Dobro je što će uskoro izgleda biti donesena politička odluka o svetogrdnoj ploči ‘Za dom spremni’ u Jasenovcu, ali je jako loše što je ustaštvo u međuvremenu postalo praktički legalan dio hrvatske politike, i to ne zato što bi bilo osobito snažno, nego zato što su otpori njemu sve slabiji
Oh, kakvom smo komparativnom blagodati darovani kada je riječ o koncertima Marka Perkovića Thompsona. Dok se ti koncerti u inozemstvu mahom zabranjuju i za tim se ne vuku nikakvi polemični repovi, osim u rijetkim izuzecima kao u Sloveniji, gdje su u zaštitu ustaškog rokera stali radikalni pripadnici Janšine stranke, kod nas gledamo nešto sasvim drugo. Duge rasprave o granicama slobode u javnom muziciranju, koje se jalovo vuku već godinama i desetljećima, i otprilike sliče na parareligijske replike mudrovanja poput onih koliko konj ima zuba ili koliko anđela stane na vrh igle. Kolinda Grabar-Kitarović čak se groteskno potrudila da u povodu slovenske zabrane Thompsona izrekne tobože univerzalnu maksimu da muziku ne treba zabranjivati jer ona spaja ljude, otvarajući, jasno, pitanje bi li isto rekla i za eventualni koncert četničkog rokera Bore Čorbe negdje u Hrvatskoj. Ne, sigurno ne bi, štoviše, pouzdano bi podržala zabranu takvih koncerata, i opet čovjek nije siguran bi li dobro odabrala. Bora Đorđević jeste četnik, to uostalom i sam ističe, pa ako je zakonski to dovoljno za zabranu, molim, neka zabrane i bude. Ali čovjeku se ne može prikrpati da je ikada pjevao nešto tako odvratno kao poziv na masovno klanje ljudi i bacanje njihovih trupala u rijeke jadranskog ili nekog drugog sliva. Thompson jeste.
Ukratko, Grabar Kitarović, a samo nijansu manje i premijer Andrej Plenković, stavili su sebe u glupu situaciju da brane neobranjivo, da budu advokati Marka Perkovića Thompsona, iako je odavno jasno da on više nije samo alfa-mužjak hrvatske ratoborne muzike, nego mnogo više od toga. Thompson je hodajuća personifikacija huškačkog domoljublja koje danas slovi kao glavni patriotski šik, a usto je zaštićeno naročitom vrstom zakona čija je glavna osobina da se ne odnosi na najgrlatije domoljupce ni kada je riječ o notornom šovinističkom ološu. U epicentru tog porušenog pravnog poretka je sam ‘spasitelj’ iz Čavoglava. Protiv njega je policija podnijela više prekršajnih prijava, najnovija je došla nakon nedavnog koncerta u Slunju, ali nijedna, baš nijedna, nije završila osuđujućom presudom, čak nije bilo ni sudskih ročišta. Ali to je samo početak priče, jer kada je zaštićeno poput ličkog medvjeda Thompsonovo ‘Za dom spremni’, zaštita se logično protegnula i na sve ostalo, uključujući i onu svetogrdnu ploču u Jasenovcu. Sada bi toj priči možda mogao doći kraj jer će, kako se čuje, Ministarstvo uprave navodno uskoro Vladi poslati prijedlog odgovora na interpelaciju SDP-a u povodu jasenovačke ploče. No ne vjerujem da će od toga biti nekakve vajde.
Odgovor na interpelaciju morao je stići još prije tri mjeseca, ali iako je strogo zadani termin debelo prekoračen, nikakvih objašnjenja do sada se nije čulo. Procurilo je, međutim, da će spomenuto Ministarstvo biti protiv micanja ploče u Jasenovcu, ali se već sutradan oglasio premijer Plenković i to rezolutno demantirao. To, naravno, ne čudi, premijer ne spada u podinteligentne ljude da ne bi razumio važnost tog pitanja, i sigurno neće dozvoliti da se ionako skandalozna situacija sa ZDS-om u Jasenovcu još dodatno skandalizira. To nikada nije bilo sporno, ali jeste sporno ima li on petlje maknuti jasenovačku ploču ili će ući u neku novu vrstu zapetljavanja i domislica kojima je cilj da se cijela stvar još na neko neodređeno vrijeme odgodi i stavi na čekanje. Naravno, ovo palamuđenje ide na živce i kolovođama ZDS-tabora, pa je notorni sisački biskup Vlado Košić ovih dana zatražio ostavku ministra unutrašnjih poslova Davora Božinovića zbog privođenja nekolicine HOS-ovaca u Kninu nakon izvikivanja ustaškog pozdrava. A valjda da bi pokazao da misli đavolski ozbiljno nazvao je Plenkovićevu vladu ‘protuhrvatskom’, što je čak gore od svojedobnih ataka na Milanovićevu vladu, koju je biskup nazvao ‘odnarođenom’.
Ovo je prvi put da su iz vrhova Crkve ovako žestoko ožegli protiv sadašnje HDZ-ove vlasti, ali ona, ta vlast, ne treba zbog toga biti pretjerano zabrinuta. I u prošlosti je bilo ovakvih kavgi, a svojedobno je Bozanićev prethodnik, kardinal Franjo Kuharić, čak vodio pravi verbalni rat s Franjom Tuđmanom oko hrvatske politike u Bosni i Hercegovini. Pa ipak, to nije pokvarilo strateško partnerstvo koje je postojalo između HDZ-a i Kaptola, a neće se ništa naročito dogoditi ni danas. Mnogo gore za HDZ je ako uđe u valjda najgore što se može dogoditi u politici, a to je da ne zna što hoće, a s Plenkovićevom strankom baš je to slučaj. To najbolje ilustrira koncert u Slunju, gdje je Thompson nastupio uz financijsku podršku Ministarstva obrane, da bi zatim bio prekršajno prijavljen zbog uobičajenog ZDS-a u pjesmi o Čavoglavama, pa u neku ruku ispada da je Plenkovićeva vlada tužila samu sebe. Tolika zbrka nije dobra ni u mikseru, a kamoli u ljudskim glavama.
Nije uvijek bilo tako. Kada već spomenuh Tuđmana, vrijedi podsjetiti da, osim što je nakratko zabljesnuo ratničkom baladom o Čavoglavama, Thompson nije bio ni ‘z’ od zvijezde dok je prvi predsjednik bio živ. Tuđman naprosto nije dozvoljavao uspaljivanje masa nezasitnim nacionalizmom, smatrao je da to pravo pripada samo njemu, što je u krajnjoj liniji i logično, ali je imalo jednu neugodnu stranu. On je bio duhovni otac svih hrvatskih nacionalističkih ekstremista u devedesetima, na čemu su mu oni bili beskrajno zahvalni, ali je paradoks da su morali čekati da umre kako bi se do kraja eksponirali. To uključuje i Thompsona, koji bi bio užasnut takvim viđenjem stvari, ali objektivno on je postao netko i nešto, zatim i ustaško-estradna megazvijezda, tek kada je Tuđman položen u kriptu mirogojskog groblja. To je jednostavno tako, točka. U svakom slučaju, Plenkovićevoj vladi ostaju dovoljno dobri primjeri kako se ekstremiste ipak može dovesti u red, ako nikako drukčije tako da ih se stavi na lanac, što je, uostalom, u ovakvim slučajevima sasvim opravdana pedagoška mjera. Ali to treba htjeti, nitko neće svojom voljom stavljati sebi oko vrata čelične verige. No u Banskim dvorima to očito ne žele, nego su pristali na mudrovanje kako današnje ‘Za dom spremni’ nije ono iz NDH, iako postoji snimka, i neki dan je emitirana, na kojoj Marko Skejo naziva svoje HOS-ovce ‘ustašama’. Dakle današnji ZDS ne koincidira slučajno s ustaškim pozdravom, on jeste ustaški pozdrav, i o tome se nema više što reći.
Može se, mora se, međutim, reći da je ovime ustaštvo postalo praktički legalizirani dio hrvatske političke scene, i to ne zato što bi bilo toliko snažno da drukčije ne može biti, nego zato što su otpori njemu sve slabiji. Ako se tako nastavi, nije daleko dan kada će se ovu zemlju moći posprdno, ili ako hoćete sasvim ozbiljno, nazvati Čavokroacijom.
Oh, kakvom smo komparativnom blagodati darovani kada je riječ o koncertima Marka Perkovića Thompsona. Dok se ti koncerti u inozemstvu mahom zabranjuju i za tim se ne vuku nikakvi polemični repovi, osim u rijetkim izuzecima kao u Sloveniji, gdje su u zaštitu ustaškog rokera stali radikalni pripadnici Janšine stranke, kod nas gledamo nešto sasvim drugo. Duge rasprave o granicama slobode u javnom muziciranju, koje se jalovo vuku već godinama i desetljećima, i otprilike sliče na parareligijske replike mudrovanja poput onih koliko konj ima zuba ili koliko anđela stane na vrh igle. Kolinda Grabar-Kitarović čak se groteskno potrudila da u povodu slovenske zabrane Thompsona izrekne tobože univerzalnu maksimu da muziku ne treba zabranjivati jer ona spaja ljude, otvarajući, jasno, pitanje bi li isto rekla i za eventualni koncert četničkog rokera Bore Čorbe negdje u Hrvatskoj. Ne, sigurno ne bi, štoviše, pouzdano bi podržala zabranu takvih koncerata, i opet čovjek nije siguran bi li dobro odabrala. Bora Đorđević jeste četnik, to uostalom i sam ističe, pa ako je zakonski to dovoljno za zabranu, molim, neka zabrane i bude. Ali čovjeku se ne može prikrpati da je ikada pjevao nešto tako odvratno kao poziv na masovno klanje ljudi i bacanje njihovih trupala u rijeke jadranskog ili nekog drugog sliva. Thompson jeste.
Ukratko, Grabar Kitarović, a samo nijansu manje i premijer Andrej Plenković, stavili su sebe u glupu situaciju da brane neobranjivo, da budu advokati Marka Perkovića Thompsona, iako je odavno jasno da on više nije samo alfa-mužjak hrvatske ratoborne muzike, nego mnogo više od toga. Thompson je hodajuća personifikacija huškačkog domoljublja koje danas slovi kao glavni patriotski šik, a usto je zaštićeno naročitom vrstom zakona čija je glavna osobina da se ne odnosi na najgrlatije domoljupce ni kada je riječ o notornom šovinističkom ološu. U epicentru tog porušenog pravnog poretka je sam ‘spasitelj’ iz Čavoglava. Protiv njega je policija podnijela više prekršajnih prijava, najnovija je došla nakon nedavnog koncerta u Slunju, ali nijedna, baš nijedna, nije završila osuđujućom presudom, čak nije bilo ni sudskih ročišta. Ali to je samo početak priče, jer kada je zaštićeno poput ličkog medvjeda Thompsonovo ‘Za dom spremni’, zaštita se logično protegnula i na sve ostalo, uključujući i onu svetogrdnu ploču u Jasenovcu. Sada bi toj priči možda mogao doći kraj jer će, kako se čuje, Ministarstvo uprave navodno uskoro Vladi poslati prijedlog odgovora na interpelaciju SDP-a u povodu jasenovačke ploče. No ne vjerujem da će od toga biti nekakve vajde.
Odgovor na interpelaciju morao je stići još prije tri mjeseca, ali iako je strogo zadani termin debelo prekoračen, nikakvih objašnjenja do sada se nije čulo. Procurilo je, međutim, da će spomenuto Ministarstvo biti protiv micanja ploče u Jasenovcu, ali se već sutradan oglasio premijer Plenković i to rezolutno demantirao. To, naravno, ne čudi, premijer ne spada u podinteligentne ljude da ne bi razumio važnost tog pitanja, i sigurno neće dozvoliti da se ionako skandalozna situacija sa ZDS-om u Jasenovcu još dodatno skandalizira. To nikada nije bilo sporno, ali jeste sporno ima li on petlje maknuti jasenovačku ploču ili će ući u neku novu vrstu zapetljavanja i domislica kojima je cilj da se cijela stvar još na neko neodređeno vrijeme odgodi i stavi na čekanje. Naravno, ovo palamuđenje ide na živce i kolovođama ZDS-tabora, pa je notorni sisački biskup Vlado Košić ovih dana zatražio ostavku ministra unutrašnjih poslova Davora Božinovića zbog privođenja nekolicine HOS-ovaca u Kninu nakon izvikivanja ustaškog pozdrava. A valjda da bi pokazao da misli đavolski ozbiljno nazvao je Plenkovićevu vladu ‘protuhrvatskom’, što je čak gore od svojedobnih ataka na Milanovićevu vladu, koju je biskup nazvao ‘odnarođenom’.
Ovo je prvi put da su iz vrhova Crkve ovako žestoko ožegli protiv sadašnje HDZ-ove vlasti, ali ona, ta vlast, ne treba zbog toga biti pretjerano zabrinuta. I u prošlosti je bilo ovakvih kavgi, a svojedobno je Bozanićev prethodnik, kardinal Franjo Kuharić, čak vodio pravi verbalni rat s Franjom Tuđmanom oko hrvatske politike u Bosni i Hercegovini. Pa ipak, to nije pokvarilo strateško partnerstvo koje je postojalo između HDZ-a i Kaptola, a neće se ništa naročito dogoditi ni danas. Mnogo gore za HDZ je ako uđe u valjda najgore što se može dogoditi u politici, a to je da ne zna što hoće, a s Plenkovićevom strankom baš je to slučaj. To najbolje ilustrira koncert u Slunju, gdje je Thompson nastupio uz financijsku podršku Ministarstva obrane, da bi zatim bio prekršajno prijavljen zbog uobičajenog ZDS-a u pjesmi o Čavoglavama, pa u neku ruku ispada da je Plenkovićeva vlada tužila samu sebe. Tolika zbrka nije dobra ni u mikseru, a kamoli u ljudskim glavama.
Nije uvijek bilo tako. Kada već spomenuh Tuđmana, vrijedi podsjetiti da, osim što je nakratko zabljesnuo ratničkom baladom o Čavoglavama, Thompson nije bio ni ‘z’ od zvijezde dok je prvi predsjednik bio živ. Tuđman naprosto nije dozvoljavao uspaljivanje masa nezasitnim nacionalizmom, smatrao je da to pravo pripada samo njemu, što je u krajnjoj liniji i logično, ali je imalo jednu neugodnu stranu. On je bio duhovni otac svih hrvatskih nacionalističkih ekstremista u devedesetima, na čemu su mu oni bili beskrajno zahvalni, ali je paradoks da su morali čekati da umre kako bi se do kraja eksponirali. To uključuje i Thompsona, koji bi bio užasnut takvim viđenjem stvari, ali objektivno on je postao netko i nešto, zatim i ustaško-estradna megazvijezda, tek kada je Tuđman položen u kriptu mirogojskog groblja. To je jednostavno tako, točka. U svakom slučaju, Plenkovićevoj vladi ostaju dovoljno dobri primjeri kako se ekstremiste ipak može dovesti u red, ako nikako drukčije tako da ih se stavi na lanac, što je, uostalom, u ovakvim slučajevima sasvim opravdana pedagoška mjera. Ali to treba htjeti, nitko neće svojom voljom stavljati sebi oko vrata čelične verige. No u Banskim dvorima to očito ne žele, nego su pristali na mudrovanje kako današnje ‘Za dom spremni’ nije ono iz NDH, iako postoji snimka, i neki dan je emitirana, na kojoj Marko Skejo naziva svoje HOS-ovce ‘ustašama’. Dakle današnji ZDS ne koincidira slučajno s ustaškim pozdravom, on jeste ustaški pozdrav, i o tome se nema više što reći.
Može se, mora se, međutim, reći da je ovime ustaštvo postalo praktički legalizirani dio hrvatske političke scene, i to ne zato što bi bilo toliko snažno da drukčije ne može biti, nego zato što su otpori njemu sve slabiji. Ako se tako nastavi, nije daleko dan kada će se ovu zemlju moći posprdno, ili ako hoćete sasvim ozbiljno, nazvati Čavokroacijom.
