Sjećate se Tonyja Blaira, britanskog premijera, koji je zbog alijanse sa zapadnim saveznicima bio sumnjičen za ratne zločine nad civilima u Iraku? Glupi pokušaj, naravno, jer nije Blair neki balkanski plemenski vođa pa da sjedi na klupi Haškog suda. A ima i utjecajnu suprugu koja ga ipak ne bi mogla braniti u slučaju da je došlo do pravednog sudskog progona, jer nije stručnjak za kazneno, nego za mnogo isplativije korporativno pravo. Uz dnevni honorar od 80.000 kuna, razumljivo je da zastupa samo bogate hohštaplere, one koji misle da je njihov čitav svijet. Poput stanovitog Duzicha koji je u Supetru na otoku Braču vlasnik hotelskog kompleksa, a opet nesretnik čiji gosti nemaju mira jer ih rano jutrom bude škovacini kad iznose njihovo smeće, a to nikako nije u redu, nego bi te kante svakako trebalo izmjestiti.
Zato je vlasnikova odvjetnica, čak iz Londona, skužila da je najbolje u interesu privatnog kapitala zauzeti javne površine, to jest Vatrogasni dom u koji će se baš lijepo smjestiti Duzichevi kontejneri za smeće, ali i nogometno igralište i boćalište, sve u vlasništvu grada Supetra već stotinu godina, a kako bi postigla totalnu izolaciju svojih gostiju od lokalne gamadi, hotelska je tvrtka kamenim blokovima zagradila cestu koja vodi do groblja. Mještanima je, znači, onemogućila slobodu kretanja, kao i pristup pomorskom dobru, što čak ni po jadnim hrvatskim zakonima ne može biti vlasništvo privatnika.
No Duzichevi su mrgudi nedavno nasilno zauzeli Vatrogasni dom pa tamo smjestili hotelsko smeće, mještani su se pobunili, a zla je sreća za našu Cherie iz Londona što je na čelu grada već treći mandat žena koja je odlučila držati se zakona prema kojemu su igrališta, putovi i Vatrogasni dom izuzeti iz davne privatizacije „resorta“ što ga je, u pogubnoj društveno krimogenoj klimi, kupio taj Duzich. Svakako, riječ je o neupitnom javnom dobru koje je pravnim smicalicama i koruptivnim, političkim radnjama bilo izuzeto iz vlasništva grada Supetra, ali i vraćeno odlukom Upravnog suda.
Elem, iznervirana Cherie Blair u oštrom dopisu ovih dana upozorava na „nečuvene postupke supetarske gradonačelnice Ivane Markotić koji uništavaju biznis njenog klijenta, ali i zdravlje, te sigurnost gostiju“. I dakako njihov miran san. Na neravnopravnom megdanu našle su se tako dvije žene; jedna korporativna plaćenica kojoj je javni interes zadnja rupa na svirali, i druga, socijalno osviještena političarka koja svim sredstvima brani upravo javno dobro. I ima podršku svojih sugrađana. Ona prva, odgajana u duhu kolonijalizma s dubokim prezirom prema domorocima na nekom dalekom dalmatinskom otoku, usudila se dakle poslati bezobrazno, agresivno pismo hrvatskoj vladi – inače ustrašenoj svakom prijetnjom iz neke evropske carevine – u kojemu se obrušava na gradonačelnicu čiji su „nečuveni postupci već imali devastirajući učinak na poslovanje naših stranaka koje su zaprimile niz prigovora turoperatora i gostiju čije je mirno uživanje bilo prekinuto…“. Sve zbog kontejnera unutar resorta! Pa dodaje da – ako grad nastavi s oduzimanjem „daljnjih ruta resorta“, a to se odnosi na pristup groblju i pomorskom dobru, i ako se „bez odgode“ ne omogući Svpetrvs hotelima da gomile svoga smeća drže u Vatrogasnom domu – „resort više neće biti unovčiv“. Uh, kakva šteta! Zato ona prijeti arbitražnim postupkom protiv hrvatske vlade pred Međunarodnim centrom za bla, bla, u Washingtonu, a u međuvremenu plaćenici njenog klijenta nasilno su zauzeli Vatrogasni dom, boćalište i nogometno igralište.
Pa je li hrvatska vlada, koja nakon mutne privatizacije supetarskih hotela ima oko 4 posto vlasništva, stala na stranu građana Supetra, javnog interesa i same gradonačelnice? Je li, kao vlast suverene države, na bahate prijetnje otpisala toj tuki u Londonu jedno obično: Fuck off!? Ne, nego pokorno šuti, kao neka bivša britanska kolonija u kojoj su autohtone stanovnike plaćali jeftinim, blještavim drangulijama, a danas eto taj Duzich zapošljava par stotina konobara, sobarica i čistačica za ponižavajuće plaće i time, zamislite, spašava brački turizam. Njegovo je pravo stoga da uzurpira javno dobro, a gospođa Blair da maše arbitražom i prijeti Ivani Markotić, odlučnoj da svim sredstvima zaštiti dobra koja po svakom pravu pripadaju građanima. I još je optužuje za „rušenje ugleda RH“, te da će „biti odgovorna za milijunsku štetu koju će Hrvatska morati platiti“. Ivana pak odgovara kako nije fascinirana gospođom koja iz Londona pokušava građanima Supetra objasniti koji su njihovi interesi, ali spominje i pokušaje poticanja na zloupotrebu položaja i trgovinu utjecajem.
To jest baš ono što je Cherie Blair u opisu posla, jer nije li bila savjetnica izraelske špijunske tvrtke NSO čija se tehnologija nije koristila za predviđenu borbu protiv kriminala, nego za prisluškivanje novinara i aktivista? Nažalost, rezime priče je itekako predvidljiv: nikakvu šansu nemaju građani Supetra u državi koja je u ime ponižavajućeg, raskalašenog turizma već žrtvovala mnogo ozbiljnije povijesne, kulturne resurse obalnih gradova od nekog Vatrogasnog doma i igrališta.
