Foto Tom Dubravec/Cropix
Tko je Kolinda Grabar-Kitarović, kojoj bi trebalo koncem godine opet dati povjerenje za Pantovčak i zašto bi građane morala gristi savjest, ako joj ga ne daju? „Ja sam prije svega majka“, kazala je novinarima. „Majka, Hrvatica, vjernica, građanka RH i, naravno, građanka EU-a, i doista želim razmotriti što je to čime ja mogu pridonijeti, što je to što možemo zajedno učiniti kako bismo Hrvatsku poveli u bolji život za sve.“ Ako HDZ na predsjedničkim izborima stane iza nje, a gotovo je nemoguće da neće, jer je i ZNA SE opciji u interesu skloniti ju – takvu kakva jest – na neko neutjecajno, a ipak vidljivo mjesto u vitrini, odigrat će se drugi, opet petogodišnji i jednako neuspješan čin farsâ i rituala s neokrunjenom „kraljicom“ u glavnoj ulozi. S obzirom na stanje aktualnog političkog kokošinjca u Bijednoj Našoj i moguće protukandidate, bit će po onoj: ljudi, drž’te gaće! Dok država tiho, polako i sigurno odlazi u vražju mater, u tuđe vlasništvo, farbanje tunela nastavit će se
Marijan Vogrinec
„Jednom davno, živjela je lijepa princeza čiji su obrazi bili crveni kao ruža, a koža bijela kao snijeg. Radi toga zvali su je Snjeguljica. Snjeguljicu su svi voljeli, osim maćehe koja je bila opaka vještica.
Svakog dana kraljica bi se ogledala u svom čarobnom ogledalcu i upitala ga:
‘Kaži mi, kaži ogledalce moje, najljepša na svijetu danas tko je?’
A ogledalce bi uvijek odgovaralo:
‘Ti kraljice.’
No jednog dana, ogledalce joj odgovori sasvim drukčije:
‘Bijela kao snijeg, svijetla lica, crne kose, crvenih usnica, najljepša je sada Snjeguljica.’“
Klasična pouka iz svevremenske – i ne samo dječje – bajke „Snjeguljica i sedam patuljaka“ genijalne njemačke braće Jacoba i Willhelma Grimma kao da je nadahnuta upravo „kraljicom Balkana“ (sic transit), kako je nesretna čelnica b-h Pokreta „Majke enklava Srebrenica i Žepa“ Munira Subašić svojedobno nebulozom častila trenutnu prvu stanarku bivše Titove vile Zagorje Kolindu Grabar-Kitarović. Pa se kasnije jako naljutila zbog „kraljičinih“ protuterorističkih strelica prema Bošnjacima u BiH, oduzela joj „plemićku titulu“, da bi je opet vratila čim je „plava krv“ s Pantovčaka špekulantski spomenula srpski genocid u Srebrenici. Jest da se glupost i politikantstvo u ovom slučaju miješaju u nekakvu bljutavu kriptobalkansku bevandu, pa će najuvjerljivijom ipak biti komentatorska titula kolumnistice Tportala Julijane Adamović: „kraljica farse i rituala“. Kolinda Grabar-Kitarović – koju valja procjenjivati po učinjenom, po djelima, a ne po umjetnim trepavicama, učincima teretane ili stylingu – nema iole zapaženijih postignuća u četiri godine na fotelju predsjednice RH zbog kojih bi zaslužila drugi mandat. Zbog kojih bi većina građana osjetila potrebu skinuti kapu pred njom: „Svaka čast, ispunila je većinu svojih obećanja i opravdala naše povjerenje“. Ništa od toga.
Prema istraživanju agencije Promocije plus CRO Demoskop prvih dana veljače 2019. o preferencijama građana, javni joj rejting zahvaća tek 17,9 posto potpore (u siječnju 18,6 posto) i najmanje je triput niži od rejtinga prethodnika joj Ive Josipovića (SDP) u isto vrijeme, nakon četiri godine predsjedničkog mandata. Upravo navršene četiri godine mandata HDZ-ove „žene iz naroda“, koja je 15. veljače 2015. inaugurativno obećala istom narodu „blagostanje i najbogatiju zemlju u Europi/svijetu“, minule su u demagoškom i populističkom paradiranju notorne gaf-predsjednice, koja nije znala ili željela – iako ustavno reduciranih ovlasti – usrećiti sve svoje građane ili barem većinu nečim iole kvalitetnijim/trajnijim od farsâ i komedijaških rituala, kojima je nasmijavala ili pak zgražala domaću javnost, a međunarodna ju ionako nije uzimala ozbiljno. Bila je koketirala s najcrnjim ustašlukom, zamjerala se manjinama, osobito srpskoj, vladu uzimala na zub kad su joj savjetovali da joj to bilda rejting, besramno do neukusa plagirala sve što je mogla od protokolarnih i inih američkih državnih običaja, nametala se i podilazila svakom činovniku Bijele kuće, glumatala samouvjerenu do bola manekenku i prešetavala se pred tv-kamerama, besadržajno frazirala o svemu i svačemu što ne poznaje, ne razumije ili zlobno izvrće.
U školi sjedila na ušima ili…
Ni kao Titova pionirka nije naučila u pučkoj školi, ali ni poslije u srednjoj u Rijeci – je li zbog bolesti ili čega već tih dana izostajala s nastave povijesti? – kako ta okrvavljena ustaška krilatica „Za dom spremni“ nije nikakav stari hrvatski pozdrav te kako ustaški ratni i zločinci protiv čovječnosti nisu 1945. i kasnijih godina „tražili prostor slobode“ u najudaljenijim, prekomorskim zemljama, nego bježali iz Hrvatske pred rukom pravde i zasluženom najtežom kaznom. Sada smiješno izgleda njezin pepeo na glavi, jer da su joj tako rekli „njezini savjetnici“. Kakvi vražji savjetnici, to je morala znati i sama, jer toliko škole ima i valjda je nešto pročitala od znanstvene literature, ako već u totalnoj konspiraciji želi steći doktorat iz politologije na Sveučilištu u Zagrebu. Dobro, ne moramo znati – iako bismo morali, jer Grabar-Kitarović nije obična studentica – ide li na predavanja, polaže li ispite i tako to… Ustaše i ustašluk nisu povijesna enigma i nepošteno je od predsjednice RH svaljivati svoje grijehe na – savjetnike. Uostalom, bez puno je obzira i jasnog obrazloženja nedavno smijenila savjetnika za unutarnju politiku Matu Radeljića valjda i zato, je li, jer nije znao ili je „predobno“ znao što je sve na popisu starih hrvatskih pozdrava?
Ovaj joj sada neugodno vraća, a ona to „ne želi komentirati“, pa Radeljić – kako trdi da mu je priprijetio zamjenik šefa SOA-e – mora imati oči i na leđima ne bi li izbjegao osvetnički automobil kakvim se, inače, mafija po amerikama rješava paprenih jezika i cinkaroša. A čega se još nećemo nauživati kad i peta godina predsjedničina mandata uđe u finiš i konkurenti za fikusnu poziciju među visokom divljači i paunima u mirnom kvartu zelenog Pantovčaka počnu jedni drugima razbacivati prljavo rublje, škrgutati zubima, mahati šakama pod nosom… I vaditi crijeva…
U svem njezinom naknadnom pepelu na glavi, istina je tek jedno: „Pogriješila sam“. Kapa dolje. Pošteno je priznati pogrešku, pa je i oprost samo stvar boljeg kućnog odgoja. No, kad se cijeli mandat HDZ-ove „žene iz naroda“ bude zbrojio, oduzeo, pomnožio i podijelio nema šanse da se neće svesti na građanima preskupo farbanje tunela, vrijedno oko 200 milijuna kuna u pet mandatnih godina. Trošak ravan cijeni osam ganc-novih dječjih vrtića, odnosno šest prosječnih osnovnih škola s dvoranom za tjelesnu kulturu, etc. Kojih kritično nedostaje u Bijednoj Našoj i koje bi desetljećima koristile djeci, mladeži, roditeljima… i izglednoj budućnosti cijele zemlje. Veliki izdatci iz državnog proračuna za Ured predsjednice RH čak ni u promilima ne donose državi korist kao dječji vrtići i škole. Da se ne spominje zdravstveni sustav – uz Makedoniju i Litvu, koje su jedine u Europi lošije od RH – prezadužen za oko devet milijardâ kuna, bankrotiran mirovinski, sustav socijale…
Rečenih oko 200 milijuna kuna za neumjereno predsjedničino globtroterstva po svijetu (493.328 kuna samo za njezinu svitu s prvim gospodinom RH Jakovom Kitarevićem u sasvim beskorisnom posjetu Australiji i Novom Zelandu, etc.), ali i paradno čergarenje državne zastrave i licitar-gardista po županijama, plaće oko 150 zaposlenika njoj na usluzi, materijalne troškove, raskošnu kuhinju (s tonama oborite ribe i čokolade u kojoj kakao iznosi 40-70 posto), hladni pogon, itd. Predsjednica voli i dizajnersku odjeću i obuću s potpisom, ormari joj pucaju od raskoši kakvu si jedna Angela Merkel ne samo ne želi priuštiti – a mogla bi više i bolje od Kolinde Grabar-Kitarović – nego ne smatra razumnim budući da ugled i dignitet državnice/zemlje ne čine dizajnerska ljuska, lude frizure i umjetne trepavice, nego ono malo diplomatske soli u glavi, inteligencija i stupanj demokracije/ekonomije zemlje koju predstavlja. A Hrvatska je mala zemlja za velike farse i infantilne rituale made in Pantovčak, što ne samo da nije preporuka – bilo komu – za dobiti drugi predsjednički mandat nego ni za očekivati da drugi u svijetu uzimaju ozbiljno tu državu. Prebogata zemlja obradivim površinama, najljepšim i najvećim dijelom Jadranskog mora, neiscrpnim izvorima pitke vode i vrijednim ljudima nije u stanju proizvesti dovoljno za vlastite potrebe jaja, mlijeka, mesa, ribe ili osnovnih industrijskih proizvoda i robe tzv. opće potrošnje, etc. – nije vrijedna da ju itko uzima ozbiljno.
No, sada, kad predstoji akceleracija predizborne kampanje i službeno kandidiranje, podvući će se crta pod pet godina Kolinde Grabar-Kitarović na elitnom državnom brijegu, u bivšoj Titovoj vili Zagorje, gdje je rado odsjedao za svojih posjeta Zagrebu ili proputovanja. Iz koje je vile, za Tuđmanovog režima pretvorene u Predsjedničke dvore (sic transit), netom po useljenju i na opću sablazan inteligentnije javnosti kod kuće i vani izbacila iz predvorja Maršalovu bistu, umjetnički mramor Titova prvog zagorskog susjeda Antuna Augustinčića, a na općenarodno izrugivanje uselila svoju kartonsku silhuetu u prirodnoj veličini među dvojicom papirnatih licitar-gardista šupljih glava. Da nije šašavo, smiješno, pa i pomalo primitivno to sa šupljoglavim kartonom, bilo bi bolesno. Nakaradan je slučaj također viđen u Bijeloj kući kič-države i prenesen u Zagreb, kao i pripuštanje građana u razgledanje predsjedničkih radnih odaja (ne bi li se posjetitelji fotkali za uspomenu s njezinom kartonskom silhuetom?), držanje ruke na novčaniku – pardon srcu, kad se izvodi državna himna, plagiranje kroja i izgleda vojne/policijske odore, protokolarni razmještaj nazočnih uz predsjednicu, etc.
Zapovjednica bez ovlasti zapovijedanja
S tom bitnom razlikom da ni jednom od prvih stanara Bijele kuće u Washingtonu nije ni na um padalo – baš nikad, čak ni u najtežem mamurluku ili noćnoj mori – izbaciti iz predvorja reprezentativno-stambenog zdanja kip, npr. 16. američkog predsjednika Abrahama Lincolna. Ili sliku kojeg od Lincolnovih slavnih prethodnika. Nije se tamo našla ni jedna jedina Kolinda Grabar-Kitarović muškog roda, koja ne bi držala do dičnih ili manje dičnih likova ne baš primjerne prošlosti doseljeničke zemlje i gemišt-nacije migrantskih avanturista, desetljećima nadolazećih od kojekuda. To pak, što je prva hrvatska predsjednica učinila jednom od najboljih/najslavnijih Hrvata u povijesti tog naroda, nogirala mu bistu iz njegove vile, garant ne bi učinila prva američka predsjednica Hillary Clinton – za koju je Grabar-Kitarović uzalud za kampanje javno drukala, čak u New Yorku – da je kojim slučajem na izborima pobijedila republikanca Donalda Trumpa i drugi put se, sad s prvim gospodinom SAD-a, uselila u Bijelu kuću.
Ironizirajući plagiranje američkih običaja, što ih Grabar-Kitarović besramno nameće kontramentalitetnoj Bijednoj Našoj čak prigodom dodjele visokih činova pripadnicima vojske – kojoj je i vrhovna zapovjednica bez ovlasti operativnog zapovijedanja (osim u ratu) i odlučivanja o razvojnim pitanjima – rečena kolumnistica Julijana Adamović poentira: „Pomislila sam i na to, kako bi javnost reagirala da ceremoniji polaganja prisege za ustavnog ili vrhovnog suca, iza njega ili nje stoji bračni partner/ica. Kako bi bilo da na prisegu u Sabor dovedemo bračne partnere zastupnika? Da u ceremoniji prisege predsjednika/ice ‘kargo’ lentu preko ramena okači suprug/a ili istospolni partner/ica?“ Rasna Hrvatica ne samo iz pasivnih/kamenitih krajeva, pa i oboružana krunicom i molitvenikom, stoljećima odgajana mentalitetom gusle-ognjište-kolijevka-obitelj – da se malo našalimo – po kratkom bi postupku presudila svom Billu iz klinča s Monikom i ne bi glumatala Hillary, što se prijetvorno smiješi pod svjetlima reflektora, drži kurvara za ruku, a zdesna i slijeva im razdragane kćerke iz najidealnije obitelji na svijetu. Sic transit. Američki mentalitet i lažno prenemaganje za javnu uporabu stoje hrvatskom čovi u nesuvisloj zemlji primitivnih protokolarnih navika kao piletu sise.
„Ja nisam feministica trećeg vala“, piše Adamović u povodu predsjedničine podjele odličja hrvatskim vojnicima; među inim i ženi, optuženoj za ratne zločine nad srpskim zarobljenicima u Domovinskom ratu u vojnom logoru Lori u Splitu. „Ne doživljavam muškarce kao neprijatelje i vječite opresore, već suradnike, za mene razlike u profesionalnim interesima nisu samo i isključivo rezultat socijalnih utjecaja, ali ova mi je slika bila više nego patrijarhalna. On stoji, a ‘one’ ga uređuju. ‘Njih’ (žena) u odorama s tim činovima, naravno, nema. Podsjetilo je to na stare fotografije iz Hercegovine ili Crne Gore, kakve sam viđala na povijesnim stranicama. On s kuburom za pasom sjedi, noge u koljenima raširio, desnu šaku na trbuh položio, a one stoje pored njega. Desno mu mater, a ono lijevo žena. Svoje su ruke položile na mjesto imaginarnih epoleta. (…) Od žene predsjednice sam barem u tom pogledu puno više očekivala. Ovo što smo dobili, prilično je infantilna američka imitacija demokratski izabrane predsjednice razreda, sa željom da se na školskom karnevalu (a i sljedećim izborima) svidi svima odreda: od profesora do učenika, od maskiranih vojnika, velikih zečeva i kauboja, do cheerleaderica.“
Foto: FB
Istina, HDZ-ovoj „ženi iz naroda“ – pokazalo se u četiri godine mandatnog farbanja tunela zbog čega nikako ne zaslužuje još pet godina obavljanja istog posla – nitko od skorašnjih protukandidata nije kadar konkurirati (možda tek nesuđeni „gradonačelnik Hrvatske“ Milan Bandić!?) prakticiranjem forme bez sadržaja. A takva predsjednica ne treba tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj. Kartonska silhueta među šupljim glavama licitar-gardista, koja samoj sebi diže rep uvlakačkom samokvalifikacijom – „transatlantistice“. Sic transit. „Nada da će se stvari promijeniti“, diže Adamović ruke od Kolinde Grabar-Kitarović, „da će barem nakon niza uzastopnih afera znati izabrati bolji tim savjetnika, davno prije ove ceremonije (dodjele činova, op. a.), splasnula je poput frizure bez Tafta.“ Kolinda Grabar-Kitarović ima o sebi vrlo visoko mišljenje kao o diplomatkinji, političarki „za po kući“, ženi i majci – što je njezino pravo; svatko može o sebi držati što god hoće – pa i na samodopadno uvjerenje, kojim često maše pred iole kritičnijim mikrofonima sedme sile: „Neosporno sam predsjednica svih hrvatskih građana i tako se ponašam“. A dnevni realiteti su drukčiji i to vrlo jasno dokumentiraju ankete o njezinoj popularnosti: uopće se ne ponaša kao predsjednica svih hrvatskih građana niti je većina hrvatskih građana doživljava svojom predsjednicom.
Dapače, ni zrelom, savjesnom, sposobnom i mudrom predsjednicom države kakvom bi se svi državljani imali razloga ponositi. I podijeliti joj drugi, treći… ili čak – doživotni mandat. Kakav su narodi i narodnosti, je li, plebiscitarno udijelili svomu zaslužnom Maršalu. Onima što su živjeli u njegovoj državi, a taj život mogu usporediti sa životom u „državi“ Maršalovog malog od kužine Franje Tuđmana sa srpom i čekićem na titovci, i sada Kolinde Grabar-Kitarović sa skupinama proustaša i njihovom zastavom, dođe baciti se od očaja pod prvi još prometujući brzi vlak. Za mandata prve hrvatske predsjednice (sic transit) promijenila su se tri premijera – Zoran Milanović, Tihomir Orešković i Andrej Plenković – i ni s jednim nije znala uspostaviti državnički pristojne odnose, kohabitaciju u općem interesu svih hrvatskih građana i na dobrobit pozicije RH u međunarodnoj zajednici. Pa neće valjda biti da su sva trojica prvaka Banskih dvora i gazde parlamentarne većine bili problematični likovi, tako da ona, jadna, nije mogla s takvima? Ili je ipak problem u predsjednici, čiji je stil predsjednikovanja u najmanju ruku – nekompatibilan?
„Kaži mi, kaži ogledalce moje…“
A premijeri, koji zapravo odgovaraju za zdravlje zemlje u svakom smislu, ne smiju si dopustiti luksuz da im fikus-predsjednica soli pamet i diktira kako će voditi državu. Barem ne u sustavu kakav je primijenjen po odlasku autoritarnog predsjednika Franje Tuđmana, koji je u svomu mandatu sažeo „pod svoje“ svu moguću vlast u državi: od političke i zakonodavne do sudske, etc. tako da su demokracija i višestranačje bili ono, što je Tuđman kazao da jesu. I amen. Eeee, da je prvoj hrvatskoj predsjednici vlast prvog hrvatskog predsjednika, gdje bi već Bijednoj Našoj bio kraj!? S malo prirodne zlobe, RH više ne bi ni bilo, jer je već za Tuđmanovog režima došlo do kojekakvih međunarodnih blokada i izopćenja iz civilizirane zajednice. Koliko je svijet držao do njega i Hrvatske, možda najbolje potvrđuje činjenica da mu je na pokop došao samo turski predsjednik Sulejman Demirel. Za usporedbu, na Titov je došao cijeli diplomatski svijet u najjačem sastavu. A ovi danas, ne samo u RH nego i na ostatku zapadnog Balkana, opčinjeni nacionalnim do besvijesti i samonedostatnim vilajetima do kojih ne drže ni prvi susjedi, kamoli moćan svijet, anatemiziraju Tita i njegovo doba kao „doba komunističkog mraka“. Majku mu, pa tko upali svjetlo!?
S obzirom na to tko je i kakva je, odnosno svjesna svog javnog rejtinga i pogrešaka koje ne smatra pogreškama, već mudrim državničkim potezima, predsjednica RH je ocijenila potrebnim i predizborno korisnim sama ocijeniti svoje četiri godine mandata te na Pantovčaku sazvala konferenciju za novinare. Dakako, pod egidom: ‘Kaži mi, kaži ogledalce moje…“ Netom što je tom prigodom priznala svoju pogrešku glede i u svezi s ustaškim pozdravom „Za dom spremni“, pa se posipala pepelom spaljenih savjetnika, koji da su joj kazali kako je to stari hrvatski pozdrav, oglasio se i američki veleposlanik u RH William Robert Kohorst kategoričnim: „Toj ustaškoj krilatici nije mjesto u hrvatskom javnom prostoru, nedopustiv je“. Ona je mislila suprotno, „zato što mi je to više puta rekao netko od mojih savjetnika“. Netko? Pa, valjda nije toliko dementna da ne zna tko? Regrutira li i (pro)ustaše u svoju savjetničku momčad kad se već tako rado druži s tom crnom sortom po Kanadi, SAD-u, Latinskoj Americi, Australiji, u obližnjoj zapadnoj Hercegovini (BiH), ugošćuje ju na Pantovčaku…?
Na presici je muljala i s inaugurativnim obećanjem o Hrvatskoj kao najbogatijoj zemlji u Europi/svijetu: „I dalje vjerujem ono što sam rekla, a to je da će Hrvatska biti među najrazvijenijima. Nisam rekla kada će to biti. Nismo takvi, iako kad gledate jesmo jedna od onih država u kojima se živi malo bolje (zašto se onda iz RH već iselilo oko 400.000 mahom mladih ljudi, s obiteljima, a samo lani i samo u Njemačkoj rodilo se 4000 djece tih hrvatskih iseljenika, op. a.). Kad se osvrnem četiri godine unazad, od brojnih nezaposlenih, do sveopćeg crnila, pesimizma i gubitka vjere, danas su ipak stvari puno bolje. Ali ja kažem, nisam zadovoljna. Imamo sjajne makroekonomske pokazatelje, ali želim da se to odrazi na računima građana, u njihovom standardu, da se ljudi odluće ostati u RH“. Kakav je to napredak zemlje, dobri „makroekonomski pokazatelji“, etc., ako to tzv. mali čovjek ne osjeća u svojoj neizvjesnoj svakodnevici? Plenkoviću, Mariću, Grabar-Kitarović…, gdje su pare!? Od te „dobre makroekonomije“ i ostalog što „cvjeta i plodi se“ u zemlji, kojoj će svanuti jednog dana, ako ne prije. To u što vjeruje HDZ-ova „žena iz naroda“ i „predsjednica svih hrvatskih građana“ može komotno objesiti mačku o rep, jer ljudi ne žive od njezinih „vjerovanja“ niti plaćaju račune disfunkcionalnoj državi od toga, što će jednog dana, ako ne prije živjeti bolje.
„Vjerujem da će Hrvatska biti jedna od najugodnijih za život“, zaneseno glumata na presici, patetično se ulizujući biračima za drugi predsjednički mandat. RH „Vjerujem u te zemljo moja Hrvatska.“ Tu količinu odvratne papetike ne bi izustila ni maloumna šiparica bivšem režimu u naručenoj laudi za pučkoškolsku proslavu Dana Republike. Pazi pameti, nacionalne osviještenosti, iskrenosti i domoljublja nekoga tko se smatra transatlantisticom i time se hvali javnosti: „Vjerujem u te zemljo moja Hrvatska“!? Kad su novinari pitali Kolindu Grabar-Kitarović kako bi ocijenila svoj rad, mnogi su samo znakovito podigli obrve od baraža neosnovane samohvale ni za kakav iole vrijedan učinak u prošle četiri godine, a ni peta neće biti plodnija. „Nezahvalno je dati sama sebi ocjenu za rad“, rekla je. „U načelu sam zadovoljna onim što sam postigla (kako može biti zadovoljna trakavicom gafova i jalovih paradiranja? – op. a.). Jako puno je toga ostvareno, barem što se tiče isticanja problema.“ Rezultat je isticanje problema? Ne rješavanje problema na opće dobro? Pa, nisu građani maloumni. Probleme znaju bolje od nje, jer ih dnevno osjećaju i osobno i obiteljski. Za „isticanje problema“ ne trebaju Kolindu Grabar-Kitarović, koju će sirotinja Bijedne Naše izdržavati s više od 200 milijuna kuna po mandatu. Sa svom nepotrebnom, golemom svitom i raskoši.
„Ovlasti predsjednice određene su Ustavom RH“, istaknula je Grabar-Kitarović na presici, „Ovom ću se prigodom osvrnuti na svoj rad i rad svog ureda. Prije svega, to je vanjska politika usredotočena na što bolje pozicioniranje RH. Radila sam na partnerstvima, suradnji, prije svega sa SAD-om (ni jedan za RH važan projekt, čak ni vize nisu ukinute tolike godine kad „partneri“ iz RH putuju u SAD, op. a.), Rusijom (pa Putin dolazi u Sloveniju, a ne želi u RH, sic transit, op. a.), uključujući i Kinu. Želim tu izdvojiti i susrete s Trumpom i kineskim predsjednikom (suhi protokol, bez rezultata, op. a.). Posebno je značajna Inicijativa triju mora (Baltik-Jadran-Crno more, samo na papiru, op. a.), koja je uspjela i ima potencijala (sic transit, „potencijala“, op. a.) transformirati 12 zemalja EU-a. Cilj Inicijative je rast životnog standarda.“ A ne kaže da su svih 11 država o kojima je riječ gospodarski uspješnije i ispred 12. – RH. Čak i Rumunjska. Te države ne trebaju Bijednu Našu, koja zaostaje ili kritično stagnira, ni „inicijative“ HDZ-ove „žene iz naroda“ za povećanje životnog standarda svojih ljudi.
Hrvatska predsjednica također znâ spomenuti kako su RH razvojno pretrčale zemlje, „koje su nam nekada gledale u leđa“ (npr. Češka, Mađarska, Slovačka, Poljska, etc.), ali ne kukavički prešućuje kada je to bilo. A bilo je u Titovoj SFR Jugoslaviji, tada već trećoj srednje razvijenoj zemlji u Europi. Usred „komunističkog mraka“ na europskom Istoku, Tito je izgradio osobitu vrst – kapitalizma. Da i to „domoljubi“ 1990-ih sustavno (o)pljačkaju i unište, pa RH danas nosi razvojni fenjer na Starom kontinentu. Jadno i nedostojno zemlje i naroda, koji – istina, što kaže Grabar-Kitarović, imaju sve ključne pretpostavke za postati jednim od mjesta u Europi „najugodnijih za život“. Ali nema vođe, koji to žele, znaju i mogu ostvariti. Takvi se, eto, rode svakih nekoliko stotina godina, a konac prošlog i početak ovog stoljeća na zapadnobalkanskim je prostorima razdoblje kad se uglavnom rađaju u politici i državnim mainstreamima zločinci svake vrsti, psihopati, šovinisti/ksenofobi, mentalni/vjerski teroristi, polupismeni primitivci i notorne budale. Takvi su podobni samo za stražare u konc-logorima, nikako za vođe i vladare s pozitivnim vizijama i poštenim namjerama. Podobni i za gurnuti sugrađane kao topovsko meso i potrošnu robu u tuđim ratovima za tuđe interese.
„Uložila sam velike napore…“
U okolnostima kad Bijednoj Našoj nitko ne prijeti ni iz najbližeg susjedstva, kamoli iz daljine, a grca u bijedi i siromaštvu – u njoj se ne žele trajnije skrasiti čak ni prolazni migranti iz imperijalnom agresijom SAD/NATO-a i zapadnih „partnera“ razorenih zemalja Bliskog i Srednjeg istoka – hrvatska transatlantistica upravo akcentira tu hipotezu o tuđim ratovima i topovrskom mesu. Nedomoljubno i nedobronamjerno. „Dobro je biti članicom NATO saveza, ali za svoju sigurnost smo odgovorni mi sami“, tvrdi Grabar-Kitarović iako, ruku u vatru, ne bi dala svoju kćerku i sina (tuđu bi) pod pušku i poslala ih „braniti hrvatske interese“ negdje u Afganistanu, Siriji, Iraku, Libiji, Ukrajini…, odnosno sutra u Venezueli, Iranu, etc; gdje god trknuti Twitteraš zapovjedi Jensu Stoltenbergu projektilima po golorukim domorodcima „širiti demokraciju“, tzv. zapadne vrijednosti (sic transit, smrde po nafti, tuđim prirodnim resursima, tuđim teritorijima…) i „braniti naš način života“ (sic transit). „Izdvajanja za obranu nisu trošak i Hrvatska se ne brani samo na svojim granicama. Naša je dužnost da Hrvatsku zaštitimo.“ Jest, ali kad ju netko napadne ili kani napasti. Od koga se Hrvatska brani na ruskoj granici u Poljskoj? Od koga na Kosovu, u Srbiji? Od koga u Afganistanu? Etc. Brani imperijalno-kapitalističku debelu guzicu SAD-a, kojem NATO služi kao privatna multinacionalna vojska za punjenje novčanika šake multimilijardera, koji pak postavljaju i stanare Bijele kuće, i kadroviraju u Pentagonu, i ruše tuđe režime, ubijaju nepoćudne državnike, i čine bezbroj najgorih sranja po globusu.
Hrvatskoj nije mjesto u tom iz samog smisla stjecanja kapitala pokvarenom društvu, ali… I Hrvatskoj nije „dužnost“ štititi se na taj način, ma što govorila poslovotkinja američkih imperijalnih interesa u Bijednoj Našoj. „Uložila sam velike napore (istina, naporno je stalno biti po avionima i luksuznim hotelima, a ne s obitelji u Bauerovoj u Zagrebu, op. a.) u mijenjanju imidža, odnosno slike Hrvatske koja posljednjih godina u svijetu, nažalost, nije bila na onoj razini na kojoj ju želimo vidjeti.“ Glede i u svezi svojih planova za budućnost – je li to izravna potvrda kako se želi kandidirati za drugi mandat, pa je slizavanje s Plenkovićem, Radeljićeva smjena i baražne pohvale vladi nedvosmislena potvrda još službeno neobjavljene kandidature? – Grabar-Kitarović kaže kako želi završiti „projekt Pantovčak“, otvaranje park-šume građanima,te uštedjeti 15 posto predsjedničkog proračuna, etc. Panem et circenses, kazali bi stari Latini, koji su nedostignuti svjetski prvaci u populizmu.
Tko je Kolinda Grabar-Kitarović, kojoj bi trebalo koncem godine opet dati povjerenje za Pantovčak i zašto bi građane morala gristi savjest, ako joj ga ne daju? „Ja sam prije svega majka“, kazala je novinarima. „Majka, Hrvatica, vjernica, građanka RH i, naravno, građanka EU-a, i doista želim razmotriti što je to čime ja mogu pridonijeti, što je to što možemo zajedno učiniti kako bismo Hrvatsku poveli u bolji život za sve.“ Ako HDZ na predsjedničkim izborima stane iza nje, a gotovo je nemoguće da neće, jer je i ZNA SE opciji u interesu skloniti ju – takvu kakva jest – na neko neutjecajno, a ipak vidljivo mjesto u vitrini, odigrat će se drugi, opet petogodišnji i jednako neuspješan čin farsâ i rituala s neokrunjenom „kraljicom“ u glavnoj ulozi. S obzirom na stanje aktualnog političkog kokošinjca u Bijednoj Našoj i moguće protukandidate, bit će po onoj: ljudi, drž’te gaće! Dok država tiho, polako i sigurno odlazi u vražju mater, u tuđe vlasništvo, farbanje tunela nastavit će se.
tacno
Tko je Kolinda Grabar-Kitarović, kojoj bi trebalo koncem godine opet dati povjerenje za Pantovčak i zašto bi građane morala gristi savjest, ako joj ga ne daju? „Ja sam prije svega majka“, kazala je novinarima. „Majka, Hrvatica, vjernica, građanka RH i, naravno, građanka EU-a, i doista želim razmotriti što je to čime ja mogu pridonijeti, što je to što možemo zajedno učiniti kako bismo Hrvatsku poveli u bolji život za sve.“ Ako HDZ na predsjedničkim izborima stane iza nje, a gotovo je nemoguće da neće, jer je i ZNA SE opciji u interesu skloniti ju – takvu kakva jest – na neko neutjecajno, a ipak vidljivo mjesto u vitrini, odigrat će se drugi, opet petogodišnji i jednako neuspješan čin farsâ i rituala s neokrunjenom „kraljicom“ u glavnoj ulozi. S obzirom na stanje aktualnog političkog kokošinjca u Bijednoj Našoj i moguće protukandidate, bit će po onoj: ljudi, drž’te gaće! Dok država tiho, polako i sigurno odlazi u vražju mater, u tuđe vlasništvo, farbanje tunela nastavit će se
Marijan Vogrinec
„Jednom davno, živjela je lijepa princeza čiji su obrazi bili crveni kao ruža, a koža bijela kao snijeg. Radi toga zvali su je Snjeguljica. Snjeguljicu su svi voljeli, osim maćehe koja je bila opaka vještica.
Svakog dana kraljica bi se ogledala u svom čarobnom ogledalcu i upitala ga:
‘Kaži mi, kaži ogledalce moje, najljepša na svijetu danas tko je?’
A ogledalce bi uvijek odgovaralo:
‘Ti kraljice.’
No jednog dana, ogledalce joj odgovori sasvim drukčije:
‘Bijela kao snijeg, svijetla lica, crne kose, crvenih usnica, najljepša je sada Snjeguljica.’“
Klasična pouka iz svevremenske – i ne samo dječje – bajke „Snjeguljica i sedam patuljaka“ genijalne njemačke braće Jacoba i Willhelma Grimma kao da je nadahnuta upravo „kraljicom Balkana“ (sic transit), kako je nesretna čelnica b-h Pokreta „Majke enklava Srebrenica i Žepa“ Munira Subašić svojedobno nebulozom častila trenutnu prvu stanarku bivše Titove vile Zagorje Kolindu Grabar-Kitarović. Pa se kasnije jako naljutila zbog „kraljičinih“ protuterorističkih strelica prema Bošnjacima u BiH, oduzela joj „plemićku titulu“, da bi je opet vratila čim je „plava krv“ s Pantovčaka špekulantski spomenula srpski genocid u Srebrenici. Jest da se glupost i politikantstvo u ovom slučaju miješaju u nekakvu bljutavu kriptobalkansku bevandu, pa će najuvjerljivijom ipak biti komentatorska titula kolumnistice Tportala Julijane Adamović: „kraljica farse i rituala“. Kolinda Grabar-Kitarović – koju valja procjenjivati po učinjenom, po djelima, a ne po umjetnim trepavicama, učincima teretane ili stylingu – nema iole zapaženijih postignuća u četiri godine na fotelju predsjednice RH zbog kojih bi zaslužila drugi mandat. Zbog kojih bi većina građana osjetila potrebu skinuti kapu pred njom: „Svaka čast, ispunila je većinu svojih obećanja i opravdala naše povjerenje“. Ništa od toga.
Prema istraživanju agencije Promocije plus CRO Demoskop prvih dana veljače 2019. o preferencijama građana, javni joj rejting zahvaća tek 17,9 posto potpore (u siječnju 18,6 posto) i najmanje je triput niži od rejtinga prethodnika joj Ive Josipovića (SDP) u isto vrijeme, nakon četiri godine predsjedničkog mandata. Upravo navršene četiri godine mandata HDZ-ove „žene iz naroda“, koja je 15. veljače 2015. inaugurativno obećala istom narodu „blagostanje i najbogatiju zemlju u Europi/svijetu“, minule su u demagoškom i populističkom paradiranju notorne gaf-predsjednice, koja nije znala ili željela – iako ustavno reduciranih ovlasti – usrećiti sve svoje građane ili barem većinu nečim iole kvalitetnijim/trajnijim od farsâ i komedijaških rituala, kojima je nasmijavala ili pak zgražala domaću javnost, a međunarodna ju ionako nije uzimala ozbiljno. Bila je koketirala s najcrnjim ustašlukom, zamjerala se manjinama, osobito srpskoj, vladu uzimala na zub kad su joj savjetovali da joj to bilda rejting, besramno do neukusa plagirala sve što je mogla od protokolarnih i inih američkih državnih običaja, nametala se i podilazila svakom činovniku Bijele kuće, glumatala samouvjerenu do bola manekenku i prešetavala se pred tv-kamerama, besadržajno frazirala o svemu i svačemu što ne poznaje, ne razumije ili zlobno izvrće.
U školi sjedila na ušima ili…
Ni kao Titova pionirka nije naučila u pučkoj školi, ali ni poslije u srednjoj u Rijeci – je li zbog bolesti ili čega već tih dana izostajala s nastave povijesti? – kako ta okrvavljena ustaška krilatica „Za dom spremni“ nije nikakav stari hrvatski pozdrav te kako ustaški ratni i zločinci protiv čovječnosti nisu 1945. i kasnijih godina „tražili prostor slobode“ u najudaljenijim, prekomorskim zemljama, nego bježali iz Hrvatske pred rukom pravde i zasluženom najtežom kaznom. Sada smiješno izgleda njezin pepeo na glavi, jer da su joj tako rekli „njezini savjetnici“. Kakvi vražji savjetnici, to je morala znati i sama, jer toliko škole ima i valjda je nešto pročitala od znanstvene literature, ako već u totalnoj konspiraciji želi steći doktorat iz politologije na Sveučilištu u Zagrebu. Dobro, ne moramo znati – iako bismo morali, jer Grabar-Kitarović nije obična studentica – ide li na predavanja, polaže li ispite i tako to… Ustaše i ustašluk nisu povijesna enigma i nepošteno je od predsjednice RH svaljivati svoje grijehe na – savjetnike. Uostalom, bez puno je obzira i jasnog obrazloženja nedavno smijenila savjetnika za unutarnju politiku Matu Radeljića valjda i zato, je li, jer nije znao ili je „predobno“ znao što je sve na popisu starih hrvatskih pozdrava?
facebook.com/Croatia LINKS
Ovaj joj sada neugodno vraća, a ona to „ne želi komentirati“, pa Radeljić – kako trdi da mu je priprijetio zamjenik šefa SOA-e – mora imati oči i na leđima ne bi li izbjegao osvetnički automobil kakvim se, inače, mafija po amerikama rješava paprenih jezika i cinkaroša. A čega se još nećemo nauživati kad i peta godina predsjedničina mandata uđe u finiš i konkurenti za fikusnu poziciju među visokom divljači i paunima u mirnom kvartu zelenog Pantovčaka počnu jedni drugima razbacivati prljavo rublje, škrgutati zubima, mahati šakama pod nosom… I vaditi crijeva…
U svem njezinom naknadnom pepelu na glavi, istina je tek jedno: „Pogriješila sam“. Kapa dolje. Pošteno je priznati pogrešku, pa je i oprost samo stvar boljeg kućnog odgoja. No, kad se cijeli mandat HDZ-ove „žene iz naroda“ bude zbrojio, oduzeo, pomnožio i podijelio nema šanse da se neće svesti na građanima preskupo farbanje tunela, vrijedno oko 200 milijuna kuna u pet mandatnih godina. Trošak ravan cijeni osam ganc-novih dječjih vrtića, odnosno šest prosječnih osnovnih škola s dvoranom za tjelesnu kulturu, etc. Kojih kritično nedostaje u Bijednoj Našoj i koje bi desetljećima koristile djeci, mladeži, roditeljima… i izglednoj budućnosti cijele zemlje. Veliki izdatci iz državnog proračuna za Ured predsjednice RH čak ni u promilima ne donose državi korist kao dječji vrtići i škole. Da se ne spominje zdravstveni sustav – uz Makedoniju i Litvu, koje su jedine u Europi lošije od RH – prezadužen za oko devet milijardâ kuna, bankrotiran mirovinski, sustav socijale…
Rečenih oko 200 milijuna kuna za neumjereno predsjedničino globtroterstva po svijetu (493.328 kuna samo za njezinu svitu s prvim gospodinom RH Jakovom Kitarevićem u sasvim beskorisnom posjetu Australiji i Novom Zelandu, etc.), ali i paradno čergarenje državne zastrave i licitar-gardista po županijama, plaće oko 150 zaposlenika njoj na usluzi, materijalne troškove, raskošnu kuhinju (s tonama oborite ribe i čokolade u kojoj kakao iznosi 40-70 posto), hladni pogon, itd. Predsjednica voli i dizajnersku odjeću i obuću s potpisom, ormari joj pucaju od raskoši kakvu si jedna Angela Merkel ne samo ne želi priuštiti – a mogla bi više i bolje od Kolinde Grabar-Kitarović – nego ne smatra razumnim budući da ugled i dignitet državnice/zemlje ne čine dizajnerska ljuska, lude frizure i umjetne trepavice, nego ono malo diplomatske soli u glavi, inteligencija i stupanj demokracije/ekonomije zemlje koju predstavlja. A Hrvatska je mala zemlja za velike farse i infantilne rituale made in Pantovčak, što ne samo da nije preporuka – bilo komu – za dobiti drugi predsjednički mandat nego ni za očekivati da drugi u svijetu uzimaju ozbiljno tu državu. Prebogata zemlja obradivim površinama, najljepšim i najvećim dijelom Jadranskog mora, neiscrpnim izvorima pitke vode i vrijednim ljudima nije u stanju proizvesti dovoljno za vlastite potrebe jaja, mlijeka, mesa, ribe ili osnovnih industrijskih proizvoda i robe tzv. opće potrošnje, etc. – nije vrijedna da ju itko uzima ozbiljno.
No, sada, kad predstoji akceleracija predizborne kampanje i službeno kandidiranje, podvući će se crta pod pet godina Kolinde Grabar-Kitarović na elitnom državnom brijegu, u bivšoj Titovoj vili Zagorje, gdje je rado odsjedao za svojih posjeta Zagrebu ili proputovanja. Iz koje je vile, za Tuđmanovog režima pretvorene u Predsjedničke dvore (sic transit), netom po useljenju i na opću sablazan inteligentnije javnosti kod kuće i vani izbacila iz predvorja Maršalovu bistu, umjetnički mramor Titova prvog zagorskog susjeda Antuna Augustinčića, a na općenarodno izrugivanje uselila svoju kartonsku silhuetu u prirodnoj veličini među dvojicom papirnatih licitar-gardista šupljih glava. Da nije šašavo, smiješno, pa i pomalo primitivno to sa šupljoglavim kartonom, bilo bi bolesno. Nakaradan je slučaj također viđen u Bijeloj kući kič-države i prenesen u Zagreb, kao i pripuštanje građana u razgledanje predsjedničkih radnih odaja (ne bi li se posjetitelji fotkali za uspomenu s njezinom kartonskom silhuetom?), držanje ruke na novčaniku – pardon srcu, kad se izvodi državna himna, plagiranje kroja i izgleda vojne/policijske odore, protokolarni razmještaj nazočnih uz predsjednicu, etc.
Zapovjednica bez ovlasti zapovijedanja
S tom bitnom razlikom da ni jednom od prvih stanara Bijele kuće u Washingtonu nije ni na um padalo – baš nikad, čak ni u najtežem mamurluku ili noćnoj mori – izbaciti iz predvorja reprezentativno-stambenog zdanja kip, npr. 16. američkog predsjednika Abrahama Lincolna. Ili sliku kojeg od Lincolnovih slavnih prethodnika. Nije se tamo našla ni jedna jedina Kolinda Grabar-Kitarović muškog roda, koja ne bi držala do dičnih ili manje dičnih likova ne baš primjerne prošlosti doseljeničke zemlje i gemišt-nacije migrantskih avanturista, desetljećima nadolazećih od kojekuda. To pak, što je prva hrvatska predsjednica učinila jednom od najboljih/najslavnijih Hrvata u povijesti tog naroda, nogirala mu bistu iz njegove vile, garant ne bi učinila prva američka predsjednica Hillary Clinton – za koju je Grabar-Kitarović uzalud za kampanje javno drukala, čak u New Yorku – da je kojim slučajem na izborima pobijedila republikanca Donalda Trumpa i drugi put se, sad s prvim gospodinom SAD-a, uselila u Bijelu kuću.
Ironizirajući plagiranje američkih običaja, što ih Grabar-Kitarović besramno nameće kontramentalitetnoj Bijednoj Našoj čak prigodom dodjele visokih činova pripadnicima vojske – kojoj je i vrhovna zapovjednica bez ovlasti operativnog zapovijedanja (osim u ratu) i odlučivanja o razvojnim pitanjima – rečena kolumnistica Julijana Adamović poentira: „Pomislila sam i na to, kako bi javnost reagirala da ceremoniji polaganja prisege za ustavnog ili vrhovnog suca, iza njega ili nje stoji bračni partner/ica. Kako bi bilo da na prisegu u Sabor dovedemo bračne partnere zastupnika? Da u ceremoniji prisege predsjednika/ice ‘kargo’ lentu preko ramena okači suprug/a ili istospolni partner/ica?“ Rasna Hrvatica ne samo iz pasivnih/kamenitih krajeva, pa i oboružana krunicom i molitvenikom, stoljećima odgajana mentalitetom gusle-ognjište-kolijevka-obitelj – da se malo našalimo – po kratkom bi postupku presudila svom Billu iz klinča s Monikom i ne bi glumatala Hillary, što se prijetvorno smiješi pod svjetlima reflektora, drži kurvara za ruku, a zdesna i slijeva im razdragane kćerke iz najidealnije obitelji na svijetu. Sic transit. Američki mentalitet i lažno prenemaganje za javnu uporabu stoje hrvatskom čovi u nesuvisloj zemlji primitivnih protokolarnih navika kao piletu sise.
„Ja nisam feministica trećeg vala“, piše Adamović u povodu predsjedničine podjele odličja hrvatskim vojnicima; među inim i ženi, optuženoj za ratne zločine nad srpskim zarobljenicima u Domovinskom ratu u vojnom logoru Lori u Splitu. „Ne doživljavam muškarce kao neprijatelje i vječite opresore, već suradnike, za mene razlike u profesionalnim interesima nisu samo i isključivo rezultat socijalnih utjecaja, ali ova mi je slika bila više nego patrijarhalna. On stoji, a ‘one’ ga uređuju. ‘Njih’ (žena) u odorama s tim činovima, naravno, nema. Podsjetilo je to na stare fotografije iz Hercegovine ili Crne Gore, kakve sam viđala na povijesnim stranicama. On s kuburom za pasom sjedi, noge u koljenima raširio, desnu šaku na trbuh položio, a one stoje pored njega. Desno mu mater, a ono lijevo žena. Svoje su ruke položile na mjesto imaginarnih epoleta. (…) Od žene predsjednice sam barem u tom pogledu puno više očekivala. Ovo što smo dobili, prilično je infantilna američka imitacija demokratski izabrane predsjednice razreda, sa željom da se na školskom karnevalu (a i sljedećim izborima) svidi svima odreda: od profesora do učenika, od maskiranih vojnika, velikih zečeva i kauboja, do cheerleaderica.“
Foto: FB
Istina, HDZ-ovoj „ženi iz naroda“ – pokazalo se u četiri godine mandatnog farbanja tunela zbog čega nikako ne zaslužuje još pet godina obavljanja istog posla – nitko od skorašnjih protukandidata nije kadar konkurirati (možda tek nesuđeni „gradonačelnik Hrvatske“ Milan Bandić!?) prakticiranjem forme bez sadržaja. A takva predsjednica ne treba tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj. Kartonska silhueta među šupljim glavama licitar-gardista, koja samoj sebi diže rep uvlakačkom samokvalifikacijom – „transatlantistice“. Sic transit. „Nada da će se stvari promijeniti“, diže Adamović ruke od Kolinde Grabar-Kitarović, „da će barem nakon niza uzastopnih afera znati izabrati bolji tim savjetnika, davno prije ove ceremonije (dodjele činova, op. a.), splasnula je poput frizure bez Tafta.“ Kolinda Grabar-Kitarović ima o sebi vrlo visoko mišljenje kao o diplomatkinji, političarki „za po kući“, ženi i majci – što je njezino pravo; svatko može o sebi držati što god hoće – pa i na samodopadno uvjerenje, kojim često maše pred iole kritičnijim mikrofonima sedme sile: „Neosporno sam predsjednica svih hrvatskih građana i tako se ponašam“. A dnevni realiteti su drukčiji i to vrlo jasno dokumentiraju ankete o njezinoj popularnosti: uopće se ne ponaša kao predsjednica svih hrvatskih građana niti je većina hrvatskih građana doživljava svojom predsjednicom.
Dapače, ni zrelom, savjesnom, sposobnom i mudrom predsjednicom države kakvom bi se svi državljani imali razloga ponositi. I podijeliti joj drugi, treći… ili čak – doživotni mandat. Kakav su narodi i narodnosti, je li, plebiscitarno udijelili svomu zaslužnom Maršalu. Onima što su živjeli u njegovoj državi, a taj život mogu usporediti sa životom u „državi“ Maršalovog malog od kužine Franje Tuđmana sa srpom i čekićem na titovci, i sada Kolinde Grabar-Kitarović sa skupinama proustaša i njihovom zastavom, dođe baciti se od očaja pod prvi još prometujući brzi vlak. Za mandata prve hrvatske predsjednice (sic transit) promijenila su se tri premijera – Zoran Milanović, Tihomir Orešković i Andrej Plenković – i ni s jednim nije znala uspostaviti državnički pristojne odnose, kohabitaciju u općem interesu svih hrvatskih građana i na dobrobit pozicije RH u međunarodnoj zajednici. Pa neće valjda biti da su sva trojica prvaka Banskih dvora i gazde parlamentarne većine bili problematični likovi, tako da ona, jadna, nije mogla s takvima? Ili je ipak problem u predsjednici, čiji je stil predsjednikovanja u najmanju ruku – nekompatibilan?
„Kaži mi, kaži ogledalce moje…“
A premijeri, koji zapravo odgovaraju za zdravlje zemlje u svakom smislu, ne smiju si dopustiti luksuz da im fikus-predsjednica soli pamet i diktira kako će voditi državu. Barem ne u sustavu kakav je primijenjen po odlasku autoritarnog predsjednika Franje Tuđmana, koji je u svomu mandatu sažeo „pod svoje“ svu moguću vlast u državi: od političke i zakonodavne do sudske, etc. tako da su demokracija i višestranačje bili ono, što je Tuđman kazao da jesu. I amen. Eeee, da je prvoj hrvatskoj predsjednici vlast prvog hrvatskog predsjednika, gdje bi već Bijednoj Našoj bio kraj!? S malo prirodne zlobe, RH više ne bi ni bilo, jer je već za Tuđmanovog režima došlo do kojekakvih međunarodnih blokada i izopćenja iz civilizirane zajednice. Koliko je svijet držao do njega i Hrvatske, možda najbolje potvrđuje činjenica da mu je na pokop došao samo turski predsjednik Sulejman Demirel. Za usporedbu, na Titov je došao cijeli diplomatski svijet u najjačem sastavu. A ovi danas, ne samo u RH nego i na ostatku zapadnog Balkana, opčinjeni nacionalnim do besvijesti i samonedostatnim vilajetima do kojih ne drže ni prvi susjedi, kamoli moćan svijet, anatemiziraju Tita i njegovo doba kao „doba komunističkog mraka“. Majku mu, pa tko upali svjetlo!?
S obzirom na to tko je i kakva je, odnosno svjesna svog javnog rejtinga i pogrešaka koje ne smatra pogreškama, već mudrim državničkim potezima, predsjednica RH je ocijenila potrebnim i predizborno korisnim sama ocijeniti svoje četiri godine mandata te na Pantovčaku sazvala konferenciju za novinare. Dakako, pod egidom: ‘Kaži mi, kaži ogledalce moje…“ Netom što je tom prigodom priznala svoju pogrešku glede i u svezi s ustaškim pozdravom „Za dom spremni“, pa se posipala pepelom spaljenih savjetnika, koji da su joj kazali kako je to stari hrvatski pozdrav, oglasio se i američki veleposlanik u RH William Robert Kohorst kategoričnim: „Toj ustaškoj krilatici nije mjesto u hrvatskom javnom prostoru, nedopustiv je“. Ona je mislila suprotno, „zato što mi je to više puta rekao netko od mojih savjetnika“. Netko? Pa, valjda nije toliko dementna da ne zna tko? Regrutira li i (pro)ustaše u svoju savjetničku momčad kad se već tako rado druži s tom crnom sortom po Kanadi, SAD-u, Latinskoj Americi, Australiji, u obližnjoj zapadnoj Hercegovini (BiH), ugošćuje ju na Pantovčaku…?
Foto: Pixsell/Davor Javorovic/Ivo Cagalj/Hrvoje Jelavic/123rf/EPA
Na presici je muljala i s inaugurativnim obećanjem o Hrvatskoj kao najbogatijoj zemlji u Europi/svijetu: „I dalje vjerujem ono što sam rekla, a to je da će Hrvatska biti među najrazvijenijima. Nisam rekla kada će to biti. Nismo takvi, iako kad gledate jesmo jedna od onih država u kojima se živi malo bolje (zašto se onda iz RH već iselilo oko 400.000 mahom mladih ljudi, s obiteljima, a samo lani i samo u Njemačkoj rodilo se 4000 djece tih hrvatskih iseljenika, op. a.). Kad se osvrnem četiri godine unazad, od brojnih nezaposlenih, do sveopćeg crnila, pesimizma i gubitka vjere, danas su ipak stvari puno bolje. Ali ja kažem, nisam zadovoljna. Imamo sjajne makroekonomske pokazatelje, ali želim da se to odrazi na računima građana, u njihovom standardu, da se ljudi odluće ostati u RH“. Kakav je to napredak zemlje, dobri „makroekonomski pokazatelji“, etc., ako to tzv. mali čovjek ne osjeća u svojoj neizvjesnoj svakodnevici? Plenkoviću, Mariću, Grabar-Kitarović…, gdje su pare!? Od te „dobre makroekonomije“ i ostalog što „cvjeta i plodi se“ u zemlji, kojoj će svanuti jednog dana, ako ne prije. To u što vjeruje HDZ-ova „žena iz naroda“ i „predsjednica svih hrvatskih građana“ može komotno objesiti mačku o rep, jer ljudi ne žive od njezinih „vjerovanja“ niti plaćaju račune disfunkcionalnoj državi od toga, što će jednog dana, ako ne prije živjeti bolje.
„Vjerujem da će Hrvatska biti jedna od najugodnijih za život“, zaneseno glumata na presici, patetično se ulizujući biračima za drugi predsjednički mandat. RH „Vjerujem u te zemljo moja Hrvatska.“ Tu količinu odvratne papetike ne bi izustila ni maloumna šiparica bivšem režimu u naručenoj laudi za pučkoškolsku proslavu Dana Republike. Pazi pameti, nacionalne osviještenosti, iskrenosti i domoljublja nekoga tko se smatra transatlantisticom i time se hvali javnosti: „Vjerujem u te zemljo moja Hrvatska“!? Kad su novinari pitali Kolindu Grabar-Kitarović kako bi ocijenila svoj rad, mnogi su samo znakovito podigli obrve od baraža neosnovane samohvale ni za kakav iole vrijedan učinak u prošle četiri godine, a ni peta neće biti plodnija. „Nezahvalno je dati sama sebi ocjenu za rad“, rekla je. „U načelu sam zadovoljna onim što sam postigla (kako može biti zadovoljna trakavicom gafova i jalovih paradiranja? – op. a.). Jako puno je toga ostvareno, barem što se tiče isticanja problema.“ Rezultat je isticanje problema? Ne rješavanje problema na opće dobro? Pa, nisu građani maloumni. Probleme znaju bolje od nje, jer ih dnevno osjećaju i osobno i obiteljski. Za „isticanje problema“ ne trebaju Kolindu Grabar-Kitarović, koju će sirotinja Bijedne Naše izdržavati s više od 200 milijuna kuna po mandatu. Sa svom nepotrebnom, golemom svitom i raskoši.
„Ovlasti predsjednice određene su Ustavom RH“, istaknula je Grabar-Kitarović na presici, „Ovom ću se prigodom osvrnuti na svoj rad i rad svog ureda. Prije svega, to je vanjska politika usredotočena na što bolje pozicioniranje RH. Radila sam na partnerstvima, suradnji, prije svega sa SAD-om (ni jedan za RH važan projekt, čak ni vize nisu ukinute tolike godine kad „partneri“ iz RH putuju u SAD, op. a.), Rusijom (pa Putin dolazi u Sloveniju, a ne želi u RH, sic transit, op. a.), uključujući i Kinu. Želim tu izdvojiti i susrete s Trumpom i kineskim predsjednikom (suhi protokol, bez rezultata, op. a.). Posebno je značajna Inicijativa triju mora (Baltik-Jadran-Crno more, samo na papiru, op. a.), koja je uspjela i ima potencijala (sic transit, „potencijala“, op. a.) transformirati 12 zemalja EU-a. Cilj Inicijative je rast životnog standarda.“ A ne kaže da su svih 11 država o kojima je riječ gospodarski uspješnije i ispred 12. – RH. Čak i Rumunjska. Te države ne trebaju Bijednu Našu, koja zaostaje ili kritično stagnira, ni „inicijative“ HDZ-ove „žene iz naroda“ za povećanje životnog standarda svojih ljudi.
Hrvatska predsjednica također znâ spomenuti kako su RH razvojno pretrčale zemlje, „koje su nam nekada gledale u leđa“ (npr. Češka, Mađarska, Slovačka, Poljska, etc.), ali ne kukavički prešućuje kada je to bilo. A bilo je u Titovoj SFR Jugoslaviji, tada već trećoj srednje razvijenoj zemlji u Europi. Usred „komunističkog mraka“ na europskom Istoku, Tito je izgradio osobitu vrst – kapitalizma. Da i to „domoljubi“ 1990-ih sustavno (o)pljačkaju i unište, pa RH danas nosi razvojni fenjer na Starom kontinentu. Jadno i nedostojno zemlje i naroda, koji – istina, što kaže Grabar-Kitarović, imaju sve ključne pretpostavke za postati jednim od mjesta u Europi „najugodnijih za život“. Ali nema vođe, koji to žele, znaju i mogu ostvariti. Takvi se, eto, rode svakih nekoliko stotina godina, a konac prošlog i početak ovog stoljeća na zapadnobalkanskim je prostorima razdoblje kad se uglavnom rađaju u politici i državnim mainstreamima zločinci svake vrsti, psihopati, šovinisti/ksenofobi, mentalni/vjerski teroristi, polupismeni primitivci i notorne budale. Takvi su podobni samo za stražare u konc-logorima, nikako za vođe i vladare s pozitivnim vizijama i poštenim namjerama. Podobni i za gurnuti sugrađane kao topovsko meso i potrošnu robu u tuđim ratovima za tuđe interese.
„Uložila sam velike napore…“
U okolnostima kad Bijednoj Našoj nitko ne prijeti ni iz najbližeg susjedstva, kamoli iz daljine, a grca u bijedi i siromaštvu – u njoj se ne žele trajnije skrasiti čak ni prolazni migranti iz imperijalnom agresijom SAD/NATO-a i zapadnih „partnera“ razorenih zemalja Bliskog i Srednjeg istoka – hrvatska transatlantistica upravo akcentira tu hipotezu o tuđim ratovima i topovrskom mesu. Nedomoljubno i nedobronamjerno. „Dobro je biti članicom NATO saveza, ali za svoju sigurnost smo odgovorni mi sami“, tvrdi Grabar-Kitarović iako, ruku u vatru, ne bi dala svoju kćerku i sina (tuđu bi) pod pušku i poslala ih „braniti hrvatske interese“ negdje u Afganistanu, Siriji, Iraku, Libiji, Ukrajini…, odnosno sutra u Venezueli, Iranu, etc; gdje god trknuti Twitteraš zapovjedi Jensu Stoltenbergu projektilima po golorukim domorodcima „širiti demokraciju“, tzv. zapadne vrijednosti (sic transit, smrde po nafti, tuđim prirodnim resursima, tuđim teritorijima…) i „braniti naš način života“ (sic transit). „Izdvajanja za obranu nisu trošak i Hrvatska se ne brani samo na svojim granicama. Naša je dužnost da Hrvatsku zaštitimo.“ Jest, ali kad ju netko napadne ili kani napasti. Od koga se Hrvatska brani na ruskoj granici u Poljskoj? Od koga na Kosovu, u Srbiji? Od koga u Afganistanu? Etc. Brani imperijalno-kapitalističku debelu guzicu SAD-a, kojem NATO služi kao privatna multinacionalna vojska za punjenje novčanika šake multimilijardera, koji pak postavljaju i stanare Bijele kuće, i kadroviraju u Pentagonu, i ruše tuđe režime, ubijaju nepoćudne državnike, i čine bezbroj najgorih sranja po globusu.
foto Goran Mehkek / CROPIX
Hrvatskoj nije mjesto u tom iz samog smisla stjecanja kapitala pokvarenom društvu, ali… I Hrvatskoj nije „dužnost“ štititi se na taj način, ma što govorila poslovotkinja američkih imperijalnih interesa u Bijednoj Našoj. „Uložila sam velike napore (istina, naporno je stalno biti po avionima i luksuznim hotelima, a ne s obitelji u Bauerovoj u Zagrebu, op. a.) u mijenjanju imidža, odnosno slike Hrvatske koja posljednjih godina u svijetu, nažalost, nije bila na onoj razini na kojoj ju želimo vidjeti.“ Glede i u svezi svojih planova za budućnost – je li to izravna potvrda kako se želi kandidirati za drugi mandat, pa je slizavanje s Plenkovićem, Radeljićeva smjena i baražne pohvale vladi nedvosmislena potvrda još službeno neobjavljene kandidature? – Grabar-Kitarović kaže kako želi završiti „projekt Pantovčak“, otvaranje park-šume građanima,te uštedjeti 15 posto predsjedničkog proračuna, etc. Panem et circenses, kazali bi stari Latini, koji su nedostignuti svjetski prvaci u populizmu.
Tko je Kolinda Grabar-Kitarović, kojoj bi trebalo koncem godine opet dati povjerenje za Pantovčak i zašto bi građane morala gristi savjest, ako joj ga ne daju? „Ja sam prije svega majka“, kazala je novinarima. „Majka, Hrvatica, vjernica, građanka RH i, naravno, građanka EU-a, i doista želim razmotriti što je to čime ja mogu pridonijeti, što je to što možemo zajedno učiniti kako bismo Hrvatsku poveli u bolji život za sve.“ Ako HDZ na predsjedničkim izborima stane iza nje, a gotovo je nemoguće da neće, jer je i ZNA SE opciji u interesu skloniti ju – takvu kakva jest – na neko neutjecajno, a ipak vidljivo mjesto u vitrini, odigrat će se drugi, opet petogodišnji i jednako neuspješan čin farsâ i rituala s neokrunjenom „kraljicom“ u glavnoj ulozi. S obzirom na stanje aktualnog političkog kokošinjca u Bijednoj Našoj i moguće protukandidate, bit će po onoj: ljudi, drž’te gaće! Dok država tiho, polako i sigurno odlazi u vražju mater, u tuđe vlasništvo, farbanje tunela nastavit će se.
tacno
