slaviti obljetnice oslobođenja svoje zemlje, pogotovo ako je tijekom okupacije okupator počinio i ratne zločine.“

Tri grupe analitičara poezije

Zaključak Novinarskog vijeća časti divan je, upravo školski primjer oksimorona, dakle oštrog, a tupog, kojim se dokazuje da u Hrvatskoj može oštro – „neselektivno uništavanje i ubijanje“, „pokazivanje sile u svrhu zastrašivanja Srba“, „prekršio Kodeks“, „izriče opomena“ – a istovremeno tupo: „Riječ o simplificiranim i paušalnim tezama“, jer „legitimno je pravo svake države imati svoje oružane snage, kao i slaviti obljetnice oslobođenja svoje zemlje“.

Zanemarimo sad ono što je i vama upalo u oči: da se takozvano Vijeće časti Hrvatskog novinarskog društva najozbiljnije bavi analizom jedne pjesme, pa takvu, bolno kretensku analizu – zbog koje bi iz razumijevanja pročitanog teksta već u osnovnoj školu dobilo jedinicu veliku kao postrojba – podmeće kao „etičku presudu“. Time, naime, „što je pjesnik htio reći“ u nas su se kroz povijest bavile samo tri skupine ljudi: 1) učenici na satu materinjeg jezika i književnosti, 2) književni kritičari i 3) javni tužitelji iz perioda mračne komunističke Jugoslavije.

Kako analiza pjesnikove poetske ambicije nije iznesena ni na satu hrvatske književnosti u kakvoj područnoj školi, ni na stranicama časopisa nekog seoskog ogranka Matice hrvatske, već na sjednici nečega što se naziva Vijećem i presude ovjerava pečatom, mogli biste, naime, iz njihova zaključka zaključiti kako Novinarsko vijeće časti obnavlja komunističku Jugoslaviju.

I što je najgore – mogli biste to zaključiti posve ispravno.

Zanemarimo stoga historijsku ambiciju stanovitog novinara Marija Ćužića i stanovitih mu kolega novinara da obnove komunističku Jugoslaviju i pjesnicima sude zbog onoga što su svojim pjesmama „simplificirano i paušalno“ htjeli reći, odnosno što su „mislili“ – dakle zbog dobrog, starog delikta mišljenja. Pretpostavimo, naime, da autor satirične pjesme zaista misli ono što su iščitali drugovi čitači misli iz centralnog komiteta Novinarskog vijeća časti.

Pretpostavimo, eto, da Nikola Bajto parodijom himne Republike Hrvatske – dakle izvrgavanjem ruglu po svim legislativnim i književnom teorijskim kanonima – zaista „sugerira da je primarna svrha postojanja Hrvatske vojske, kao i provedbe vojno-redarstvene akcije Oluja, neselektivno uništavanje i ubijanje“, ili “da je vojna parada, održana u Zagrebu povodom proslave obljetnice Oluje, za svoj primarni cilj imala pokazivanje sile, u svrhu zastrašivanja Srba“.

Centralni komitet kolumnističke partije

Tako destilirano, pitanje je čisto i jednostavno: zašto se – osim, jasno, ukoliko nismo u komunističkoj Jugoslaviji – ne bi smjelo misliti i javno reći ili napisati da je primarna svrha neke vojno-redarstvene akcije neselektivno uništavanje i ubijanje, ili da je primarni cilj neke vojne parade demonstracija moći u svrhu zastrašivanja, kako ono, „neprijateljske žive sile i materijalnih sredstava“?

Ako je, naime, predmet osude Novinarskog vijeća časti jedno slobodno mišljenje o oružanim snagama ili nekoj ratnoj operaciji – osim, ponavljam, ukoliko vojska nije Jugoslavenska narodna, a vojno-redarstvena operacija, recimo, Bleiburg ’45, u kom slučaju se ispričavam drugovima iz etičkog komiteta – ispada, jebiga, da je slobodno mišljenje u izravnoj koliziji s etičkim principima hrvatskog novinarstva.

Nije, naime, Nikola Bajto „kriv po svim točkama optužnice“ zato što je u njegovoj pjesmi riječ o mišljenju – postoje, kako vidimo iz zaključka Vijeća časti, i legitimna, dakle točna mišljenja o Hrvatskoj vojsci i Oluji – već zato što je njegovo mišljenje slobodno, odnosno nezavisno od službenog mišljenja Republike Hrvatske, na koje se centralni komitet kolumnističke partije, uostalom, izravno poziva: „Legitimno je pravo svake države imati svoje oružane snage, kao i slaviti obljetnice oslobođenja svoje zemlje.“

Ako je pak slobodno mišljenje – kako smo jednostavno dokazali neobično oštrim, a tupim zaključkom Novinarskog vijeća časti – u izravnoj koliziji s etičkim principima hrvatskog novinarstva, ako je dakle nesloboda sva njegova etika i čast, eto nas pred drugim klasičnim oksimoronom: „čast hrvatskog novinarstva“. Nešto je, naime, ili časno, ili je hrvatsko novinarstvo, ne postoji nešto što je etika i čast, a da je istovremeno hrvatskog novinarstva – ne može, štajaznam, Vijeće časti Hrvatskog novinarskog društva, ili etički kodeks HND-a.

Pogledajmo, najzad, sam završetak oštrotupog zaključka svečano postrojenog Vijeća časti: „Ukoliko je pjesmom ‘Lijepa naša haubico’ povrijeđen Zakon o zastavi, grbu i himni RH, odnosno 349. članak Kaznenog zakona RH, povrijeđena su i Opća načela Kodeksa časti hrvatskih novinara, jer se u njima kaže da se novinari pridržavaju Ustava i zakona RH, no budući da se Novinarsko vijeće časti ne osjeća mjerodavnim procjenjivati (ne)poštovanje zakona i Ustava, suzdržat će se od donošenja mišljenja o tom pitanju.“

OK ugled

Teško da može oštrije, a tuplje: ako je Bajto svojom pjesmom prekršio zakon, onda je prekršio i Kodeks časti HND, ali kako se Vijeće časti ne osjeća mjerodavnim tumačiti zakon, suzdržat će se od mišljenja o kršenju vlastitog Kodeksa! Bezmudo vijeće, eto, osjeća se mjerodavnim tumačiti poeziju, pa će preko cijele stranice detaljno objasniti kako se Bajto pjesmom izrugao himni i povrijedio ugled Republike Hrvatske, ali se istovremeno „ne osjeća mjerodavnim procjenjivati poštovanje zakona“, pa ne smije naglas reći kako je pjesnik povrijedio članke Zakona o himni i Kaznenog zakona o „povredi ugleda Republike Hrvatske“.

Kako onda Vijeće časti zna kad mu je povrijeđen Kodeks časti? Kodeks časti HND-a se smatra prekršenim tek kad nadležni sud Republike Hrvatske nekoga pravomoćno osudi zbog ruganja himni ili povrede ugleda RH, nikako prije. Tko dakle „donosi mišljenja“ Novinarskog vijeća časti Hrvatskog novinarskog društva? Mišljenja Vijeća časti HND-a donose sudovi Republike Hrvatske, odnosno Država. Kakva je pak čast novinara kojima „mišljenja“ donosi Država, i kojima je „legitimno pravo“ Države da „slavi obljetnice svog oslobođenja“ legitimnije od njihova vlastitog prava da o tome razmišljaju i misle? Kakav je uopće ugled takve Države?

U najkraćemu, OK.

Od kurca.

Ako se, naime, mišljenje Vijeća časti HND-a o „legitimnom pravu“ Republike Hrvatske slaže sa službenim mišljenjem same Republike Hrvatske, pa drugačije mišljenje nalazi suprotnim Kodeksu časti točno koliko i Kaznenom zakonu, onda „suzdržavanje od mišljenja“ o kršenju zakona ne znači „suzdržavanje od jednakog mišljenja“ – jer Država i Vijeće časti dokazano jednako misle – već samo suzdržavanje od provođenja Zakona, odnosno prepuštanje pravomoćne presude Državi, odnosno – javnu kaznenu prijavu protiv Nikole Bajte.

Koju bi takozvani novinari iz Vijeća časti podnijeli i službeno, s potpisom i pečatom, samo da imaju muda, koja su im kirurški odstranjena radi lakšeg „suzdržavanja od mišljenja“.

Konačno, ako u Republici Hrvatskoj Vijeće časti novinarskog društva – kako smo jednostavno dokazali njegovim neobično oštrim, a tupim zaključkom – državu servisira kaznenim prijavama protiv novinara zbog povrede njenog ugleda, a Država zauzvrat Vijeće časti novinarskog udruženja servisira „mišljenjima“ o svojim pravima i ugledu, eto nas i pred trećim klasičnim oksimoronom: „ugled Republike Hrvatske“.

Nešto je, shvatili ste, ili ugledno, ili je Hrvatska, ne postoji nešto što je ugled, a da je istovremeno hrvatske države – ne može, ukratko, ugled Republike Hrvatske.

tacno