S Catherine Samary razgovaramo u povodu njezine knjige ‘Komunizam u pokretu; Povijesno značenje jugoslavenskog samoupravljanja’ i okruglog stola u sklopu zadnjeg Subversive Festivala u Zagrebu, gdje je uz autoricu nastupio i jedan od prevoditelja, sociolog Rastko Močnik, a razgovor je moderirao Dimitrije Birač.
Koje je današnje značenje naslijeđa jugoslavenskog samoupravljanja, kako za zemlje koje su nastale uništenjem Jugoslavije tako i za Evropu i svijet u cjelini? Što se promijenilo?
Nakon 1989. i razaranja Jugoslavije i bipolarnog svijeta nastala je faza kapitalističke globalizacije. Ustvari, ona je započela deceniju ranije, s Margaret Thatcher u Velikoj Britaniji i Ronaldom Reaganom u SAD-u. Ta međunarodna neoliberalna faza samo se radikalizirala nakon 1989., kapitalističkom transformacijom prije toga socijalističkih zemalja. Živjeli smo u vrlo mračnom periodu 1990-ih, koji još treba valjano protumačiti, a nakon smjene milenija još uvijek je dominirala ideologija kako će neoliberalna politika, s više privatizacije i tržišta, donijeti i veću efikasnost i slobodu. Pokrenuta je hajka na sve druge oblike vlasništva osim onog privatnog. Bilo na one etatističke, bilo na samoupravne, ali i na javni sektor na Zapadu. Ta opća linija kombinirana je s tezom da će slobodni protok kapitala, osobito financijskog, donijeti novac i investicije tamo gdje su potrebni, a sve po slobodnotržišnim kriterijima. Novac će kapati iz bogatih dijelova svijeta u siromašne, ali i od bogatih ljudi siromašnima. Pokazalo se da to uopće ne funkcionira. Na međunarodnom, balkanskom i bivšejugoslavenskom nivou izbila je kriza koja je bila strukturna, kriza sistema. Od 2008. govorimo o zadnjoj krizi, koju čak i dominantni ekonomisti uspoređuju s onom 1930-ih. Banke i financije, koje su duboko upletene u financiranje ekonomije, ušle su u recesiju. Nakon toga su u raznim zemljama upotrijebljeni različiti scenariji, koji nisu svugdje bili potpuno isti. U Francuskoj ili SAD-u je bilo drugačije nego u zemljama poput Španjolske ili Hrvatske. Ono što je zajedničko jest da se iza tzv. financiranja ekonomije bavilo špekulacijama, manipuliranjem nekretninama i sl. U EU-u se posebno razvila tzv. dužnička kriza, koja nam je prikazana kao kriza javnog duga. Vladajući diskurs tvrdio je kako taj dug izražava činjenicu da suviše sredstava ide za javne potrebe. ‘Pouka Grčke’ glasila je da ima previše javnog sektora, previše društvene zaštite. Sve to iskorišteno je za uvođenje nove paradigme u Evropi, nove forme privatizacije, napada na radničke nadnice itd., umjesto da se ozbiljno pokuša uravnotežiti društvene potrebe i ukazati na prave izvore duga, a to je preveliko ukidanje oporezivanja kapitala. Ukratko, puno se lagalo. U Francuskoj su izdali ‘Manifest zgroženih ekonomista’, u kojem se na različite načine argumentira da su dominantni slogani vladajućih i njihovih institucija obične laži koje prikrivaju moguće alternative tzv. ekonomskim zakonitostima i navodno očitim činjenicama, koje uopće nisu očite. Usred smo radikalizacije društvenog napada na javni sektor i radnička prava. U Francuskoj stalno izbijaju štrajkovi, u prijevoznom sektoru, u zdravstvu, među studentima. Danas je neoliberalizam zamijenjen ordoliberalizmom. To su pokušaji da se nova pravila uglave u ustave i zakone, kako bi se izbjegla demokratska diskusija o njima, onemogućile stvarne ekonomske diskusije i razgovor o alternativnim kriterijima efikasnosti i prioritetima koje treba zadovoljiti.
Kriza projekta EU-a
Za birokrate u Bruxellesu u nas je još uvijek previše države. Kao da žele preuzeti direktnu komandu, u kojoj joj uskoro neće trebati ni kompradorska buržoazija. Uz to, stalno nas preimenuju i preslaguju. Najprije su nas gurnuli u Istočnu pa Jugoistočnu Evropu. Geopolitički, sada smo tzv. zapadni Balkan. Dio država primili su u EU, dio ne, iako sve vlasti to žele. Što je posljedica tog brzog izmjenjivanja statusa ovdašnjih država?
Projekt EU-a, kako je zamišljen na osnovu Ugovora iz Maastrichta 1992. i načina kako je on implementiran, prihvaćanjem eura 1999. i njegovim uvođenjem 2002., zapao je u krizu. Elaboracija kriterija po kojima funkcionira EU, njezino širenje na jug i istok, mijenjala se u promjenljivom geopolitičkom kontekstu. Evolucija kriterija slijedila je interese vrlo malog dijela stanovništva, onih koji su vlasnici kapitala. Dominantne institucije EU-a ne brane društvene i demokratske vrijednosti, već slobodni protok kapitala, spašavajući sistem privatnih banaka protiv svih vrsta društvenog, političkog i demokratskog revolta. U pitanju odnosa EU-a i nacionalnih prava, postoje različiti statusi država, kako među članicama tako i između članica i nečlanica. Nije svejedno jeste li Njemačka ili Francuska ili neka od perifernih zemalja. Sve manje se radi o tržištu, više o načinima funkcioniranja koji preferiraju investitore i banke. Nove članice, poput Slovenije i Hrvatske, imaju manja prava u EU-u nego što su ih imale u Jugoslaviji. U slovenskom slučaju, nakon raspada Jugoslavije postojao je snažan otpor stanovništva spram neoliberalne orijentacije prve vlade. To ih nije spasilo od različitih oblika privatizacije, no zahvaljujući sindikatima ostvareni su jedinstveni uvjeti, neusporedivo bolji od onih npr. u Srbiji, na Kosovu…, ustvari od onih u svim postsocijalističkim zemljama.
U Francuskoj je nacionalni otpor još snažan, ali predsjednik Macron ga guši, čime hoće dokazati da je EU sposobna nositi se s njime. Po meni, problem nije u nacijama, već u tome tko stoji iza nacija. I Macron je ‘nacionalno orijentiran’, ali antidemokratski
To je nazvano gradualnom tranzicijom.
Da. To, naravno, nije spriječilo ekonomske transformacije, iako ulaskom u EU 2004. godine Slovenija ustvari nije poštovala njezinu dominantnu orijentaciju. Nije uvela strane investicije kao prioritet u financiranju privrede, nije potisnula ulogu javnog financiranja i javne države u organiziranju proizvodnje. Tako da se rast mogao temeljiti i na domaćoj potrošnji, a ne samo na izvozu.
No to se nije uspjelo održati ili kako je formulirao ekonomist Franček Drenovec, dogodio im se ‘kolaps elita’?
Radilo se o kombinaciji napada izvana i unutrašnjoj nekonzistentnosti, koja se onda može nazvati kolapsom. Zašto se to dogodilo? Do toga su doveli korupcija, kao s jedne strane nova etiketa, ali i ona stvarna, stranaka na vlasti u različitim fazama, klijentelizam u privatizaciji, a najviše radikalno prilagođavanje dominantnim kriterijima. I u Sloveniji su, kao i posvuda u Evropi, kapitulirali pred rastućom moći financijskog kapitala, banaka koje gledaju samo kako bi profitirale bez da ulažu u privredni razvoj i pred rastućom nejednakošću. Ordoliberalizam sprečava nacionalne pobune. U Francuskoj je taj nacionalni otpor još snažan, ali predsjednik Emmanuel Macron ga guši, čime hoće dokazati da je EU sposobna nositi se s njime. Po meni, problem nije u nacijama, već u tome tko stoji iza nacija. I Macron je ‘nacionalno orijentiran’, ali antidemokratski i antidruštveno.
Danas je pomodno govoriti o populizmu, pa se vraća i rasprava može li on biti desni i lijevi?
Nema puno koristi od tog koncepta jer je on netransparentan. Ostanimo radije pri nacijama i klasama. Naravno da nije isto je li to nastojanje desno ili lijevo, kao što su lijevo stranka Nepokorena Francuska (LFI) Jean-Luca Mélenchona ili Podemos u Španjolskoj, ili su to desničarske, ksenofobne i rasističke grupacije. Oni koji govore o populizmu moraju precizirati svoje kriterije, kakve društvene, ekonomske i demokratske odgovore daju na krizu. Tzv. lijevi populizam koji zagovara raskid s EU-om ili npr. povratak Francuske na nacionalnu valutu, meni je besmislen. Duboko sam uvjerena kako je antagoniziranje nacionalnih i evropskih, univerzalnijih prava, pogrešno. Gradnja alternative globaliziranom kapitalizmu mora biti na istom nivou na kojem se on organizira. Dakle, od lokalnog do globalnog, ne preskačući nacionalni nivo. To ne znači ostaviti nacionalni nivo desničarima. Sada vidimo da postoji nacionalno pitanje u Kataloniji.
Svaka država je poseban slučaj i tako je treba promatrati?
Stvar je u tome da se nacionalna pitanja kombiniraju sa socijalnim i demokratskim. Nacionalni zahtjevi mogu se postaviti na buržoaski i elitistički način, u smislu neke privredne samodovoljnosti, koja ne mora poboljšati prava nacionalne radne snage ni demokratske dimenzije u društvu. Oni mogu samo poticati takmičenje među državama, a posljedica toga je ksenofobija, uz istovremene migracije mladih i kvalificiranih ljudi u potrazi za poslom.
Potreban nam je društveni i ekološki pokret otpora na evropskoj razini, koji će uključivati nacionalne pokrete. Ljudi u BiH ne mogu sami riješiti svoju groznu situaciju, kao ni oni u Hrvatskoj ili Sloveniji. Isto vrijedi i za Francusku
Neke zemlje, poput Hrvatske, imaju kontinuitet vladajućih stranaka od 1991., ali i nastajanje i nestajanje novih. Govori se o radikalizaciji političkog spektra, udesno i ulijevo. Pojavljuju se i nove stranke ‘prave’ ljevice, kao Levica u Sloveniji, Nova ljevica i Radnička fronta u Hrvatskoj. Što će to promijeniti?
Neću se upuštati u detalje i suditi izvana o vašim iskustvima. Ali mogu uopćeno reći kako se nakon 1991. dogodila ideološka transformacija nekada komunističkih partija, koje su se okitile novim oznakama socijaldemokrata ili socijalnih liberala. No u isto su vrijeme socijaldemokratske stranke, koje su bile članice Druge internacionale, posvuda počele podupirati liberalizaciju. Kada je već mnogo toga pokvareno, nastupila je kriza 2008., što je prouzrokovalo i krizu svih dominantnih oblika tzv. demokracije. To uključuje i krizu starih institucionaliziranih stranaka, koje su sve odreda, zvale se desnima ili lijevima, promicale privatizaciju i tržište. Sve to pratile su pobune radi povratka dostojanstva, praćene traženjem novih oblika demokracije, u Turskoj, u arapskom svijetu, SAD-u, Španjolskoj…
Nova radikalna ljevica
U manjoj mjeri i u nas, u Zagrebu, Ljubljani, a najviše u Tuzli i Mariboru.
Postoje novi pokreti građana, koji se nekada fokusiraju na pitanja ekologije, drugi put na ona društvene pravednosti, a u najboljim primjerima sve to zajedno. To je slučaj u Barceloni, gdje se pokušava vratiti društvu javne prostore, uvesti red u politike stanovanja, javne servise, otvoriti se izbjeglicama i dati im prava. No uvijek ostaje problem u čijim rukama je moć donošenja odluka, kako društveni pokret politički artikulirati. Novi pokreti ljeviji su od dominantnih socijaldemokratskih stranaka, pojavila se nova radikalna ljevica, poput Sirize u Grčkoj, Podemosa u Španjolskoj i LFI-ja u Francuskoj. Svi oni suočeni su sa strateškim izazovima i izborima. Kako promijeniti uvjete donošenja odluka, ekonomsku logiku u vlastitoj zemlji? Mogu li to oni sami izvesti, na tom nacionalnom nivou? Kako ostati bliskima društvenim pokretima, kako uvući prekarne radnike, što je postalo općim trendom u zapošljavanju, kakva će biti uloga sindikata i sl.? Iako postoji općenita kritika puta kojim ide EU, kako razriješiti tu krizu koja postaje civilizacijskom? Najveće pitanje za novu ljevicu od 1990-ih do sada je kako organizirati novo polje međunarodnog otpora.
Ljevica se sve više strateški dijeli na zagovaratelja lijevog izlaska iz EU-a, lexita, npr. u Britaniji, dijelom i Grčkoj, i na popravljače projekta EU-a putem platformi evropske ljevice?
Sve je to nova situacija i treba nam vremena i snage da je savladamo. Najvažnija je svijest o tome što nam je potrebno. Imamo li ciljeve, makar i teško dohvatljive, radit ćemo na njima. Potreban nam je društveni i ekološki pokret otpora na evropskoj razini, koji će uključivati nacionalne pokrete u taj širi okvir. Nećete suzbiti kompeticiju uvođenjem lokalnog novca, e da biste sada vi bili konkurentniji. Ekološki problemi ne mogu se pak riješiti na lokalnom nivou. Ljevica bi trebala izvući pouke iz grčke tragedije, ali i otpora evropskim institucijama i također Brexita. Pregrupiranje društvenih pokreta i političkih aktivista već je u toku. Ono nastaje iz potrebe da se izradi alternativni evropski prostor. I to ne samo za ljude u zemljama članicama EU-a, već i u onima koje to nisu. Ne mislim da ljudi u BiH mogu sami riješiti svoju groznu situaciju, a to sami ne mogu ni ljudi u Hrvatskoj ili Sloveniji. Isto vrijedi i za Francusku. Potrebno je delegitimirati EU kakva je sada, međunarodne ugovore koje sklapa s Kanadom, SAD-om, ali i istočnoevropskim zemljama koje nisu članice, sva ta ‘partnerstva’ i sl. Trebamo blok koji će reći ne dominantnim ugovorima i graditi alternative. Jedan takav pokušaj je Alter Summit održan u Ateni, sa sudionicima unutar i izvan EU-a, koji se bori za prava sviju, a protiv ksenofobije i rasizma. Trebamo učiti kako se pobuniti, u posebnim sektorima poput zdravstva i školstva, ali i općenito. Drugi pokušaj događa se pod nazivom ReCommons Europe, gdje se govori kako postaviti problematiku zajedničkih dobara s obzirom na vrlo nejednak razvoj u pojedinim zemljama. Ljude treba takvim projektima ujedinjavati, a ne razjedinjavati.
