Surovu kontaminaciju ove države otkriva međutim obiman dokument u kojemu su precizno nabrojene sve prijetnje Srbima ili onima koje fašisti smatraju neprijateljima, u kojemu se opisuje golema mržnja kojom su opasane hrvatske ulice, koja se cijedi sa stranica i ekrana desničarskih medija, a sve pod nazivom slobode govora. Tim se pojmom onda pravdaju grafiti koje gledamo na svakom koraku: „Ubij Srbina!“, „Četnici van!“, tako se naziva i izljev primitivnog bjesnila člana vladajuće koalicije kada ljevicu naziva crvenom ruljom, a čelnicima opozicije preporuča kolektivno samoubojstvo: skokom u Savu!
Nekako je sastavni dio porodičnih kućanskih poslova postalo i redovito struganje, čišćenje našega poštanskog sandučića ili zida pred ulaznim vratima zgrade. Ne, nije to fobija, strah od nečistoće, nego bolni grč u želucu zbog crnila riječi: „Četnici marš. U Srbiju!“, makar su sva veza s tom zemljom naši tamošnji prijatelji. Ah, da, policija? Ali čemu gnjaviti uspavane organe reda koji logično procjenjuju da su sve prijetnje zapravo dopušteni terenski iskaz proklamirane vladajuće politike?
Uostalom, oni koji na fašizam i nasilje ne pristaju, pa još i odbijaju držati jezik za zubima, zaslužuju da ih se na ulici pljuje, da im se prijeti, da im se šalje stravični crtež s njihovom odsječenom glavom. Kakvoga je primio ugledni redatelj i intendant riječkog nacionalnog kazališta Oliver Frljić, kojemu su „junaci“ ovih dana odlučili prodrijeti baš direktno u utrobu, provalivši mu u stan, a istodobno i u onaj njegove djevojke. Čin, međutim, koji policijski inspektor smatra tek banalnom provalom, „kakve se stalno događaju“. Kada je pak Frljić javno prozvao HDZ i predsjednicu države kao kreatore i podstrekače nasilja nad svojim kritičarima, vrckavo mu je odgovorio prvi čovjek HDZ-a i potpredsjednik vlade Tomislav Karamarko, kazavši kako je Frljić dobar vic-maher, ali loš intendant, drugim riječima, ne vidi on ništa loše u noćnim provalama u obiteljske stanove Frljićeve. Dapače! Vjeruje taj bivši agent mračnih tajnih službi, vjeruju i njegovi arijevci iz desničarskih medija, parlamenta, ureda predsjednice i vlade, da bi ta vrsta straha i nesigurnosti u vlastitom domu, kakvu smo doživljavali devedesetih godina, trebala konačno Frljića nagnati da ušuti, ili, još bolje, da skupi prnje i napusti Hrvatsku.
S jedne strane tako vladajući vrlo dobro organiziraju svoje anonimne, bijedne ulične fašiste, s druge obilno iscrpljuju mogućnosti institucionalnog nasilja, pa su u samo jedan dan posmicali sve urednike na Hrvatskoj televiziji i na njihova mjesta instalirali svoje, podobne kadrove, za ravnatelja postavili jednoga minornog novinara, ali provjerenog desničara, šefa paralelnog Društva novinara i pisaca, koje je okupilo sve što jedva piše ili govori, no zato je dobro obučeno upravo za difamacije i odstrele nepoćudnih, kako bi se „Hrvatskoj vratilo nacionalne vrijednosti“. Naprasno je smijenjena i predsjednica Vijeća za elektronske medije, ugledna novinarka Mirjana Rakić, čiji je grijeh bila intervencija u rad jedne fašističke lokalne televizije, zbog čega je bila izložena lavini vulgarnih uvreda, naravno uz poruku neka napusti Hrvatsku. Onima pak koji su upozorili da se događa desant na medije, proustaški ministar kulture odgovorio je ironično: “Ne, nego desant na Drvar“.
Seriju prijetnji zasjenila je potom grozna rečenica glavnog HDZ-ova operativca, vječno bijesnog pandura Milijana Brkića: “Ako je ovdje ugrožen, neka ide tamo gdje neće biti!“, upućena Miloradu Pupovcu, sveučilišnom profesoru i parlamentarcu zbog njegova upozorenja o porastu govora mržnje i etničke netrpeljivosti. Na poruku, ravnu nacističkoj: „Pupovac raus!“, vrh vlasti, očekivano je odgovorio šutnjom, kao uputom da Hrvatsku imaju napustiti svi koji se odbijaju uklopiti u novu državu koja se iz početka upravo stvara, primitivnim, revolucionarnim metodama koje podrazumijevaju izgon svih koji „kontaminiraju javnost“, to jest srpskih građana i neistomišljenika.
Surovu kontaminaciju ove države otkriva međutim obiman dokument u kojemu su precizno nabrojene sve prijetnje Srbima ili onima koje fašisti smatraju neprijateljima, u kojemu se opisuje golema mržnja kojom su opasane hrvatske ulice, koja se cijedi sa stranica i ekrana desničarskih medija, a sve pod nazivom slobode govora. Tim se pojmom onda pravdaju grafiti koje gledamo na svakom koraku: „Ubij Srbina!“, „Četnici van!“, tako se naziva i izljev primitivnog bjesnila člana vladajuće koalicije kada ljevicu naziva crvenom ruljom, a čelnicima opozicije preporuča kolektivno samoubojstvo: skokom u Savu!
Je li sloboda govora i ono što svakodnevno trpe djeca u tramvaju na putu u zagrebačku pravoslavnu gimnaziju, kada im vršnjaci, umjesto pozdrava, kažu: “Šta je Srbende, dobili ste najmoderniju školu, a žalite se da nemate nikakvih prava. Četnički sinovi! Smrdite!…“? Pa su stoga prisiljena u školu odlaziti ranije, a vraćati se kasnije, kako bi izbjegla ljepotu „slobode govora“. Izostaje, međutim svaka institucionalna reakcija, radikalni porast nasilja odšutio je i takozvani premijer, dok su za šeficu države žrtve ionako same krive, jer provociraju, pa se to valjda odnosi i na onu djecu u zagrebačkom tramvaju, one „četničke sinove“, koji provociraju već samim svojim bivanjem u gradu u kojemu su rođeni.
Svakako, tužna je zemlja u kojoj hunta na vlasti, sve te neobrazovane barabe, kradljivci diploma i titula, dobrim dijelom rođeni u kanadama, australijama, hercegovinama… svakako izvan Hrvatske, prijete izgonom pojedincima ili grupama koji nemaju povlasticu rezervne domovine. Baš kao nekim cirkuskim trikom jedan se grafit: „Je suis ustaški sin!“ odlijepio od uličnoga zida, oživio i preuzeo ukupnu vlast.
tacno
Nekako je sastavni dio porodičnih kućanskih poslova postalo i redovito struganje, čišćenje našega poštanskog sandučića ili zida pred ulaznim vratima zgrade. Ne, nije to fobija, strah od nečistoće, nego bolni grč u želucu zbog crnila riječi: „Četnici marš. U Srbiju!“, makar su sva veza s tom zemljom naši tamošnji prijatelji. Ah, da, policija? Ali čemu gnjaviti uspavane organe reda koji logično procjenjuju da su sve prijetnje zapravo dopušteni terenski iskaz proklamirane vladajuće politike?
Uostalom, oni koji na fašizam i nasilje ne pristaju, pa još i odbijaju držati jezik za zubima, zaslužuju da ih se na ulici pljuje, da im se prijeti, da im se šalje stravični crtež s njihovom odsječenom glavom. Kakvoga je primio ugledni redatelj i intendant riječkog nacionalnog kazališta Oliver Frljić, kojemu su „junaci“ ovih dana odlučili prodrijeti baš direktno u utrobu, provalivši mu u stan, a istodobno i u onaj njegove djevojke. Čin, međutim, koji policijski inspektor smatra tek banalnom provalom, „kakve se stalno događaju“. Kada je pak Frljić javno prozvao HDZ i predsjednicu države kao kreatore i podstrekače nasilja nad svojim kritičarima, vrckavo mu je odgovorio prvi čovjek HDZ-a i potpredsjednik vlade Tomislav Karamarko, kazavši kako je Frljić dobar vic-maher, ali loš intendant, drugim riječima, ne vidi on ništa loše u noćnim provalama u obiteljske stanove Frljićeve. Dapače! Vjeruje taj bivši agent mračnih tajnih službi, vjeruju i njegovi arijevci iz desničarskih medija, parlamenta, ureda predsjednice i vlade, da bi ta vrsta straha i nesigurnosti u vlastitom domu, kakvu smo doživljavali devedesetih godina, trebala konačno Frljića nagnati da ušuti, ili, još bolje, da skupi prnje i napusti Hrvatsku.
S jedne strane tako vladajući vrlo dobro organiziraju svoje anonimne, bijedne ulične fašiste, s druge obilno iscrpljuju mogućnosti institucionalnog nasilja, pa su u samo jedan dan posmicali sve urednike na Hrvatskoj televiziji i na njihova mjesta instalirali svoje, podobne kadrove, za ravnatelja postavili jednoga minornog novinara, ali provjerenog desničara, šefa paralelnog Društva novinara i pisaca, koje je okupilo sve što jedva piše ili govori, no zato je dobro obučeno upravo za difamacije i odstrele nepoćudnih, kako bi se „Hrvatskoj vratilo nacionalne vrijednosti“. Naprasno je smijenjena i predsjednica Vijeća za elektronske medije, ugledna novinarka Mirjana Rakić, čiji je grijeh bila intervencija u rad jedne fašističke lokalne televizije, zbog čega je bila izložena lavini vulgarnih uvreda, naravno uz poruku neka napusti Hrvatsku. Onima pak koji su upozorili da se događa desant na medije, proustaški ministar kulture odgovorio je ironično: “Ne, nego desant na Drvar“.
Seriju prijetnji zasjenila je potom grozna rečenica glavnog HDZ-ova operativca, vječno bijesnog pandura Milijana Brkića: “Ako je ovdje ugrožen, neka ide tamo gdje neće biti!“, upućena Miloradu Pupovcu, sveučilišnom profesoru i parlamentarcu zbog njegova upozorenja o porastu govora mržnje i etničke netrpeljivosti. Na poruku, ravnu nacističkoj: „Pupovac raus!“, vrh vlasti, očekivano je odgovorio šutnjom, kao uputom da Hrvatsku imaju napustiti svi koji se odbijaju uklopiti u novu državu koja se iz početka upravo stvara, primitivnim, revolucionarnim metodama koje podrazumijevaju izgon svih koji „kontaminiraju javnost“, to jest srpskih građana i neistomišljenika.
Surovu kontaminaciju ove države otkriva međutim obiman dokument u kojemu su precizno nabrojene sve prijetnje Srbima ili onima koje fašisti smatraju neprijateljima, u kojemu se opisuje golema mržnja kojom su opasane hrvatske ulice, koja se cijedi sa stranica i ekrana desničarskih medija, a sve pod nazivom slobode govora. Tim se pojmom onda pravdaju grafiti koje gledamo na svakom koraku: „Ubij Srbina!“, „Četnici van!“, tako se naziva i izljev primitivnog bjesnila člana vladajuće koalicije kada ljevicu naziva crvenom ruljom, a čelnicima opozicije preporuča kolektivno samoubojstvo: skokom u Savu!
Je li sloboda govora i ono što svakodnevno trpe djeca u tramvaju na putu u zagrebačku pravoslavnu gimnaziju, kada im vršnjaci, umjesto pozdrava, kažu: “Šta je Srbende, dobili ste najmoderniju školu, a žalite se da nemate nikakvih prava. Četnički sinovi! Smrdite!…“? Pa su stoga prisiljena u školu odlaziti ranije, a vraćati se kasnije, kako bi izbjegla ljepotu „slobode govora“. Izostaje, međutim svaka institucionalna reakcija, radikalni porast nasilja odšutio je i takozvani premijer, dok su za šeficu države žrtve ionako same krive, jer provociraju, pa se to valjda odnosi i na onu djecu u zagrebačkom tramvaju, one „četničke sinove“, koji provociraju već samim svojim bivanjem u gradu u kojemu su rođeni.
Svakako, tužna je zemlja u kojoj hunta na vlasti, sve te neobrazovane barabe, kradljivci diploma i titula, dobrim dijelom rođeni u kanadama, australijama, hercegovinama… svakako izvan Hrvatske, prijete izgonom pojedincima ili grupama koji nemaju povlasticu rezervne domovine. Baš kao nekim cirkuskim trikom jedan se grafit: „Je suis ustaški sin!“ odlijepio od uličnoga zida, oživio i preuzeo ukupnu vlast.
tacno
