Angela Merkel opet se kandidira za kancelarku, a Miro Aščić u odličnom je dvominutnom prilogu sadržajno prikazao njezinu epohu. Za razliku od naših ‘državnika’, ona gleda daleko u budućnost, a kad govori o njemačkoj industriji, glas joj postaje nalik čeliku
Dnevnik donosi reakciju – točnije, nereakciju – predsjednice Republike na Thompsonov nastup u Slunju. Kolinda pere ruke od ‘Za dom spremni’, ona to posmatra ‘na osobnoj razini’. ‘Što se mene osobno tiče, mislim da se politika ne treba miješati u glazbu, a kad je riječ o bilo kakvoj kaznenoj odgovornosti, o tome trebaju reći svoju riječ pravosudna tijela’, rekla je hrvatska predsjednica.
Ali ovdje nije riječ o kaznenoj odgovornosti nego o nečemu drugom. Thompsonovi su koncerti, u Slunju, Kninu ili Čavoglavama, postali ključni identitetski rituali desetina tisuća mladih. To je njihov Woodstock, to je njihova Hajdučka česma. Na tome odrastaju današnja djeca, koja će vjerovati da su Jure i Boban bili dva anđelka s Rafaelove freske (ili ‘hajduci’, kako kaže jedan raspamećeni i, na sreću, rashodovani povjesničar), da je Jasenovac bio termalno lječilište, a Hitler i Franco spasitelji Europe.
Posmatrajući te stvari na ‘osobnoj razini’, a prava istina ‘osobne razine’ jest da se predsjednica ne želi zamjeriti svom krugu birača, jer ona politički spada u krug Hasanbegović – Glasnović – Esih, ne čini se osobita usluga ovoj zemlji. Ova diluvijalna desnica nije opasnost za manjine nego za većinu, jer cijelu zemlju nepogrešivo gura u kameno doba, ali živi bili pa vidjeli.
I ova Vlada pleše u sličnom ritmu kao i prethodne, korak naprijed, nazad dva. Najprije najave neki potez, pa ga onda povuku. Tako je bilo i s porezom na nekretnine. Taj bi porez bio koristan kad bi Hrvatska dobila sređen registar nekretnina, ustanovljene fer tarife oporezivanja i jasnu liniju po kojoj bi se porezno destimuliralo špekulativno i rentijersko gomilanje nekretnina, a stimuliralo stanovanje i poduzetništvo. Kad bi porez dakle bio razvojno-socijalni alat. Ali ne treba imati iluzija: bio je to samo harač, namijenjen popunjavanju prazne državne blagajne, na kojoj je sve više gladnih usta. Vlada upravo zapošljava stotine ljudi.
Tu je veliku političku temu, umjesto neke normalne lijeve stranke, iskoristio Živi zid, čiji je Vilibor Sinčić gostovao u ‘Novom danu’. Živi zid će početkom listopada početi prikupljati potpise građana za referendum protiv poreza. ‘Ove godine treba stati na kraj takvim i sličnim idejama. Građani plaćaju prevelik porez i trebamo se svi zajedno ujediniti i reći da ne damo svoju imovinu, a političari neka se počnu baviti neprocesuiranim kriminalom kojega u Hrvatskoj nema malo’, rekao je Sinčić. ‘Nacionalni referendum ima pravnu moć i njega se vlast boji, njega se Plenković boji i zato idemo baš tim putem. Tako će se pokazati tko je uz režim, uz HDZ, SDP i Most, a tko je za otpor’, rekao je Sinčić, uskočivši vješto na ispražnjenu poziciju s koje se povukao SDP, stranka koja je inicirala taj porez.
Angela Merkel opet se kandidira za kancelarku, a Miro Aščić u odličnom je dvominutnom prilogu sadržajno prikazao njezinu epohu: surađivala je s tri američka predsjednika, četiri francuska i šest talijanskih premijera. Merkel je u svom govoru demonstrirala umijeće državništva – ona je strategijski teleskop, a taktički mikroskop, kako je neki obožavatelj rekao za Mao Zedonga. Za razliku od naših ‘državnika’, ona gleda daleko u budućnost, a kad govori o njemačkoj industriji, glas joj postaje nalik čeliku. Kod Nijemaca nema deindustrijalizacije i prenemaganja kao kod nas. Niti se spominje riječ ‘sila’, premda Njemačka jest sila, i to svjetska. Nekoć je važilo da je Njemačka prevelika za Europu a premala za svijet, ali čini se da to više nije tako. Uz Trumpa, čiji izolacionizam može samo slabiti Ameriku, Njemačka može samo rasti. Kancelarka je postavila jasan cilj: smanjiti nezaposlenost ispod tri posto. ’Sve ankete’, kaže Aščić, ‘pokazuju da bi u kontinuitetu mogla vladati Njemačkom punih 16 godina.’ Kao Miki Bandić Zagrebom! No Njemačka ima pravac suprotan našemu. Oni idu naprijed, mi idemo nazad. Merkel se osvrnula na skandale s ekotestovima koji su jako ugrozili ugled cijele njemačke industrije. ‘Želimo snažnu automobilsku industriju, ali želimo i visoke ekološke standarde’, rekla je pa dodala: ‘Industrija se kocka s povjerenjem naroda.’ ‘Moramo biti brzi u inovaciji, a ondje gdje tvrtke ne mogu same, vlada mora stati iza njih’, još je kazala.
Sve su to recepti i za Hrvatsku, ali ovdje se sva politika svodi na drugačiji tip pitanja: ‘uvesti porez ili ne’, ‘dati lovu za potkupljivanje iznad ili ispod stola’, ‘kako osigurati što lakši uvoz jer se na njemu najlakše ubire sigurna para, preko carina’, ‘kako što vidnije staviti desnu ruku na srce kako bi lijeva bila slobodna za krađu’ i tako dalje i tomu slično. Kod nas politika nije puno više od šibicarenja.
Njemačka, ipak, radi jednu ozbiljnu grešku. Ona raste dok sve oko nje vene. Odgovorna njemačka politika dala bi više prostora za rast malim, satelitskim zemljama, izvozila bi im više osjećaja za odgovornost, a manje sredstava dominacije, haubica, tenkova i sličnih stvari. Jer na kraju će od svih tih patuljastih ‘sila’ napraviti Grčku.
Najteže je predvidjeti prošlost, kaže Slavoj Žižek i pritom nije riječ samo o zgodnoj paradoksalnoj dosjetki nego o goloj istini. Nacisti, ustaše, četnici, zagovornici konfederacije nekoć su bili poražene snage, odbačene na smetlište historije. Njihove je zločine u međuvremenu prekrio zaborav. Historija je dijalektična, kao klatno ide lijevo-desno, gore-dolje kao klackalica. Posebno zabrinjava rast ekstremne desnice u Americi. Sjedinjene Američke Države bile su dosad brana nacizmu, sada mu, čini se, postaju inkubator. Mi u Hrvatskoj smatrali smo žustre debate o 1945. beznadno anakronima, ali što reći na činjenicu da se u Americi vode rasprave oko rata koji je vođen 1861-1865? I da se tamo taj povjesničarski sukob prelijeva na ulicu? I da američki predsjednik, baš kao i njegova provincijalna hrvatska inačica, izjednačava rasiste i njihove protivnike? ‘To je glavni politički problem’, rekao je Đivo Đurović za N1. ‘Trump nije jasno napravio razliku između dviju strana koje su se sukobile. Zato jer je sa sobom kao savjetnike u Bijelu kuću doveo neonacističke ideologe koji formuliraju njegovu politiku, Stevea Bannona i neke druge… Dvije strane nisu bile jednake – jedna je bila s dugim cijevima, automatskim oružjem, Hitlerovim zastavama… Jedan od njih se u stilu ISIS-a automobilom zabio u ljude. Trump je rekao da obje strane smatra jednako krivima. To izaziva i bijes republikanskih političara, inače njegovih saveznika.’
Neki Peter Cvjetanovic, klinac, istaknuo se kao desničarska zvijezda ovih prosvjeda. Mnogi su emigranti, kažu upućeni, u nove domovine ponijeli stare mržnje, ali jedino su kod naših emigranata preživjele smjene generacija. Globalno, cijeli svijet ide udesno. Alternativne ideologije nema. Nitko ne zna kako će se ova avantura svršiti…
Dnevnik, HRT, 8. kolovoza, 19:00
Dnevnik donosi reakciju – točnije, nereakciju – predsjednice Republike na Thompsonov nastup u Slunju. Kolinda pere ruke od ‘Za dom spremni’, ona to posmatra ‘na osobnoj razini’. ‘Što se mene osobno tiče, mislim da se politika ne treba miješati u glazbu, a kad je riječ o bilo kakvoj kaznenoj odgovornosti, o tome trebaju reći svoju riječ pravosudna tijela’, rekla je hrvatska predsjednica.
Ali ovdje nije riječ o kaznenoj odgovornosti nego o nečemu drugom. Thompsonovi su koncerti, u Slunju, Kninu ili Čavoglavama, postali ključni identitetski rituali desetina tisuća mladih. To je njihov Woodstock, to je njihova Hajdučka česma. Na tome odrastaju današnja djeca, koja će vjerovati da su Jure i Boban bili dva anđelka s Rafaelove freske (ili ‘hajduci’, kako kaže jedan raspamećeni i, na sreću, rashodovani povjesničar), da je Jasenovac bio termalno lječilište, a Hitler i Franco spasitelji Europe.
Posmatrajući te stvari na ‘osobnoj razini’, a prava istina ‘osobne razine’ jest da se predsjednica ne želi zamjeriti svom krugu birača, jer ona politički spada u krug Hasanbegović – Glasnović – Esih, ne čini se osobita usluga ovoj zemlji. Ova diluvijalna desnica nije opasnost za manjine nego za većinu, jer cijelu zemlju nepogrešivo gura u kameno doba, ali živi bili pa vidjeli.
Novi dan, N1, 11. kolovoza, 08:30
I ova Vlada pleše u sličnom ritmu kao i prethodne, korak naprijed, nazad dva. Najprije najave neki potez, pa ga onda povuku. Tako je bilo i s porezom na nekretnine. Taj bi porez bio koristan kad bi Hrvatska dobila sređen registar nekretnina, ustanovljene fer tarife oporezivanja i jasnu liniju po kojoj bi se porezno destimuliralo špekulativno i rentijersko gomilanje nekretnina, a stimuliralo stanovanje i poduzetništvo. Kad bi porez dakle bio razvojno-socijalni alat. Ali ne treba imati iluzija: bio je to samo harač, namijenjen popunjavanju prazne državne blagajne, na kojoj je sve više gladnih usta. Vlada upravo zapošljava stotine ljudi.
Tu je veliku političku temu, umjesto neke normalne lijeve stranke, iskoristio Živi zid, čiji je Vilibor Sinčić gostovao u ‘Novom danu’. Živi zid će početkom listopada početi prikupljati potpise građana za referendum protiv poreza. ‘Ove godine treba stati na kraj takvim i sličnim idejama. Građani plaćaju prevelik porez i trebamo se svi zajedno ujediniti i reći da ne damo svoju imovinu, a političari neka se počnu baviti neprocesuiranim kriminalom kojega u Hrvatskoj nema malo’, rekao je Sinčić. ‘Nacionalni referendum ima pravnu moć i njega se vlast boji, njega se Plenković boji i zato idemo baš tim putem. Tako će se pokazati tko je uz režim, uz HDZ, SDP i Most, a tko je za otpor’, rekao je Sinčić, uskočivši vješto na ispražnjenu poziciju s koje se povukao SDP, stranka koja je inicirala taj porez.
Dnevnik 3, HRT, 12. kolovoza, 22:00
Angela Merkel opet se kandidira za kancelarku, a Miro Aščić u odličnom je dvominutnom prilogu sadržajno prikazao njezinu epohu: surađivala je s tri američka predsjednika, četiri francuska i šest talijanskih premijera. Merkel je u svom govoru demonstrirala umijeće državništva – ona je strategijski teleskop, a taktički mikroskop, kako je neki obožavatelj rekao za Mao Zedonga. Za razliku od naših ‘državnika’, ona gleda daleko u budućnost, a kad govori o njemačkoj industriji, glas joj postaje nalik čeliku. Kod Nijemaca nema deindustrijalizacije i prenemaganja kao kod nas. Niti se spominje riječ ‘sila’, premda Njemačka jest sila, i to svjetska. Nekoć je važilo da je Njemačka prevelika za Europu a premala za svijet, ali čini se da to više nije tako. Uz Trumpa, čiji izolacionizam može samo slabiti Ameriku, Njemačka može samo rasti. Kancelarka je postavila jasan cilj: smanjiti nezaposlenost ispod tri posto. ’Sve ankete’, kaže Aščić, ‘pokazuju da bi u kontinuitetu mogla vladati Njemačkom punih 16 godina.’ Kao Miki Bandić Zagrebom! No Njemačka ima pravac suprotan našemu. Oni idu naprijed, mi idemo nazad. Merkel se osvrnula na skandale s ekotestovima koji su jako ugrozili ugled cijele njemačke industrije. ‘Želimo snažnu automobilsku industriju, ali želimo i visoke ekološke standarde’, rekla je pa dodala: ‘Industrija se kocka s povjerenjem naroda.’ ‘Moramo biti brzi u inovaciji, a ondje gdje tvrtke ne mogu same, vlada mora stati iza njih’, još je kazala.
Sve su to recepti i za Hrvatsku, ali ovdje se sva politika svodi na drugačiji tip pitanja: ‘uvesti porez ili ne’, ‘dati lovu za potkupljivanje iznad ili ispod stola’, ‘kako osigurati što lakši uvoz jer se na njemu najlakše ubire sigurna para, preko carina’, ‘kako što vidnije staviti desnu ruku na srce kako bi lijeva bila slobodna za krađu’ i tako dalje i tomu slično. Kod nas politika nije puno više od šibicarenja.
Njemačka, ipak, radi jednu ozbiljnu grešku. Ona raste dok sve oko nje vene. Odgovorna njemačka politika dala bi više prostora za rast malim, satelitskim zemljama, izvozila bi im više osjećaja za odgovornost, a manje sredstava dominacije, haubica, tenkova i sličnih stvari. Jer na kraju će od svih tih patuljastih ‘sila’ napraviti Grčku.
Dnevnik, N1, 13. kolovoza, 18:00
Najteže je predvidjeti prošlost, kaže Slavoj Žižek i pritom nije riječ samo o zgodnoj paradoksalnoj dosjetki nego o goloj istini. Nacisti, ustaše, četnici, zagovornici konfederacije nekoć su bili poražene snage, odbačene na smetlište historije. Njihove je zločine u međuvremenu prekrio zaborav. Historija je dijalektična, kao klatno ide lijevo-desno, gore-dolje kao klackalica. Posebno zabrinjava rast ekstremne desnice u Americi. Sjedinjene Američke Države bile su dosad brana nacizmu, sada mu, čini se, postaju inkubator. Mi u Hrvatskoj smatrali smo žustre debate o 1945. beznadno anakronima, ali što reći na činjenicu da se u Americi vode rasprave oko rata koji je vođen 1861-1865? I da se tamo taj povjesničarski sukob prelijeva na ulicu? I da američki predsjednik, baš kao i njegova provincijalna hrvatska inačica, izjednačava rasiste i njihove protivnike? ‘To je glavni politički problem’, rekao je Đivo Đurović za N1. ‘Trump nije jasno napravio razliku između dviju strana koje su se sukobile. Zato jer je sa sobom kao savjetnike u Bijelu kuću doveo neonacističke ideologe koji formuliraju njegovu politiku, Stevea Bannona i neke druge… Dvije strane nisu bile jednake – jedna je bila s dugim cijevima, automatskim oružjem, Hitlerovim zastavama… Jedan od njih se u stilu ISIS-a automobilom zabio u ljude. Trump je rekao da obje strane smatra jednako krivima. To izaziva i bijes republikanskih političara, inače njegovih saveznika.’
Neki Peter Cvjetanovic, klinac, istaknuo se kao desničarska zvijezda ovih prosvjeda. Mnogi su emigranti, kažu upućeni, u nove domovine ponijeli stare mržnje, ali jedino su kod naših emigranata preživjele smjene generacija. Globalno, cijeli svijet ide udesno. Alternativne ideologije nema. Nitko ne zna kako će se ova avantura svršiti…
