Iritirani građani zaziru od njihovih filipika o „dignitetu Domovinskog rata i dostojanstvu hrvatskih građana“ iza kojih se uvijek ispostavlja račun – poreznim obveznicima. Nema džabe ni kod stare babe. To su redovito likovi koji su se zakrpeljili u državno tkivo i kojima je zadnja rupa na svirli branitelj kao ravnopravan i ničim povlašten član zajednice, koji ravnopravno dijeli dobro i zlo s ostalim ljudima. Kako će to razumjeti čelnik najveće braniteljske udruge Hvidre, Josip Đakić iz Virovitice, u više saborskih saziva nezamjenjiv je HDZ-ov zastupnik radikalnih stajališta, na državnoj apanaži, izvijestili su mediji, čak i 28.200 kuna na mjesec? Po čemu je taj branitelj vrjedniji ili zaslužniji „za sve što danas imamo“ od deset radnika koji u realnom sektoru primaju minimalac? Ili 555-dnevni vođa savskih šatoraša Đuro Glogoški, predsjednik Udruge 100-postotnih ratnih vojnih invalida prve kategorije, navodno glavni autor nabildanih veteranskih prava i proračunskih izdataka, koji s 4000 kuna „tuđe pomoći“ supruge Tatjane inkasira mjesečno oko 25.000 mirovinsko-invalidskih kuna?
Drugi su par rukava visoke materijalne i političke prinadležnosti – redovito podebljane zavidnom pokretnom i nepokretnom imovinom, stečenom u ratu ili poraću – generala i nešto nižih činova. Bolje je i ne pitati kako na to gledaju njihovi bivši vojnici, koji bolje od ikog znaju tko je kakav i je li bio u borbi, što je zaslužio, a što su mu darovali isti kao on. Recimo, Ivanu Bobetku, kontroverznom sinu slavnog Janka Bobetka, vojnika legendarnog Prvog sisačkog partizanskog odreda (22. lipnja 1941., zapovjednik Vlado Janjić-Capo) iz šume Brezovice, nitko nije dodijelio generalski čin, ali se – i nije jedini – predstavlja generalom. I član je Hrvatskog generalskog zbora, čiji predsjednik Pavao Miljavac znâ tu činjenicu, ali zagonetno sliježe ramenima. Farsa je, recimo, da miš-država RH s brojem žitelja kao pola duže ulice u Šangaju ima u postotku više generala od Kine, najmnogoljudnije države na svijetu.
U tom, što bi HRT-ove novinarske „zvijezde“ kazale – ozračju, pa se „nadovezale“ i „vršile događanje“, Odluka o izboru i imenovanju ravnatelja školskih ustanova morala je šokirati javnost. Pa je premijer u svoj svojoj nezahvalnoj agrokorijadi morao – kao onomad ministre Tomislava Tolušića zbog međunarodnog incidenta s poskupljenjem uvoza hrane i Nadu Murganić zbog fundamentalističke definicije obitelji u Obiteljskom zakonu – dati drugi put packu ministrici Blaženki Divjak. Smjesta je stala na loptu.
„Žao mi je zbog nastale situacije te molim škole da do daljnjeg ne primjenjuju poslani naputak te pričekaju nove informacije“, pojasnila je, a prethodno je već kazala da odluka o prednosti u zapošljavanju branitelja nije njezina, nego „pojašnjava postupak propisan Zakonom o braniteljima“. A taj se postupak odnosi i na sve druge javne ustanove i službe. „Ako Ustavni sud ocijeni neustavnim Zakon o braniteljima“, dodala je Divjak, „istog trenutka mijenjamo naputak školama.“ Braniteljski ministar i bivši 555-dnevni savski šatoraš Tomo Medved ne vidi ništa sporno u favoriziranju veterana i njihove rodbine, jer je i to jedan od zahtjeva što ih je ministar Predrag Matić-Fred (SDP) tada procijenio na blizu 20 milijardi kuna. Ukupna cijena svih prava.
Šatoraška megalomanija
„Govorimo o izboru osobe pod jednakim uvjetima“, ističe Medved. „Dakle, svi uvjeti moraju biti zadovoljeni i ako se jave dvije osobe koje ispunjavaju sve uvjete, a neka od njih je u kategoriji dragovoljca Domovinskog rata, vojnih invalida, djece nestalih ili poginulih branitelja, osoba koja je dala doprinos u obrani domovine ima prednost.“ Suzanu Hitrec iz Udruge srednjoškolskih ravnatelja zabrinjava odredba da za mjesto školskog ili domskog ravnatelja isključivu prednost imju nezaposleni branitelji s osam godina staža u školi. „Problem je što oni automatski preskaču izbornu proceduru i nemaju jednake uvjete s ostalima, a samo nezaposleni branitelj može ostvariti tu prednost“, tvrdi. „Svi ostali branitelji, iako rade u školi, to nemaju.“ Josip Đakić je, po navici, pametovao medijima kako nije stvorena posebna, povlaštena braniteljska kasta u državi, već su se „pobunili oni koji su dosad uživali na rukovodećim radnim mjestima“. Sic.
Politička oporba u punom je stanju pripravnosti, što joj i jest u opisu posla. „To je jedan od šatoraških zahtjeva koji je uveden u novi zakon iz studenog prošle godine i sada država ima velikih problema“, tvrdi bivši braniteljski ministar Predrag Matić-Fred. „Ministrica je dala blagoslov za taj zakon, a sada se čudi, iako je sudjelovala u njegovoj izradi. Sad treba vaditi kestenje iz vatre. Školski ravnatelji su s pravom zabrinuti, jer imamo oko 20.000 nezaposlenih branitelja i mogli bi preuzeti sve funkcije. Pozivam ih 150 da dođu i u Sabor, također bi trebali imati prednost.“
Predsjednik HSS-a Krešo Beljak je oštar pred tv-kamerama: „Ovo je sramotan i nakaradan zakon, jer živimo u državi u kojoj se stvorila kasta ljudi koji misle da imaju veća prava od ostalih. I sâm sam hrvatski branitelj i ozbiljno razmišljam o tome da poderem braniteljsku iskaznicu i odreknem se svih prava koja proizlaze iz svih zakona. Mislim da se 1991. nitko nije borio za nekakve povlastice, nego da bismo se obranili od velikosrpske agresije. Svi oni koji traže veća prava od ostalih građana ratni su profiteri.“ Ni predsjednica Glasa Anka Mrak-Taritaš nije mekša: „To izaziva revolt građana, koji se pitaju zašto? Pitanje je dokle sve to može ići, i to nije dobro. Apsolutno treba poštovati branitelje i omogućiti im sve što treba, ali kad napravite korak previše, onda je to korak u provaliju.“
Foto: narod.hr
Hrvatska je „državna politika“, nepovratno, učinila taj korak previše kad je maloumno tri kaste – političare, branitelje i Katoličku crkvu – uzvisila iznad svih ostalih u društvu, učinila ih najprofitabilnijim profesijama, koje jedino u Bijednoj Našoj jamče siguran kruh nad pogačom. Ta činjenica je put u pakao, netrpeljivost, mržnju, jal, unutarnje sukobe i neprincipijelna rivalstva… Nije se slučajno dogodilo 555-dnevno šatorašenje na Savskoj cesti u Zagrebu niti je slučajna sva negativa, koja se prosula iz te šatre. S njom će biti permanentan problem. Ne smiju u RH postojati građani prvog i drugog, nedajbože – trećeg reda. I nije slučajno, pod pritiskom šatoraške volje u HDZ-u, opet zatvoren za javnost (!?) Registar hrvatskih branitelja. U njemu je blizu 510.000 ratnih veterana. Gotovo pola kineske stajaće vojske. Navodno ih je još 30.000 na čekanju za riješiti status. Novim zakonom od 1. siječnja 2018. Ukinuti su rokovi za prijaviti braniteljski ili ratnoinvalidski status, pa…
Pacifisti su znali dizati tlak bran’teljima koji su gorljivo zagovarali tajnost Registra: „Da vas je doista bilo pola milijuna u Domovinskom ratu, za manje od mjesec dana biste bili u Nišu ili barem u Kraljevu, gdje je 1991. u brigadi JNA tadašnji potporučnik Damir Krstičević, s još friškom diplomom Vojne akademije JNA u Beogradu, bio zapovjednik voda“. I možda današnji ministar obrane RH nikad ne bi imao šanse za tu dužnost?
Dvadeset tri godine po okončanju Domovinskog rata – pa i kasnije, zašto ne – netko se može sjetiti da je ne samo bio na prvim crtama bojišnice i jurišao na „mrske četnike“, nego u junačkom davanju sebe za „sve što danas imamo“ bio – ranjen. Ili na drugi način stekao invaliditet. Kao otac (76) slavonskog generala Đure Dečaka, kojeg je u sami osvit Domovinskog rata šokiralo sinovljevo uhićenje u akciji šverca oružja iz Mađarske, te brat koji je uganuo nogu preskačući neki plot nedaleko od Pakraca. I kako „domoljubu“ uskratiti ravnateljsku prednost u školi ili đačkom domu u odnosu na „sinjeg kukavicu“, što je za hrdovsku protuvrijednost tadašnjih 100 DEM u tajkunskom najamništvu 1991.-1995. odbijao od usta vlastite djece ne bi li na bojišnice uredno stizalo streljivo, iće, piće, tekuće-plinovita sredstva za dizanje kuraže…? Ili, kako ne propustiti „domoljuba“ na ravnateljsku plaću prije mladca, koji 1991.-1995. nije imao sreće biti barem stariji maloljetnik?
Ne treba tu, jelte, tupiti o „natječajima, iskustvu, stručnoj spremi“ i tako tim sitnicama do kojih drži svaka demokratska selekcija i konkurencija? Tko ne voli bran’telje, ne voli Hrvatsku! Dakako. „Đe s’ bijo 1991. kad sam ja krvave gaće nos’o po Veleb’tu!?“ Okreni se na peti i pokrij ušima po glavi. Pokojni vrhovnik Franjo Tuđman, koji je tada Muslimane, ubrzo Bošnjake, starćevićansko-endehazijski držao Hrvatima islamske vjeroispovijesti, tvrdio je u Hrvatskom saboru 15. siječnja 1976. u izvješću o stanju države i nacije da je 1991.-1995. u Domovinskom ratu sudjelovalo ukupno 360.070 ljudi. Otkud ih sada 150.000 više, a doskora, zahvaljujući gumilastika kriterijima, vrag će znati koliko još? Iz tzv. münchenske ili šank bojne? Ni jedna vlast, uključujući Tuđmanovu, nije se to usudila problematizirati. Plenković-Medvedovoj nije ni nakraj pameti. General Zvonimir Červenko je 1976. godine prvi pokušao reviziju invaliditeta, ali su je srušili generali Janko Bobetko i Ante Gotovina te šef Hvidre Marinko Liović.
Červenku je bilo jasno da se događa kriminalna grebačina. Trpanje u privatne džepove ogromnih svota nezasluženog novca. Izmišljena i napuhana ozljeđivanja zapasala su stotine milijuna kuna, koje se isplaćuju i danas. U Domovinskom je ratu 1991.-1995. ranjeno 13.200 ljudi, a godinu poslije VRA Oluje bilo je 17.500 ratnih vojnih invalida. Nakon stopiranja Červenkovog pokušaja revizije – na meti su se našle i invalidnine 30 narazvijaknijih generala i „domoljuba“ od čijih imena podilazi jeza. Broj invalida je nabujao na 34.500. Jutarnji list je 2007. godine pisao da je resornom ministarstvu stiglo 33.000 novih zahtjeva za stjecanjem tog statusa, od kojih je 75 posto obrađeno, odbijeno tek 2733, odnosno da prosječna braniteljska mirovina iznosi 4955 kuna, a starosna 2100 kuna. Razlika iritantna.
Proteza za paniku
Pokušao je SDP-ov ministar branitelja Ivica Pančić 2000-tih godina napraviti reda u braniteljskom neredu revizijom invaliditeta i umalo – izgubio glavu. Sva je Hrvatska gledala izravan tv-prijenos performansa u tom ministarstvu, režiranog u virovitičkom HDZ-u, kad je ratni vojni invalid Darko Beštek vratio ministru nožnu protezu, navodno revoltiran time što ga je Pančićevo povjerenstvo „stavilo na listu lažnih invalida“ i time se „teško ogriješilo o dostojanstvo hrvatskih branitelja i dignitet Domovinskog rata“. A radilo se samo o tome da je Bešteku ukinuta naknada za tuđu pomoć, koju je primao – bespravno. Režirano iz desne oporbe, izbila je panika. Osim teške sramote zbog raznih invalidskih krivotvorina – koje su mediji poimenično ismijavali – postavilo se pitanje kaznene odgovornosti i povrata državi milijunskih svota nepripadnog novca. Nitko nikad nije odgovarao i gro zamračenog novca nikad nije vraćen.
Beštek je smišljeno – pod kamenjarskom parolom „Stipane i Račane, pojest će vas crne vrane“ – gurnut u središte medijske pozornosti kako bi prijevara senzibilizirala javnost: „na Domovinski rat i branitelje grubo nasrću oni što ne vole Hrvatsku“. Sic. A ovi što je „vole“, nezasluženo/nemoralno milijunski naplaćuju tu „ljubav“. Naraštajima još, građani će odbijati od usta i iseljavati se iz vlastite domovine, jer nikad neće dovoljno platiti „najzaslužnijima za sve što danas imamo“. Sic. HDZ će još dvaput ponoviti beštekizam, ali u invalidskim kolicima: s izvjesnim Mirkom Čondićem 2001. i 2014. s Đurom Glogoškim, za kojega prije šatorašenja na Savskoj 66 također nitko nije čuo. Dolaskom HDZ-a Ive Sanadera na vlast, Bešteku je medijski gromoglasno vraćena proteza, a ministrica branitelja Jadranka Kosor uzela ga je za savjetnika.
No, pravomoćnom je sudskom odlukom 2006. godine presuđeno da Darko Beštek nije imao pravo na naknadu za tuđu pomoć te mora vratiti državi 100.000 kuna, s parničnim troškovima. Potom je, navodno iz zdravstvenih razloga, morao odstupiti sa savjetničkom mjesta u braniteljskom ministarstvu. Nikom nikad nije palo na um pitati, čak ni medijskim profesionalcima, kakva je tuđa pomoć potrebna 90-postotnom invalidu, koji se iz Virovitice u Zagreb osobno dovezao vratiti protezu u ganc novom VW Passatu. Ni Glogoškog nitko nikad ne pita te „gluposti“, jer – da pita, „gazio bi po dostojanstvu hrvatskih branitelja i dignitetu Domovinskog rata“. Beštek je izgubio u ratu samo jednu nogu, pa mu „treba tuđa pomoć“, a Glogoškom su oduzete obje, pa mu uz tuđu pomoć vlastite supruge Tatjane (4000 kuna mjesečno plus zdravstveno i socijalno), koja ga pred tv-kamerama gura u kolicima, treba i osobni automobil na koji mu država daruje svakih sedam godina, na koji ima pravo po braniteljskom zakonu i kojim – osobno upravlja. Indikativno je da i oboljeli od PTSP-a imaju pravo na osobno naoružanje (!?) i vozačku dozvolu (!?), a dijagnoza bolesti ne ide u prilog tom pravu.
Foto: srbija.blog.hu
U taj se moralno-bankomatski osinjak ne smije dirati. Ni pitati kako je toliki broj ljudi stekao braniteljski status (od čistačica i kuharica u MORH-u do novinara i kojekakvih administrativnih miševa po selima i zaseocima, rodbine i prijatelja višepozicioniranih u postrojbama, itd.), otkud visoki činovi likovima koji ne znaju rastaviti onih tri-četiri dijela ručnog bacača, kamoli pištolj ili kalašnjikov. Recimo, Tuđmanov tjelohranitelj Mile Ćuk, koji se nije micao iza stražnjice valjda i dok je „vrhovnik“ (sic) spavao, kamoli da je omirisao baruta na prvoj crti bojišnice, vrednovan je činom – generala! Ili navodno pjesnik Ivan Tolj, koji se cijeli rat nije micao iz kancelarije u MORH-u, stekao je i čin generala i status ratnog vojnog invalida. Kasnije, kad je nastala frka zbog niza namještanja, preprodaje invaliditeta – na čemu su članovi medicinskih komisija debelo zaradili, a liječnik i voditelj narodnjačkih formata na lokalnim radijima i televizijama Drago Rubala se obogatio i zaglavio u zatvoru – Tolj je sam tražio reviziju svog slučaja.
Sve su to odlomci jedne sramotne „domoljubne“ priče, koja se vrtjela naočigled većeg broja časnih branitelja, koji su išli u rat srcem i nošeni idealima, nikako radi pljačke, zločina protiv čovječnosti, činova, lažnih invaliditeta, društvenih počasti i doživotnog ispostavljanja masnih računa vlastitoj domovini za „iznimno junaštvo i zasluge“. Ta se nečasna storija odigra(va)la naočigled svih građana, koji jako dobro znaju – a nitko ih nije argumentirano razuvjerio i kad sumnjaju – kako su bivši konobari, vozači kamiona i autobusa, monteri centralnog grijanja, seoski harmonikaši, pomoćni geodeti, teroristi s međunarodnim dosjeima, plaćenici stranih vojski (npr. Legije stranaca), uredske tajnice, injsl. izašli iz Domovinskog rata kao multimilijunaši. Otkud? Kako? Zašto? Ma nema veze, misle si ljudi i okreću glave od „domoljuba“, a poštene je ratnike sram što je dio političko-vojne kaste nepovratno kontaminirao dostojanstvo hrvatskih branitelja i dignitet Domovinskog rata. Blatom se nabacio na obraz Hrvatske.
A službena je slika sasvim drukčija. Hrvatska je uzorna demokratska država, koju su oslobodili i vodili/vode sve odreda časni ljudi s neprijepornim zaslugama za „sve što danas imamo“. Prema podacima iz Predsjedničkog ureda mjesec dana nakon što se u njega 2015. uselila Kolinda Grabar-Kitarović, to zorno ilustrira broj odlikovanja, medalje i priznanja trojice njezinih prethodnika. A te počasti, jelte, ne dobiva svaka šuša. Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman u svojih je deset godina autoritarne vlasti podijelio nevjerojatnih 735.210 odlikovanja, medalja i priznanja! Prosječno tri na dan. U nekim razdobljima ponestalo ih je na lageru, pa je obnavljo naružbe s oko 200.000 kuna po seriji. Drugi hrvatski predsjednik Stjepan Mesić u dva je mandata podijelio 10.149 počasti te vrsti, a njegov nasljednik Ivo Josipović u svojih pet godina na Pantovčaku – 3205 odličja, medalja i priznanja.
Hiperprodukcija invalida
Kazao bi onaj apologet-novinar s HRT-a, koji zna egzaltirano vikati na svoje sugovornike: Hrvatska za pet! Kako i neće biti kad ima, zasad, 150.000 priznatih branitelja više nego ih je bilo u svim bitkama do kraja 19915., ima bar 20 posto više ratnih vojnih invalida nego što je bilo branitelja na prvim crtama bojišnice te je imala 4600 aktivnih časnika HV-a s tim statusom u trenutku ulaska RH u NATO i EU. Ima tih paradoksa sva sila, moglo bi se napisati knjiga za desetak metara u regalu…, pa sam još treba dodatno sramotiti Bijednu Našu zapošljavanjem preko reda ratnih veterana na „zapovjednim mjestima“ u školama i đačkim domovima? Užas.
Analitičar Marko Rakar je svu tu sramotu komentirao još veljače 2007. na svom Mračnom blogu: „Ako se ne varam, trenutna brojka invalida je veća od ukupnog broja ljudi koji su sudjelovali u ratnim djelovanjima na prvoj liniji. Nije li malo čudno da su baš svi (ili barem velika većina) postali invalidi. Smatram da je toliki broj neopravdan i očigledno pogrešan (da ne iskoristim već neku drugu riječ), no daleko veći problem je što će ti ljudi desecima godina teretiti državni proračun, da se nijedna vlast neće htjeti uhvatiti u koštac s ovakvom hiperprodukcijom invalida te da će ti isti ljudi, između ostaloga i zato što imaju sasvim solidnu mirovinu ostatak svog radnog vijeka provesti generirajući sivu ekonomiju“.
Analizirajući istu kancerogenu pojavu u poslijeratnoj Hrvatskoj, portal Radnička fronta je 21. Prosinca 2017. godine počeo svoju indikativnu raščlambu karakterističnim mottom jugoslavenskog književnog nobelovca Ive Andrića: „Dođu tako ponekad vremena kada pametan zašuti, budala progovori, a fukara se obogati“. I danas jako aktualno na Balkanu, prepoznatljivo u RH? Pametnom dosta. Eurostat je upravo objavio frapantan podatak o tzv. odljevu mozgova: u prošle četiri godine iz RH se iselilo 66 posto više visokoobrazovanih građana, nego ikad dosad, što je dvostruko više od prosjeka (32,5 posto) svih država Unije. Drugi ne manje važan podatak kaže da je premijer Andrej Plenković u utorak odbio službeni poziv predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović da zajednički održe temetasku sjednicu vlade o demografskom izumiranju zemlje. „Ima vremena“, poručio je, „drugi put.“
Zato branitelji jašu dalje! Ministrica Divjak predstavila je u utorak u Hrvatskom saboru promjene u školskom zakonodavstvu, gdje će se „transparentno riješiti i svi ključni uvjeti za zapošljavanje na svim, pa i rukovodnim radnim mjestima“. Živi bili, pa…
tacno
Drugi su par rukava visoke materijalne i političke prinadležnosti – redovito podebljane zavidnom pokretnom i nepokretnom imovinom, stečenom u ratu ili poraću – generala i nešto nižih činova. Bolje je i ne pitati kako na to gledaju njihovi bivši vojnici, koji bolje od ikog znaju tko je kakav i je li bio u borbi, što je zaslužio, a što su mu darovali isti kao on. Recimo, Ivanu Bobetku, kontroverznom sinu slavnog Janka Bobetka, vojnika legendarnog Prvog sisačkog partizanskog odreda (22. lipnja 1941., zapovjednik Vlado Janjić-Capo) iz šume Brezovice, nitko nije dodijelio generalski čin, ali se – i nije jedini – predstavlja generalom. I član je Hrvatskog generalskog zbora, čiji predsjednik Pavao Miljavac znâ tu činjenicu, ali zagonetno sliježe ramenima. Farsa je, recimo, da miš-država RH s brojem žitelja kao pola duže ulice u Šangaju ima u postotku više generala od Kine, najmnogoljudnije države na svijetu.
U tom, što bi HRT-ove novinarske „zvijezde“ kazale – ozračju, pa se „nadovezale“ i „vršile događanje“, Odluka o izboru i imenovanju ravnatelja školskih ustanova morala je šokirati javnost. Pa je premijer u svoj svojoj nezahvalnoj agrokorijadi morao – kao onomad ministre Tomislava Tolušića zbog međunarodnog incidenta s poskupljenjem uvoza hrane i Nadu Murganić zbog fundamentalističke definicije obitelji u Obiteljskom zakonu – dati drugi put packu ministrici Blaženki Divjak. Smjesta je stala na loptu.
„Žao mi je zbog nastale situacije te molim škole da do daljnjeg ne primjenjuju poslani naputak te pričekaju nove informacije“, pojasnila je, a prethodno je već kazala da odluka o prednosti u zapošljavanju branitelja nije njezina, nego „pojašnjava postupak propisan Zakonom o braniteljima“. A taj se postupak odnosi i na sve druge javne ustanove i službe. „Ako Ustavni sud ocijeni neustavnim Zakon o braniteljima“, dodala je Divjak, „istog trenutka mijenjamo naputak školama.“ Braniteljski ministar i bivši 555-dnevni savski šatoraš Tomo Medved ne vidi ništa sporno u favoriziranju veterana i njihove rodbine, jer je i to jedan od zahtjeva što ih je ministar Predrag Matić-Fred (SDP) tada procijenio na blizu 20 milijardi kuna. Ukupna cijena svih prava.
Šatoraška megalomanija
„Govorimo o izboru osobe pod jednakim uvjetima“, ističe Medved. „Dakle, svi uvjeti moraju biti zadovoljeni i ako se jave dvije osobe koje ispunjavaju sve uvjete, a neka od njih je u kategoriji dragovoljca Domovinskog rata, vojnih invalida, djece nestalih ili poginulih branitelja, osoba koja je dala doprinos u obrani domovine ima prednost.“ Suzanu Hitrec iz Udruge srednjoškolskih ravnatelja zabrinjava odredba da za mjesto školskog ili domskog ravnatelja isključivu prednost imju nezaposleni branitelji s osam godina staža u školi. „Problem je što oni automatski preskaču izbornu proceduru i nemaju jednake uvjete s ostalima, a samo nezaposleni branitelj može ostvariti tu prednost“, tvrdi. „Svi ostali branitelji, iako rade u školi, to nemaju.“ Josip Đakić je, po navici, pametovao medijima kako nije stvorena posebna, povlaštena braniteljska kasta u državi, već su se „pobunili oni koji su dosad uživali na rukovodećim radnim mjestima“. Sic.
Politička oporba u punom je stanju pripravnosti, što joj i jest u opisu posla. „To je jedan od šatoraških zahtjeva koji je uveden u novi zakon iz studenog prošle godine i sada država ima velikih problema“, tvrdi bivši braniteljski ministar Predrag Matić-Fred. „Ministrica je dala blagoslov za taj zakon, a sada se čudi, iako je sudjelovala u njegovoj izradi. Sad treba vaditi kestenje iz vatre. Školski ravnatelji su s pravom zabrinuti, jer imamo oko 20.000 nezaposlenih branitelja i mogli bi preuzeti sve funkcije. Pozivam ih 150 da dođu i u Sabor, također bi trebali imati prednost.“
Predsjednik HSS-a Krešo Beljak je oštar pred tv-kamerama: „Ovo je sramotan i nakaradan zakon, jer živimo u državi u kojoj se stvorila kasta ljudi koji misle da imaju veća prava od ostalih. I sâm sam hrvatski branitelj i ozbiljno razmišljam o tome da poderem braniteljsku iskaznicu i odreknem se svih prava koja proizlaze iz svih zakona. Mislim da se 1991. nitko nije borio za nekakve povlastice, nego da bismo se obranili od velikosrpske agresije. Svi oni koji traže veća prava od ostalih građana ratni su profiteri.“ Ni predsjednica Glasa Anka Mrak-Taritaš nije mekša: „To izaziva revolt građana, koji se pitaju zašto? Pitanje je dokle sve to može ići, i to nije dobro. Apsolutno treba poštovati branitelje i omogućiti im sve što treba, ali kad napravite korak previše, onda je to korak u provaliju.“
Foto: narod.hr
Hrvatska je „državna politika“, nepovratno, učinila taj korak previše kad je maloumno tri kaste – političare, branitelje i Katoličku crkvu – uzvisila iznad svih ostalih u društvu, učinila ih najprofitabilnijim profesijama, koje jedino u Bijednoj Našoj jamče siguran kruh nad pogačom. Ta činjenica je put u pakao, netrpeljivost, mržnju, jal, unutarnje sukobe i neprincipijelna rivalstva… Nije se slučajno dogodilo 555-dnevno šatorašenje na Savskoj cesti u Zagrebu niti je slučajna sva negativa, koja se prosula iz te šatre. S njom će biti permanentan problem. Ne smiju u RH postojati građani prvog i drugog, nedajbože – trećeg reda. I nije slučajno, pod pritiskom šatoraške volje u HDZ-u, opet zatvoren za javnost (!?) Registar hrvatskih branitelja. U njemu je blizu 510.000 ratnih veterana. Gotovo pola kineske stajaće vojske. Navodno ih je još 30.000 na čekanju za riješiti status. Novim zakonom od 1. siječnja 2018. Ukinuti su rokovi za prijaviti braniteljski ili ratnoinvalidski status, pa…
Pacifisti su znali dizati tlak bran’teljima koji su gorljivo zagovarali tajnost Registra: „Da vas je doista bilo pola milijuna u Domovinskom ratu, za manje od mjesec dana biste bili u Nišu ili barem u Kraljevu, gdje je 1991. u brigadi JNA tadašnji potporučnik Damir Krstičević, s još friškom diplomom Vojne akademije JNA u Beogradu, bio zapovjednik voda“. I možda današnji ministar obrane RH nikad ne bi imao šanse za tu dužnost?
Dvadeset tri godine po okončanju Domovinskog rata – pa i kasnije, zašto ne – netko se može sjetiti da je ne samo bio na prvim crtama bojišnice i jurišao na „mrske četnike“, nego u junačkom davanju sebe za „sve što danas imamo“ bio – ranjen. Ili na drugi način stekao invaliditet. Kao otac (76) slavonskog generala Đure Dečaka, kojeg je u sami osvit Domovinskog rata šokiralo sinovljevo uhićenje u akciji šverca oružja iz Mađarske, te brat koji je uganuo nogu preskačući neki plot nedaleko od Pakraca. I kako „domoljubu“ uskratiti ravnateljsku prednost u školi ili đačkom domu u odnosu na „sinjeg kukavicu“, što je za hrdovsku protuvrijednost tadašnjih 100 DEM u tajkunskom najamništvu 1991.-1995. odbijao od usta vlastite djece ne bi li na bojišnice uredno stizalo streljivo, iće, piće, tekuće-plinovita sredstva za dizanje kuraže…? Ili, kako ne propustiti „domoljuba“ na ravnateljsku plaću prije mladca, koji 1991.-1995. nije imao sreće biti barem stariji maloljetnik?
Ne treba tu, jelte, tupiti o „natječajima, iskustvu, stručnoj spremi“ i tako tim sitnicama do kojih drži svaka demokratska selekcija i konkurencija? Tko ne voli bran’telje, ne voli Hrvatsku! Dakako. „Đe s’ bijo 1991. kad sam ja krvave gaće nos’o po Veleb’tu!?“ Okreni se na peti i pokrij ušima po glavi. Pokojni vrhovnik Franjo Tuđman, koji je tada Muslimane, ubrzo Bošnjake, starćevićansko-endehazijski držao Hrvatima islamske vjeroispovijesti, tvrdio je u Hrvatskom saboru 15. siječnja 1976. u izvješću o stanju države i nacije da je 1991.-1995. u Domovinskom ratu sudjelovalo ukupno 360.070 ljudi. Otkud ih sada 150.000 više, a doskora, zahvaljujući gumilastika kriterijima, vrag će znati koliko još? Iz tzv. münchenske ili šank bojne? Ni jedna vlast, uključujući Tuđmanovu, nije se to usudila problematizirati. Plenković-Medvedovoj nije ni nakraj pameti. General Zvonimir Červenko je 1976. godine prvi pokušao reviziju invaliditeta, ali su je srušili generali Janko Bobetko i Ante Gotovina te šef Hvidre Marinko Liović.
Červenku je bilo jasno da se događa kriminalna grebačina. Trpanje u privatne džepove ogromnih svota nezasluženog novca. Izmišljena i napuhana ozljeđivanja zapasala su stotine milijuna kuna, koje se isplaćuju i danas. U Domovinskom je ratu 1991.-1995. ranjeno 13.200 ljudi, a godinu poslije VRA Oluje bilo je 17.500 ratnih vojnih invalida. Nakon stopiranja Červenkovog pokušaja revizije – na meti su se našle i invalidnine 30 narazvijaknijih generala i „domoljuba“ od čijih imena podilazi jeza. Broj invalida je nabujao na 34.500. Jutarnji list je 2007. godine pisao da je resornom ministarstvu stiglo 33.000 novih zahtjeva za stjecanjem tog statusa, od kojih je 75 posto obrađeno, odbijeno tek 2733, odnosno da prosječna braniteljska mirovina iznosi 4955 kuna, a starosna 2100 kuna. Razlika iritantna.
Proteza za paniku
Pokušao je SDP-ov ministar branitelja Ivica Pančić 2000-tih godina napraviti reda u braniteljskom neredu revizijom invaliditeta i umalo – izgubio glavu. Sva je Hrvatska gledala izravan tv-prijenos performansa u tom ministarstvu, režiranog u virovitičkom HDZ-u, kad je ratni vojni invalid Darko Beštek vratio ministru nožnu protezu, navodno revoltiran time što ga je Pančićevo povjerenstvo „stavilo na listu lažnih invalida“ i time se „teško ogriješilo o dostojanstvo hrvatskih branitelja i dignitet Domovinskog rata“. A radilo se samo o tome da je Bešteku ukinuta naknada za tuđu pomoć, koju je primao – bespravno. Režirano iz desne oporbe, izbila je panika. Osim teške sramote zbog raznih invalidskih krivotvorina – koje su mediji poimenično ismijavali – postavilo se pitanje kaznene odgovornosti i povrata državi milijunskih svota nepripadnog novca. Nitko nikad nije odgovarao i gro zamračenog novca nikad nije vraćen.
Beštek je smišljeno – pod kamenjarskom parolom „Stipane i Račane, pojest će vas crne vrane“ – gurnut u središte medijske pozornosti kako bi prijevara senzibilizirala javnost: „na Domovinski rat i branitelje grubo nasrću oni što ne vole Hrvatsku“. Sic. A ovi što je „vole“, nezasluženo/nemoralno milijunski naplaćuju tu „ljubav“. Naraštajima još, građani će odbijati od usta i iseljavati se iz vlastite domovine, jer nikad neće dovoljno platiti „najzaslužnijima za sve što danas imamo“. Sic. HDZ će još dvaput ponoviti beštekizam, ali u invalidskim kolicima: s izvjesnim Mirkom Čondićem 2001. i 2014. s Đurom Glogoškim, za kojega prije šatorašenja na Savskoj 66 također nitko nije čuo. Dolaskom HDZ-a Ive Sanadera na vlast, Bešteku je medijski gromoglasno vraćena proteza, a ministrica branitelja Jadranka Kosor uzela ga je za savjetnika.
No, pravomoćnom je sudskom odlukom 2006. godine presuđeno da Darko Beštek nije imao pravo na naknadu za tuđu pomoć te mora vratiti državi 100.000 kuna, s parničnim troškovima. Potom je, navodno iz zdravstvenih razloga, morao odstupiti sa savjetničkom mjesta u braniteljskom ministarstvu. Nikom nikad nije palo na um pitati, čak ni medijskim profesionalcima, kakva je tuđa pomoć potrebna 90-postotnom invalidu, koji se iz Virovitice u Zagreb osobno dovezao vratiti protezu u ganc novom VW Passatu. Ni Glogoškog nitko nikad ne pita te „gluposti“, jer – da pita, „gazio bi po dostojanstvu hrvatskih branitelja i dignitetu Domovinskog rata“. Beštek je izgubio u ratu samo jednu nogu, pa mu „treba tuđa pomoć“, a Glogoškom su oduzete obje, pa mu uz tuđu pomoć vlastite supruge Tatjane (4000 kuna mjesečno plus zdravstveno i socijalno), koja ga pred tv-kamerama gura u kolicima, treba i osobni automobil na koji mu država daruje svakih sedam godina, na koji ima pravo po braniteljskom zakonu i kojim – osobno upravlja. Indikativno je da i oboljeli od PTSP-a imaju pravo na osobno naoružanje (!?) i vozačku dozvolu (!?), a dijagnoza bolesti ne ide u prilog tom pravu.
Foto: srbija.blog.hu
U taj se moralno-bankomatski osinjak ne smije dirati. Ni pitati kako je toliki broj ljudi stekao braniteljski status (od čistačica i kuharica u MORH-u do novinara i kojekakvih administrativnih miševa po selima i zaseocima, rodbine i prijatelja višepozicioniranih u postrojbama, itd.), otkud visoki činovi likovima koji ne znaju rastaviti onih tri-četiri dijela ručnog bacača, kamoli pištolj ili kalašnjikov. Recimo, Tuđmanov tjelohranitelj Mile Ćuk, koji se nije micao iza stražnjice valjda i dok je „vrhovnik“ (sic) spavao, kamoli da je omirisao baruta na prvoj crti bojišnice, vrednovan je činom – generala! Ili navodno pjesnik Ivan Tolj, koji se cijeli rat nije micao iz kancelarije u MORH-u, stekao je i čin generala i status ratnog vojnog invalida. Kasnije, kad je nastala frka zbog niza namještanja, preprodaje invaliditeta – na čemu su članovi medicinskih komisija debelo zaradili, a liječnik i voditelj narodnjačkih formata na lokalnim radijima i televizijama Drago Rubala se obogatio i zaglavio u zatvoru – Tolj je sam tražio reviziju svog slučaja.
Sve su to odlomci jedne sramotne „domoljubne“ priče, koja se vrtjela naočigled većeg broja časnih branitelja, koji su išli u rat srcem i nošeni idealima, nikako radi pljačke, zločina protiv čovječnosti, činova, lažnih invaliditeta, društvenih počasti i doživotnog ispostavljanja masnih računa vlastitoj domovini za „iznimno junaštvo i zasluge“. Ta se nečasna storija odigra(va)la naočigled svih građana, koji jako dobro znaju – a nitko ih nije argumentirano razuvjerio i kad sumnjaju – kako su bivši konobari, vozači kamiona i autobusa, monteri centralnog grijanja, seoski harmonikaši, pomoćni geodeti, teroristi s međunarodnim dosjeima, plaćenici stranih vojski (npr. Legije stranaca), uredske tajnice, injsl. izašli iz Domovinskog rata kao multimilijunaši. Otkud? Kako? Zašto? Ma nema veze, misle si ljudi i okreću glave od „domoljuba“, a poštene je ratnike sram što je dio političko-vojne kaste nepovratno kontaminirao dostojanstvo hrvatskih branitelja i dignitet Domovinskog rata. Blatom se nabacio na obraz Hrvatske.
A službena je slika sasvim drukčija. Hrvatska je uzorna demokratska država, koju su oslobodili i vodili/vode sve odreda časni ljudi s neprijepornim zaslugama za „sve što danas imamo“. Prema podacima iz Predsjedničkog ureda mjesec dana nakon što se u njega 2015. uselila Kolinda Grabar-Kitarović, to zorno ilustrira broj odlikovanja, medalje i priznanja trojice njezinih prethodnika. A te počasti, jelte, ne dobiva svaka šuša. Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman u svojih je deset godina autoritarne vlasti podijelio nevjerojatnih 735.210 odlikovanja, medalja i priznanja! Prosječno tri na dan. U nekim razdobljima ponestalo ih je na lageru, pa je obnavljo naružbe s oko 200.000 kuna po seriji. Drugi hrvatski predsjednik Stjepan Mesić u dva je mandata podijelio 10.149 počasti te vrsti, a njegov nasljednik Ivo Josipović u svojih pet godina na Pantovčaku – 3205 odličja, medalja i priznanja.
Hiperprodukcija invalida
Kazao bi onaj apologet-novinar s HRT-a, koji zna egzaltirano vikati na svoje sugovornike: Hrvatska za pet! Kako i neće biti kad ima, zasad, 150.000 priznatih branitelja više nego ih je bilo u svim bitkama do kraja 19915., ima bar 20 posto više ratnih vojnih invalida nego što je bilo branitelja na prvim crtama bojišnice te je imala 4600 aktivnih časnika HV-a s tim statusom u trenutku ulaska RH u NATO i EU. Ima tih paradoksa sva sila, moglo bi se napisati knjiga za desetak metara u regalu…, pa sam još treba dodatno sramotiti Bijednu Našu zapošljavanjem preko reda ratnih veterana na „zapovjednim mjestima“ u školama i đačkim domovima? Užas.
Analitičar Marko Rakar je svu tu sramotu komentirao još veljače 2007. na svom Mračnom blogu: „Ako se ne varam, trenutna brojka invalida je veća od ukupnog broja ljudi koji su sudjelovali u ratnim djelovanjima na prvoj liniji. Nije li malo čudno da su baš svi (ili barem velika većina) postali invalidi. Smatram da je toliki broj neopravdan i očigledno pogrešan (da ne iskoristim već neku drugu riječ), no daleko veći problem je što će ti ljudi desecima godina teretiti državni proračun, da se nijedna vlast neće htjeti uhvatiti u koštac s ovakvom hiperprodukcijom invalida te da će ti isti ljudi, između ostaloga i zato što imaju sasvim solidnu mirovinu ostatak svog radnog vijeka provesti generirajući sivu ekonomiju“.
Analizirajući istu kancerogenu pojavu u poslijeratnoj Hrvatskoj, portal Radnička fronta je 21. Prosinca 2017. godine počeo svoju indikativnu raščlambu karakterističnim mottom jugoslavenskog književnog nobelovca Ive Andrića: „Dođu tako ponekad vremena kada pametan zašuti, budala progovori, a fukara se obogati“. I danas jako aktualno na Balkanu, prepoznatljivo u RH? Pametnom dosta. Eurostat je upravo objavio frapantan podatak o tzv. odljevu mozgova: u prošle četiri godine iz RH se iselilo 66 posto više visokoobrazovanih građana, nego ikad dosad, što je dvostruko više od prosjeka (32,5 posto) svih država Unije. Drugi ne manje važan podatak kaže da je premijer Andrej Plenković u utorak odbio službeni poziv predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović da zajednički održe temetasku sjednicu vlade o demografskom izumiranju zemlje. „Ima vremena“, poručio je, „drugi put.“
Zato branitelji jašu dalje! Ministrica Divjak predstavila je u utorak u Hrvatskom saboru promjene u školskom zakonodavstvu, gdje će se „transparentno riješiti i svi ključni uvjeti za zapošljavanje na svim, pa i rukovodnim radnim mjestima“. Živi bili, pa…
tacno
