Saznali smo da je odvjetnik Čedo Prodanović veliki kolekcionar i ljubitelj glazbe, što nam je bio i više nego dobar razlog za intervjuem.
Tijekom podužeg razgovora otkrili smo kako gospodin Prodanović ima na tisuće gramofonskih ploča i CD-a. Upravo je to bila jedna od glavnih tema ovoga razgovora.
Dotakli smo se i koncerata, festivala, omiljenih stranih i domaćih izvođača koji su povezani s jazzom i ostalim žanrovima, a ponešto i o riječkom bendu Let3, s obzirom da je Zoran Prodanović Prlja njegov bratić. Pričao nam je i o razdoblju '70-tih godina kada je bio zadužen za kulturni i društveni život prilikom odrađivanja vojnog roka te o vlastitom glazbenom iskustvu.
Smatrate li se kolekcionarom i jeste li uopće došli do točne brojke koliko ih imate u svojem vlasništvu?
Naravno da sam kolekcionar kad to skupljam oko 40 godina. Brojku mogu samo otprilike reći jer kad sam se selio u drugi stan prebacio sam možda jednu petinu toga i izbrojao sam 2000 CD-a. Znači otprilike 8000 do 10000 sveukupno, ne znam točno. Gledam po metrima, pa ne mogu sad točno reći. Uglavnom, nisam uspio ni preseliti sve ovo i ne znam gdje ću staviti jer su tamo bile posebne police, a ovdje ih nemam.
Jeste li uopće uspjeli preslušati to sve?
Naravno da nisam. I to pogotovo zadnjih par godina kako sam bio u Haagu. Onda smo mi često putovali do Pariza, vikendom kada nemate što raditi. Tada bih kupio sve što izađe novo, 30-40-50 izdanja, kako kada, zavisi koliko dugo nisam bio i onda to sve ostavim u Zagrebu. Onda u Zagrebu kupim nešto pa vidim da sam nabavio nešto što sam već kupio prije toga u Parizu. A s obzirom da ne stignem ni jedno ni drugo otvoriti, kupujem novo. Dakle, sigurno sam nabavio par stotina koje nisam preslušao, ako ne i koju tisuću. Čak ih imam još puno zapakiranih, jer nažalost nemam kada slušati. Nekad sam slušao navečer, a sada mi je nekako nezgodno, pa ću si morati napraviti neku slušaonicu u svojoj sobi. Ovo je zajednička i uvijek nekog smetaš.
A od svih tih vinila koja Vam je longplejka najvrijednija?
To mi je teško reći. Meni je bila silno draga, ali zato što je to bio neki spoj s jazzom, od Cannoballa Adderleya na kojoj je svirao Joe Zawinul. U svakom slučaju njegova kompozicija "Mercy, Mercy, Mercy" je prva ploča koja me vukla prema jazzu. Još negdje 1966. godine. Imate i neke faze kad se nešto žanrovski sluša unutar jazza, a naravno da sam skupljao i soul i rythm & blues. Imam toga poprilično. Dakle, kako se soul širio, odnosno vraćao '60-ih godina, tako sam u biti ja mislim i kupio sve. Ne znam koju njihovu ploču nemam i to mi je naravno drago, jer imate neki sentiment uz određenu pjesmu gdje vas neka situacija veže.
Neka od potpisanih ploča koja Vam je najvrijednija?
Imam, imam i to je bila zgodna priča. Bili smo u jednom restoranu u Zagrebu prije 30-ak godina, tako nešto. Sjedili smo stol do stola s jednim čovjekom, koji mi se činio silno poznat. Onda se on počeo smijati jer je vidio da ga mi gledamo, ja kažem to je Joe Pass, pa je jedan moj prijatelj otišao do njega, i onda mi je napisao posvetu. A imam ih još par, kako znam neke ljude, tako sam i dobivao posvete. Ali nije mi sad to neki doseg, to je više zgodna priča, ništa drugo. Naime, s Joe Passom smo mi onda sjeli i pili. Naravno, znao sam i pokojnog Boška Petrovića, puno puta u njegovom B.P. Clubu smo znali, neću reći zapiti se, ali zapričati (smijeh).
Koliko ste otprilike spremni potrošiti na omiljenu ploču koju pod obavezno želite imati?
Sad mi je to malo glupo reći, jer je iz pozicije nekog bivšeg studenta. To je tada bio neki problem, ali mi danas nije. Ploče nisu auti, dakle, što god da mi se svidi, to si mogu priuštiti. Nažalost, s tim nekim rastom standarda idu i godine. Tako da nisam siguran da mi je sad bolje.
Kada pogledate u prošlost, kako ste doživjeli te promjene u distribuciji muzike, s vinila na kasetu, s kasete na CD i sada digitalno doba?
Sosta teško podnio ovaj prijelaz s vinila na CD jer stavljanje ploča vam je neki ritual. Dakle, kao što ne volim da mi netko da fotokopiranu knjigu, nego je ja moram uzeti, kupiti, listati, tako je i ploča bila nešto posebno. Međutim, tehnika je otišla toliko dalje, da su stvarno ove snimke bolje, čišće. E sad ovi vele topliji zvuk, zvuk ovakav, zvuk onakav. Pitanje je slušate li zvuk ili slušate muziku. To su dvije različite stvari. Jedno vrijeme u jednoj fazi kad su još bila Hi-Fi pojačala, smo više slušali kako to zvuči, nego što se slušala muzika. Ja nisam bio taj pacijent, zastao sam na CD-ima. Nemam uopće afiniteta za taj mp3 i internet, jer to mi nije to. Dakle, nema tog rituala i onda mi je to kao neka konzumacija bilo čega drugog. Sad natrpam na jednu traku 500 pjesama, niti znam tko svira, niti ima čari. Dakle, tu sam dosta tradicionalan, pa ne volim ni pržene CD-e. U tome ima neke, neću reći sad erotike, ali nekog uzbuđenja, neke mistike, pogotovo kad kupuješ ploču za koju nisi siguran ni tko je izvođač, ni kako ona zvuči i kupujem ime koje mi je nepoznato, a uz njega je netko poznat. Dakle, to je nekakvo iščekivanje, čekaš što će biti. To je najveći štos.
Baš sam Vas i htjela pitati što mislite o toj novoj digitalnoj mp3 generaciji...
Mislim da je glupo sad reći da je to konzumerizam, ali ne nalazim bolje riječi od te. Deintentificirana je, vi u stvari više ne znate, niti vidite tko svira. Dakle, ako sad čujem negdje na internetu nešto, onda moram provjeriti tko i što je to, a sigurno za to nemam vremena, i u biti onda je to nešto na pola puta. Ja ipak volim znati o čemu se tu radi. CD-i su mi vrhunac tehnološkog dostignuća i ne idem dalje od toga. Naravno postoji taj satelitski radio, pa onda imate jazz stanice koje mogu neobavezno slušati. To radim, ali nemam običaj da si nasnimavam, pržim, skidam s interneta. To ne.
Veliki ste ljubitelj glazbe, a naročito jazza. Što Vas je osvojilo kod tog žanra i kada je zapravo krenula ta ljubav prema jazzu?
Prvi neki impuls mi je bila ta pjesma od Adderleya, to je bilo u vrijeme kad smo intenzivno slušali soul i onda sam vidio da je to nešto drugačije. Onda se pojavio Miles Davis s "Bitches Brew", pa je krenula ta priča, preko fusiona, Weather Report i tako redom. Onda je dolazio paket Newport Festivala koji se održavao i u Beogradu, a koji su gostovali s vremena na vrijeme i u Zagrebu, negdje '70-ih godina. Pa je došao Chick Corea i Return To Forever. Onda je nastala jedna rupa, ali u to vrijeme je to sve skupa bilo dosta recentno. Dakle, imali smo dobru informaciju, a naravno vi ne možete nešto voljeti ako prvo ne čujete. Dakle, ako apriori nešto odbijate onda nećete nikad ništa ni saznati, a kako kruži informacija, onda vas sve više nešto i zanima.
Onda smo prešli na ECM produkciju, zatim na ENJA, pa onda na Black Saint, pa mi je sad recimo nova izdavačka kuća ACT garancija da ću čuti dobre izvođače koji su mi nepoznati. Dosta njih mi je nepoznato kad kupujem. Dakle, to nabavljam na temelju etikete firme produkcijske kuće, jer sad naravno postoji masovna produkcija zbog koje ne možete sve pratiti. Osim starih poznatih imena naravno da znam i nešto novih, ali s dosta toga se upoznajem na temelju informacije koju dobijem iz nekih časopisa ili poklanjam povjerenje na temelju nekog dobrog prethodnog iskustva. Dakle, sad mi je ta ACT produkcija vrlo zanimljiva.
Osim jazza, ima li još nekih glazbenih žanrova u koje ste upućeni i koje volite?
Najgluplji odgovor bi bio da volim svu dobru muziku. Postoji muzika koju ja ni ne znam kako bih nazvao, koja nije jazz, ali koja koketira s jazzy atmosferom i jazzy zvukom. Ne znam znate li za sastav De-Phazz, pa The Cinematic Orchestra i to sve apsolutno prihvaćam. Volim i St. Germaina, i gledao sam ga u Haagu na koncertu. To je jedan od najboljih koncerata koje sam vidio u životu, a vidio sam ih jako puno. Dolaze u Zagreb, trebate ih otići pogledati jer to je senzacija. Što da vam kažem, volim i Majke i mislim da je Goran Bare apsolutni, neću reći genije, ali čovjek je apsolutno nešto posebno u toj muzici i ja ga jako volim. Naravno ne sve, ali u onom blues dijelu je apsolutno super. S Josipom Lisac sam pjevao u zboru. Dakle, znamo se petsto godina i isto mislim da je neponovljiva jer znam koji glas ima. To nema nitko.
Što u posljednje vrijeme slušate od glazbe? Jeste li više vjerniji nekim starijim, provjerenim izvođačima?
Ne, nisam rob tradicije i ne volim tradicionalni jazz. Bebop mogu slušati, ali to mi nije nešto. Apsolutno pratim što izlazi i na temelju drugih informacija i na temelju nekih iskustava se oni logično vežu. Sad imate taj norveški studio u Oslu gdje se skuplja jedna grupa elektronskih jazzera. Zatim Nils Petter Moalver, Erik Truffaz i Bugge Wesseltoft. Kako smo bili u Haagu, godinama smo odlazili na najveći jazz festival koji se tamo održavao, veći od Montreuxa. Kroz tri dana tamo se prodefiliralo od 12 u podne do jedan, dva u noći na 10 pozornica. Možete si misliti koliko, 100-tinjak najboljih od najboljih. I sve sam to već tada gledao, još kada nisu niti bili to što su recimo danas. Svakom treba neko vrijeme da postane općepoznat. Dakle, pratim apsolutno recentno i uvijek se ljudi iznenade da neki čovjek od petsto godina u stvari zna o ovoj, recimo to tako modernoj muzici, više od većine mladih.
Općenito, kad pričamo o tome što slušate, kada bi napravili nekakvu svoju listu top 10 glazbenih favorita koga bi izdvojili?
Evo mogu krenuti od soula, u soulu su mi apsolutno prvi Aretha Franklin i Marvin Gaye. U bluesu Buddy Gay i B.B. King koji je institucija. U jazzu mi je prvo ime godinama bio Miles Davis. Onda Joe Zawinul i Weather Report, pa mi je i Charles Lloyd bio jako drag. Onda je tu bila jedna faza s Pat Metheny i Chick Corea. Dakle, jako je teško jer je sve to dobro. Od današnjih sastava volim švedski Esbjörn Svensson Trio. Imam sve njihove ploče i to je moderan jazz, ali onaj melodiozan. Volim također slušati i Erika Trufazza.
Neki albumi i pjesme koji su Vas u zadnje vrijeme impresionirali i koje bi izdvojili...
Teško vam je to reći. Sad ne znam kako se album zove, neki dan sam ga kupio, ne znam naziv. Ali sad su novi jazz album izdali Bugge Wesseltoft i Erik Truffaz, baš sam ga nedavno slušao i to je zbilja jako dobro. Imao sam nekad jedan album koji bi uvijek iznova slušao, od pokojnog Michaela Breckera "Now You See Me, Now You Don't" koji mi je bio zakon dugi niz godina.
A da se vratimo malo na domaću scenu. Pošto ste rekli da Majke jako volite, tko vas se još dojmio?
Da, volim i cijenim Majke, a sviđa mi se i Elemental, pa onda i ovo što radi Tamara Obrovac s Transhistria sastavom. Teško mi se sada sjetiti. Ono što čujem i vidim da je dobro, to prolazi.
Znači ima tu onda svakakvih žanrova...
Da budem iskren, mislim da to neću nikada kupiti, iako Majke jesam. Neću nikada kupiti ploču od Elementala, ali kad čujem na radiju, to mi je dobro i sviđa mi se. Mogu slušati.
Primijetili smo Vas na koncertu Let3-a u Laubi. Kako Vas se to dojmilo i što mislite o takvom predstavljanju kulture?
Evo vidite, to ste me dobro podsjetili. Prvo pjevač Let3-a je moj bratić. Drugo, naravno on je nešto mlađi od mene, svira sto godina, a ja nisam nikad pošteno bio na nekom njegovom koncertu. Taj performans je bio kod Klička s kojim sam dobar, pa rekoh ajde da to čujemo. Kupio sam naravno iz solidarnosti neke njihove CD-e, ali je koncert bio fenomenalan. To je podsjećalo na The Velvet Underground i Lou Reeda i komotno se moga održati u New Yorku. Ja sam u Knitting Factory gledao masu tih koncerata i ništa to nije bilo bolje od ovoga. Oni su uživo fantastični. Iz njih izbija neka energija i dobra je komunikacija s publikom. Očito ti njihovi sektaši dolaze gdje god oni dođu (smijeh). Bio je i Rajko Grlić sa mnom koji je isto želio to pogledati. Mi smo naime bili u nekoj prostoriji i planirali smo pričekati da oni završe. Ipak smo odlučili baciti pogled kako to izgleda. To je super i sad sam shvatio zašto ih proglašavaju najboljim performerima jer je to zaista jako dobro. U tom žanru to je apsolutno svjetski.
Kako onda stojite po pitanju koncerata i festivala, posjećujete li ih i dalje?
Da, evo sad sam se sjetio, bio sam u Beogradu na koncertu Leonarda Cohena i tamo sam išao samo zbog toga što Jadranka obožava njega i njegove tekstove. Pomislio sam ajde dobro, idemo, odradit ćemo to. Vidio sam jedan od najboljih koncerata u životu, čovjek je čudo. To je fantastično. S tim godinama, ta energija, produkcija, bend, ma fantastično, to zaista treba vidjeti. Tako da, idem na koncerte, iako nažalost puno putujem. Kupio sam već ulaznice za St. Germain, kao što sam kupio nedavno i za Ala di Meolu i za ne znam koga sve ne. Ni na jedan nisam stigao ići, sve mi ulaznice propadnu, ali ne mogu si dozvoliti da ja nemam ulaznice, a da mogu ići.
Prema tome, ići ću na St. Germain, zatim u Ljubljanu na Nilsa Petera Molvaera koji je trubač u tom žanru elektronskog jazza, a ritam sekcija su mu Sly Dunbar i Robert Shakespeare. To je ritam sekcija s Jamajke koja je s Grace Jones svirala, a proglašavali su je godinama najboljom. Dakle, to me silno zanima jer su to imena da skidaš kapu. Elvisa Stanića cijenim jako. Ono što je napravio s Lisicom prije par godina - to je svjetska produkcija. Grehota je da se to malo provincijsko izdanje ne može probiti van. Leb i sol isto, apsolutno svjetska grupa.
Planirate uskoro otići na koji koncert, osim ovih koje ste nabrojali?
Planiramo ići 12. srpnja kada je Cassandra Wilson u Rovinju, ali kažem to je sad pitanje hoću li moći, imam ga u planu svakako. I znam da je 15. kolovoza Gregory Porter u Dubrovniku. Tamo ću biti pa ću i to pogledati.
Neki koncert koji Vam je ostao najdraži i u najljepšem sjećanju?
St. Germain u Haagu, u jednoj sportskoj dvorani od par tisuća ljudi, njih je bilo 13, ritam sekcija, ludnica čista. S tim da sam znao što oni sviraju, ali apsolutno nisam znao da će to tako izgledati. Onda sam gledao dva odlična koncerta u New Yorku, Dr. Johna u Blue Noteu gdje je čovjek digao čitavu publiku, po stolovima su plesali. I u jednom drugom klubu, koji se zove Visions, svirali su Steps Ahead s Mike Sternom i to je bilo zbilja jako dobro. U Novom Sadu negdje 1987. bio je jedan od zadnjih koncerata Cheta Bakera. To je bio fantastičan koncert.
Dakle, kao što vidite nije bilo jednoliko niti dosadno. Gledao sam i The Cinematic Orchestra u Haagu. Tamo je bila čitava jedna produkcija. Na jednoj pozornici su pijanisti, i od jutra do navečer se promijeni Herbie Hancock, Chick Corea, svi dakle. U isto vrijeme pjeva Cassandra Wilson, iza nje Diana Krall i tako dalje. Vi trčite kao muha bez glave gdje i što ćete prvo uloviti i stići. Tamo je u ponoć bio i odličan koncert Yellowjacketsa. I Charles Lloyd je prije par godina imao fenomenalan koncert u Lisinskom. Odličan koncert. Dakle, to vam nekad ovisi i o raspoloženju. U Ženevi sam u jednom parku gledao genijalan koncert Luckya Petersona, on inače svira blues jazz. Bilo je ljeto, raja sjedi na travi, pije, uživa, park kao recimo Maksimir i čovjek je došao i razvalio. Dakle, dosta zavisi i s kim slušaš te kakva je atmosfera, nekad vam to legne bolje, nekad ostanete indiferentni.
Za vrijeme odrađivanja vojnog roka u JNA bili ste zaduženi za kulturni i društveni život. Kako ste tome doprinosili? Kako je to izgledalo tada?
Pa to je izgledalo dosta egzotično. Bio sam u školi rezervnih oficira za teritorijalnu obranu u centru grada i tamo nas je bilo 200-tinjak, nije to bila velika kasarna. Tamo je bila radio stanica iz koje je čitavo vrijeme treštala narodna muzika koju su svi okolo slušali, jer jednostavno se to čulo, po čitavom gradu. Došao sam 1975. godine i bio sam zadužen za te razne aktivnosti, pa sam počeo puštati Weather Report. I sad ovi dečki iz Karlovca s kojima sam se poslije upoznao hodaju pored kasarne i ispituju tko to pušta, što je to? To je i za njih bila novost jer se tad tek probijalo, negdje '73-e, '74-e godine. Oni su onda došli do mene, pa sam im donio ploče, onda su me oni vodili po tulumima, bilo mi je super. S tim da su ovi vojnici unutar kasarne dobivali slomove živaca jer su čitavo vrijeme na tranzistorima slušali radio Vojnić i narodnu muziku nedjeljom od 10 ujutro do ponoći, pa sam onda ja dobivao slom živaca.
Dakle, imali su priliku čuti nešto novo...
Apsolutno, imali su 'up to date' jazz. I svidjelo im se naravno, jer su to prvi put čuli, a to dobro zvuči. Bio sam dva puta na koncertu Weather Reporta i prije dosta godina je Joe Zawinul Syndicate bio u Opatiji na Ljetnoj pozornici. To je njegova neka derivacija Weather Reporta, i bilo je zaista senzacionalno. Joan Armatrading je imala baš lijepi koncert, u Domu sportova prije 100 godina.
Jeste li se ikad konkretno bavili glazbom, možda svirali neki instrument? Rekli ste da ste pjevali...
Nažalost nisam nikada naučio svirati ni jedan instrument, a i nije bilo takvo vrijeme, nije bilo prilike. Ne da nije, možda se to moglo organizirati, ali jednostavno mi je promaklo. A onda smo u Prvoj gimnaziji, gdje je profesor glazbenog, Kranjčević, oformio zbor u koji nas je zgurao na silu. Naravno, da mi nismo htjeli pjevati. Iz tog zbora su izašli Krunoslav Cigoj, Lisica, Šutej, Belamarić pokojni, Jurišić pokojni, mislim da je i Dubravka Zubović bila s nama, ali ona je bila mlađa. Dakle, 20 ljudi se, od nas 80, poslije profesionalno bavilo glazbom. Cigoj je bio prvi tenor Juge, a Katavić drugi tenor, koji je sad profesor na Akademiji. Masa ljudi, a bili smo vrlo kvalitetni. U biti pola njih je prešlo onda u Goran Kovačić kada je Kranjčević preuzeo. Masa njih je pjevala poslije u Goranu Kovačiću i išli smo na svjetsko takmičenje u Moskvu, bili tamo senzacija, ne mi nego Cigoj, koji je tada sa svojih 18 godina pjevao. Ne znam je li itko ikada bolje pjevao u tim godinama. Lisica isto. Čudo.
Znači imate iskustvo u muzici...
Imali smo zbor koji je pjevao i bio apsolutno, neću reći sad svjetske kvalitete, ali vrlo kvalitetan i imao repertoar koji se sastojao od Bacha, Handela. Dakle, znao sam o čemu se tu radi i to je trajalo par godina. Tako da imam neki dodir s muzikom i ta klasična muzika mi se naravno isto sviđa.
Nikad nije kasno, možda još nešto u budućnosti napravite...
Pa ako ništa drugo to bih volio. Koliko bih bio uspješan, to je druga stvar.
muzika
Tijekom podužeg razgovora otkrili smo kako gospodin Prodanović ima na tisuće gramofonskih ploča i CD-a. Upravo je to bila jedna od glavnih tema ovoga razgovora.
Dotakli smo se i koncerata, festivala, omiljenih stranih i domaćih izvođača koji su povezani s jazzom i ostalim žanrovima, a ponešto i o riječkom bendu Let3, s obzirom da je Zoran Prodanović Prlja njegov bratić. Pričao nam je i o razdoblju '70-tih godina kada je bio zadužen za kulturni i društveni život prilikom odrađivanja vojnog roka te o vlastitom glazbenom iskustvu.
Smatrate li se kolekcionarom i jeste li uopće došli do točne brojke koliko ih imate u svojem vlasništvu?
Naravno da sam kolekcionar kad to skupljam oko 40 godina. Brojku mogu samo otprilike reći jer kad sam se selio u drugi stan prebacio sam možda jednu petinu toga i izbrojao sam 2000 CD-a. Znači otprilike 8000 do 10000 sveukupno, ne znam točno. Gledam po metrima, pa ne mogu sad točno reći. Uglavnom, nisam uspio ni preseliti sve ovo i ne znam gdje ću staviti jer su tamo bile posebne police, a ovdje ih nemam.
Jeste li uopće uspjeli preslušati to sve?
Naravno da nisam. I to pogotovo zadnjih par godina kako sam bio u Haagu. Onda smo mi često putovali do Pariza, vikendom kada nemate što raditi. Tada bih kupio sve što izađe novo, 30-40-50 izdanja, kako kada, zavisi koliko dugo nisam bio i onda to sve ostavim u Zagrebu. Onda u Zagrebu kupim nešto pa vidim da sam nabavio nešto što sam već kupio prije toga u Parizu. A s obzirom da ne stignem ni jedno ni drugo otvoriti, kupujem novo. Dakle, sigurno sam nabavio par stotina koje nisam preslušao, ako ne i koju tisuću. Čak ih imam još puno zapakiranih, jer nažalost nemam kada slušati. Nekad sam slušao navečer, a sada mi je nekako nezgodno, pa ću si morati napraviti neku slušaonicu u svojoj sobi. Ovo je zajednička i uvijek nekog smetaš.
A od svih tih vinila koja Vam je longplejka najvrijednija?
To mi je teško reći. Meni je bila silno draga, ali zato što je to bio neki spoj s jazzom, od Cannoballa Adderleya na kojoj je svirao Joe Zawinul. U svakom slučaju njegova kompozicija "Mercy, Mercy, Mercy" je prva ploča koja me vukla prema jazzu. Još negdje 1966. godine. Imate i neke faze kad se nešto žanrovski sluša unutar jazza, a naravno da sam skupljao i soul i rythm & blues. Imam toga poprilično. Dakle, kako se soul širio, odnosno vraćao '60-ih godina, tako sam u biti ja mislim i kupio sve. Ne znam koju njihovu ploču nemam i to mi je naravno drago, jer imate neki sentiment uz određenu pjesmu gdje vas neka situacija veže.
Neka od potpisanih ploča koja Vam je najvrijednija?
Imam, imam i to je bila zgodna priča. Bili smo u jednom restoranu u Zagrebu prije 30-ak godina, tako nešto. Sjedili smo stol do stola s jednim čovjekom, koji mi se činio silno poznat. Onda se on počeo smijati jer je vidio da ga mi gledamo, ja kažem to je Joe Pass, pa je jedan moj prijatelj otišao do njega, i onda mi je napisao posvetu. A imam ih još par, kako znam neke ljude, tako sam i dobivao posvete. Ali nije mi sad to neki doseg, to je više zgodna priča, ništa drugo. Naime, s Joe Passom smo mi onda sjeli i pili. Naravno, znao sam i pokojnog Boška Petrovića, puno puta u njegovom B.P. Clubu smo znali, neću reći zapiti se, ali zapričati (smijeh).
Koliko ste otprilike spremni potrošiti na omiljenu ploču koju pod obavezno želite imati?
Sad mi je to malo glupo reći, jer je iz pozicije nekog bivšeg studenta. To je tada bio neki problem, ali mi danas nije. Ploče nisu auti, dakle, što god da mi se svidi, to si mogu priuštiti. Nažalost, s tim nekim rastom standarda idu i godine. Tako da nisam siguran da mi je sad bolje.
Kada pogledate u prošlost, kako ste doživjeli te promjene u distribuciji muzike, s vinila na kasetu, s kasete na CD i sada digitalno doba?
Sosta teško podnio ovaj prijelaz s vinila na CD jer stavljanje ploča vam je neki ritual. Dakle, kao što ne volim da mi netko da fotokopiranu knjigu, nego je ja moram uzeti, kupiti, listati, tako je i ploča bila nešto posebno. Međutim, tehnika je otišla toliko dalje, da su stvarno ove snimke bolje, čišće. E sad ovi vele topliji zvuk, zvuk ovakav, zvuk onakav. Pitanje je slušate li zvuk ili slušate muziku. To su dvije različite stvari. Jedno vrijeme u jednoj fazi kad su još bila Hi-Fi pojačala, smo više slušali kako to zvuči, nego što se slušala muzika. Ja nisam bio taj pacijent, zastao sam na CD-ima. Nemam uopće afiniteta za taj mp3 i internet, jer to mi nije to. Dakle, nema tog rituala i onda mi je to kao neka konzumacija bilo čega drugog. Sad natrpam na jednu traku 500 pjesama, niti znam tko svira, niti ima čari. Dakle, tu sam dosta tradicionalan, pa ne volim ni pržene CD-e. U tome ima neke, neću reći sad erotike, ali nekog uzbuđenja, neke mistike, pogotovo kad kupuješ ploču za koju nisi siguran ni tko je izvođač, ni kako ona zvuči i kupujem ime koje mi je nepoznato, a uz njega je netko poznat. Dakle, to je nekakvo iščekivanje, čekaš što će biti. To je najveći štos.
Baš sam Vas i htjela pitati što mislite o toj novoj digitalnoj mp3 generaciji...
Mislim da je glupo sad reći da je to konzumerizam, ali ne nalazim bolje riječi od te. Deintentificirana je, vi u stvari više ne znate, niti vidite tko svira. Dakle, ako sad čujem negdje na internetu nešto, onda moram provjeriti tko i što je to, a sigurno za to nemam vremena, i u biti onda je to nešto na pola puta. Ja ipak volim znati o čemu se tu radi. CD-i su mi vrhunac tehnološkog dostignuća i ne idem dalje od toga. Naravno postoji taj satelitski radio, pa onda imate jazz stanice koje mogu neobavezno slušati. To radim, ali nemam običaj da si nasnimavam, pržim, skidam s interneta. To ne.
Veliki ste ljubitelj glazbe, a naročito jazza. Što Vas je osvojilo kod tog žanra i kada je zapravo krenula ta ljubav prema jazzu?
Prvi neki impuls mi je bila ta pjesma od Adderleya, to je bilo u vrijeme kad smo intenzivno slušali soul i onda sam vidio da je to nešto drugačije. Onda se pojavio Miles Davis s "Bitches Brew", pa je krenula ta priča, preko fusiona, Weather Report i tako redom. Onda je dolazio paket Newport Festivala koji se održavao i u Beogradu, a koji su gostovali s vremena na vrijeme i u Zagrebu, negdje '70-ih godina. Pa je došao Chick Corea i Return To Forever. Onda je nastala jedna rupa, ali u to vrijeme je to sve skupa bilo dosta recentno. Dakle, imali smo dobru informaciju, a naravno vi ne možete nešto voljeti ako prvo ne čujete. Dakle, ako apriori nešto odbijate onda nećete nikad ništa ni saznati, a kako kruži informacija, onda vas sve više nešto i zanima.
Onda smo prešli na ECM produkciju, zatim na ENJA, pa onda na Black Saint, pa mi je sad recimo nova izdavačka kuća ACT garancija da ću čuti dobre izvođače koji su mi nepoznati. Dosta njih mi je nepoznato kad kupujem. Dakle, to nabavljam na temelju etikete firme produkcijske kuće, jer sad naravno postoji masovna produkcija zbog koje ne možete sve pratiti. Osim starih poznatih imena naravno da znam i nešto novih, ali s dosta toga se upoznajem na temelju informacije koju dobijem iz nekih časopisa ili poklanjam povjerenje na temelju nekog dobrog prethodnog iskustva. Dakle, sad mi je ta ACT produkcija vrlo zanimljiva.
Osim jazza, ima li još nekih glazbenih žanrova u koje ste upućeni i koje volite?
Najgluplji odgovor bi bio da volim svu dobru muziku. Postoji muzika koju ja ni ne znam kako bih nazvao, koja nije jazz, ali koja koketira s jazzy atmosferom i jazzy zvukom. Ne znam znate li za sastav De-Phazz, pa The Cinematic Orchestra i to sve apsolutno prihvaćam. Volim i St. Germaina, i gledao sam ga u Haagu na koncertu. To je jedan od najboljih koncerata koje sam vidio u životu, a vidio sam ih jako puno. Dolaze u Zagreb, trebate ih otići pogledati jer to je senzacija. Što da vam kažem, volim i Majke i mislim da je Goran Bare apsolutni, neću reći genije, ali čovjek je apsolutno nešto posebno u toj muzici i ja ga jako volim. Naravno ne sve, ali u onom blues dijelu je apsolutno super. S Josipom Lisac sam pjevao u zboru. Dakle, znamo se petsto godina i isto mislim da je neponovljiva jer znam koji glas ima. To nema nitko.
Što u posljednje vrijeme slušate od glazbe? Jeste li više vjerniji nekim starijim, provjerenim izvođačima?
Ne, nisam rob tradicije i ne volim tradicionalni jazz. Bebop mogu slušati, ali to mi nije nešto. Apsolutno pratim što izlazi i na temelju drugih informacija i na temelju nekih iskustava se oni logično vežu. Sad imate taj norveški studio u Oslu gdje se skuplja jedna grupa elektronskih jazzera. Zatim Nils Petter Moalver, Erik Truffaz i Bugge Wesseltoft. Kako smo bili u Haagu, godinama smo odlazili na najveći jazz festival koji se tamo održavao, veći od Montreuxa. Kroz tri dana tamo se prodefiliralo od 12 u podne do jedan, dva u noći na 10 pozornica. Možete si misliti koliko, 100-tinjak najboljih od najboljih. I sve sam to već tada gledao, još kada nisu niti bili to što su recimo danas. Svakom treba neko vrijeme da postane općepoznat. Dakle, pratim apsolutno recentno i uvijek se ljudi iznenade da neki čovjek od petsto godina u stvari zna o ovoj, recimo to tako modernoj muzici, više od većine mladih.
Općenito, kad pričamo o tome što slušate, kada bi napravili nekakvu svoju listu top 10 glazbenih favorita koga bi izdvojili?
Evo mogu krenuti od soula, u soulu su mi apsolutno prvi Aretha Franklin i Marvin Gaye. U bluesu Buddy Gay i B.B. King koji je institucija. U jazzu mi je prvo ime godinama bio Miles Davis. Onda Joe Zawinul i Weather Report, pa mi je i Charles Lloyd bio jako drag. Onda je tu bila jedna faza s Pat Metheny i Chick Corea. Dakle, jako je teško jer je sve to dobro. Od današnjih sastava volim švedski Esbjörn Svensson Trio. Imam sve njihove ploče i to je moderan jazz, ali onaj melodiozan. Volim također slušati i Erika Trufazza.
Neki albumi i pjesme koji su Vas u zadnje vrijeme impresionirali i koje bi izdvojili...
Teško vam je to reći. Sad ne znam kako se album zove, neki dan sam ga kupio, ne znam naziv. Ali sad su novi jazz album izdali Bugge Wesseltoft i Erik Truffaz, baš sam ga nedavno slušao i to je zbilja jako dobro. Imao sam nekad jedan album koji bi uvijek iznova slušao, od pokojnog Michaela Breckera "Now You See Me, Now You Don't" koji mi je bio zakon dugi niz godina.
A da se vratimo malo na domaću scenu. Pošto ste rekli da Majke jako volite, tko vas se još dojmio?
Da, volim i cijenim Majke, a sviđa mi se i Elemental, pa onda i ovo što radi Tamara Obrovac s Transhistria sastavom. Teško mi se sada sjetiti. Ono što čujem i vidim da je dobro, to prolazi.
Znači ima tu onda svakakvih žanrova...
Da budem iskren, mislim da to neću nikada kupiti, iako Majke jesam. Neću nikada kupiti ploču od Elementala, ali kad čujem na radiju, to mi je dobro i sviđa mi se. Mogu slušati.
Primijetili smo Vas na koncertu Let3-a u Laubi. Kako Vas se to dojmilo i što mislite o takvom predstavljanju kulture?
Evo vidite, to ste me dobro podsjetili. Prvo pjevač Let3-a je moj bratić. Drugo, naravno on je nešto mlađi od mene, svira sto godina, a ja nisam nikad pošteno bio na nekom njegovom koncertu. Taj performans je bio kod Klička s kojim sam dobar, pa rekoh ajde da to čujemo. Kupio sam naravno iz solidarnosti neke njihove CD-e, ali je koncert bio fenomenalan. To je podsjećalo na The Velvet Underground i Lou Reeda i komotno se moga održati u New Yorku. Ja sam u Knitting Factory gledao masu tih koncerata i ništa to nije bilo bolje od ovoga. Oni su uživo fantastični. Iz njih izbija neka energija i dobra je komunikacija s publikom. Očito ti njihovi sektaši dolaze gdje god oni dođu (smijeh). Bio je i Rajko Grlić sa mnom koji je isto želio to pogledati. Mi smo naime bili u nekoj prostoriji i planirali smo pričekati da oni završe. Ipak smo odlučili baciti pogled kako to izgleda. To je super i sad sam shvatio zašto ih proglašavaju najboljim performerima jer je to zaista jako dobro. U tom žanru to je apsolutno svjetski.
Kako onda stojite po pitanju koncerata i festivala, posjećujete li ih i dalje?
Da, evo sad sam se sjetio, bio sam u Beogradu na koncertu Leonarda Cohena i tamo sam išao samo zbog toga što Jadranka obožava njega i njegove tekstove. Pomislio sam ajde dobro, idemo, odradit ćemo to. Vidio sam jedan od najboljih koncerata u životu, čovjek je čudo. To je fantastično. S tim godinama, ta energija, produkcija, bend, ma fantastično, to zaista treba vidjeti. Tako da, idem na koncerte, iako nažalost puno putujem. Kupio sam već ulaznice za St. Germain, kao što sam kupio nedavno i za Ala di Meolu i za ne znam koga sve ne. Ni na jedan nisam stigao ići, sve mi ulaznice propadnu, ali ne mogu si dozvoliti da ja nemam ulaznice, a da mogu ići.
Prema tome, ići ću na St. Germain, zatim u Ljubljanu na Nilsa Petera Molvaera koji je trubač u tom žanru elektronskog jazza, a ritam sekcija su mu Sly Dunbar i Robert Shakespeare. To je ritam sekcija s Jamajke koja je s Grace Jones svirala, a proglašavali su je godinama najboljom. Dakle, to me silno zanima jer su to imena da skidaš kapu. Elvisa Stanića cijenim jako. Ono što je napravio s Lisicom prije par godina - to je svjetska produkcija. Grehota je da se to malo provincijsko izdanje ne može probiti van. Leb i sol isto, apsolutno svjetska grupa.
Planirate uskoro otići na koji koncert, osim ovih koje ste nabrojali?
Planiramo ići 12. srpnja kada je Cassandra Wilson u Rovinju, ali kažem to je sad pitanje hoću li moći, imam ga u planu svakako. I znam da je 15. kolovoza Gregory Porter u Dubrovniku. Tamo ću biti pa ću i to pogledati.
Neki koncert koji Vam je ostao najdraži i u najljepšem sjećanju?
St. Germain u Haagu, u jednoj sportskoj dvorani od par tisuća ljudi, njih je bilo 13, ritam sekcija, ludnica čista. S tim da sam znao što oni sviraju, ali apsolutno nisam znao da će to tako izgledati. Onda sam gledao dva odlična koncerta u New Yorku, Dr. Johna u Blue Noteu gdje je čovjek digao čitavu publiku, po stolovima su plesali. I u jednom drugom klubu, koji se zove Visions, svirali su Steps Ahead s Mike Sternom i to je bilo zbilja jako dobro. U Novom Sadu negdje 1987. bio je jedan od zadnjih koncerata Cheta Bakera. To je bio fantastičan koncert.
Dakle, kao što vidite nije bilo jednoliko niti dosadno. Gledao sam i The Cinematic Orchestra u Haagu. Tamo je bila čitava jedna produkcija. Na jednoj pozornici su pijanisti, i od jutra do navečer se promijeni Herbie Hancock, Chick Corea, svi dakle. U isto vrijeme pjeva Cassandra Wilson, iza nje Diana Krall i tako dalje. Vi trčite kao muha bez glave gdje i što ćete prvo uloviti i stići. Tamo je u ponoć bio i odličan koncert Yellowjacketsa. I Charles Lloyd je prije par godina imao fenomenalan koncert u Lisinskom. Odličan koncert. Dakle, to vam nekad ovisi i o raspoloženju. U Ženevi sam u jednom parku gledao genijalan koncert Luckya Petersona, on inače svira blues jazz. Bilo je ljeto, raja sjedi na travi, pije, uživa, park kao recimo Maksimir i čovjek je došao i razvalio. Dakle, dosta zavisi i s kim slušaš te kakva je atmosfera, nekad vam to legne bolje, nekad ostanete indiferentni.
Za vrijeme odrađivanja vojnog roka u JNA bili ste zaduženi za kulturni i društveni život. Kako ste tome doprinosili? Kako je to izgledalo tada?
Pa to je izgledalo dosta egzotično. Bio sam u školi rezervnih oficira za teritorijalnu obranu u centru grada i tamo nas je bilo 200-tinjak, nije to bila velika kasarna. Tamo je bila radio stanica iz koje je čitavo vrijeme treštala narodna muzika koju su svi okolo slušali, jer jednostavno se to čulo, po čitavom gradu. Došao sam 1975. godine i bio sam zadužen za te razne aktivnosti, pa sam počeo puštati Weather Report. I sad ovi dečki iz Karlovca s kojima sam se poslije upoznao hodaju pored kasarne i ispituju tko to pušta, što je to? To je i za njih bila novost jer se tad tek probijalo, negdje '73-e, '74-e godine. Oni su onda došli do mene, pa sam im donio ploče, onda su me oni vodili po tulumima, bilo mi je super. S tim da su ovi vojnici unutar kasarne dobivali slomove živaca jer su čitavo vrijeme na tranzistorima slušali radio Vojnić i narodnu muziku nedjeljom od 10 ujutro do ponoći, pa sam onda ja dobivao slom živaca.
Dakle, imali su priliku čuti nešto novo...
Apsolutno, imali su 'up to date' jazz. I svidjelo im se naravno, jer su to prvi put čuli, a to dobro zvuči. Bio sam dva puta na koncertu Weather Reporta i prije dosta godina je Joe Zawinul Syndicate bio u Opatiji na Ljetnoj pozornici. To je njegova neka derivacija Weather Reporta, i bilo je zaista senzacionalno. Joan Armatrading je imala baš lijepi koncert, u Domu sportova prije 100 godina.
Jeste li se ikad konkretno bavili glazbom, možda svirali neki instrument? Rekli ste da ste pjevali...
Nažalost nisam nikada naučio svirati ni jedan instrument, a i nije bilo takvo vrijeme, nije bilo prilike. Ne da nije, možda se to moglo organizirati, ali jednostavno mi je promaklo. A onda smo u Prvoj gimnaziji, gdje je profesor glazbenog, Kranjčević, oformio zbor u koji nas je zgurao na silu. Naravno, da mi nismo htjeli pjevati. Iz tog zbora su izašli Krunoslav Cigoj, Lisica, Šutej, Belamarić pokojni, Jurišić pokojni, mislim da je i Dubravka Zubović bila s nama, ali ona je bila mlađa. Dakle, 20 ljudi se, od nas 80, poslije profesionalno bavilo glazbom. Cigoj je bio prvi tenor Juge, a Katavić drugi tenor, koji je sad profesor na Akademiji. Masa ljudi, a bili smo vrlo kvalitetni. U biti pola njih je prešlo onda u Goran Kovačić kada je Kranjčević preuzeo. Masa njih je pjevala poslije u Goranu Kovačiću i išli smo na svjetsko takmičenje u Moskvu, bili tamo senzacija, ne mi nego Cigoj, koji je tada sa svojih 18 godina pjevao. Ne znam je li itko ikada bolje pjevao u tim godinama. Lisica isto. Čudo.
Znači imate iskustvo u muzici...
Imali smo zbor koji je pjevao i bio apsolutno, neću reći sad svjetske kvalitete, ali vrlo kvalitetan i imao repertoar koji se sastojao od Bacha, Handela. Dakle, znao sam o čemu se tu radi i to je trajalo par godina. Tako da imam neki dodir s muzikom i ta klasična muzika mi se naravno isto sviđa.
Nikad nije kasno, možda još nešto u budućnosti napravite...
Pa ako ništa drugo to bih volio. Koliko bih bio uspješan, to je druga stvar.
muzika
