Dojam je kako je ovaj tjedan pokazao dvije neugodne činjenice.
Prvo, da je ondašnji hrvatski vrh u Vukovar poslao Zorana Milanovića mirne reintegracije ne bi niti bilo. Drugo, da je kojim slučajem za Vukovar prije dva desetljeća vladao takav interes kao ovih dana, mirne reintegracije ne bi trebalo ni biti jer Vukovar ne bi nikad bio okupiran!
Početkom tjedna postavljeni su dvojezični odnosno dvografijski natpisi na javne institucije u Vukovaru. Prvi je dan obilježen apsurdnim čekićanjem natpisa na kojima se nalazi službeni grb države za čije su postojanje bili spremni dati i živote. Uslijedili su dani s većim interesom za mirne prosvjede, opserviraju branitelji Vukovara, nego za taj grad u ljeto 1991. godine. Dio oporbe traži i izvanredno zasjedanje parlamenta, Josipa Leku sve podsjeća na splitsku rivu. Čini se da premijer nema sluha za oporbu, nema sluha za Karamarkove "empatične" izjave kako je ovo sada jedan drugi HDZ, ne više onaj koji je u Gradskome vijeću prije nekoliko godina izglasao odluku o dvojezičnosti.
Europska komisija ograđuje se od miješanja u zasebnu politiku zemlje članice, njih ova događanja neće odvući od pravih prijepora, primjene pravne stečevine Europske unije i primjene zakona o fiskalnoj odgovornosti. Iz Srbije ovoga puta s mnogo takta pokazuju kako je povijest učiteljica života, odbijaju igrati na kartu svesrpskog pijemonta.
Kako narod i opće prihvaćene ideje mogu biti i u krivu, dokazalo se nebrojeno puta do sada u povijesti. Nepotrebno je nabrajati. Potrebno je samo upozoriti na intervju koji je predstojnik Katedre za staroslavenski jezik, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, dr. Mateo Žagar dao za Vijenac u studenome 2012. godine u kojem među ostalime ističe kako je ćirilica legitimno pismo hrvatskoga srednjevjekovlja. Ako već s tolikim nacionalnim ponosom govorimo o hrvatskoj povijesnosti srednjevjekovne Bosne, ne smijemo zanemarivati ćirilicu kao legitimno hrvatsko pismo. Akademici Bratulić i Damjanović upozoravaju na činjenicu kako je zanemarivanje "hrvatstva" ćirilice svojevrstan kulturni suicid.
Štoviše, ako se možemo usuglasiti kako su popisi stanovništva statistički relevantni, onaj iz 2011. godine nam pokazuje kako se u Hrvatskoj 4,36 posto ljudi izjašnjava Srbima po nacionalnosti, a tek 1,23 posto njih svojim jezikom označavaju srpski jezik. Ako tome dodamo još oko jedan posto ljudi koji svojim jezikom označavaju hrvatskosrpski ili srpskohrvatski, bit će nam jasno kako ne govorimo o nekom velikome broju. Ako pak pomno promotrimo sporne natpise mogli bismo možda doći do zaključka kako se ovdje ne radi o dvojezičnosti nego o dvografiji. Navedimo samo primjer "Porezne uprave" koja bi se u srpskome standardu pisala kao "Poreska uprava" što je ovdje izostalo. Dakako izostalo je i takvo objašnjenje iz Vlade RH, no njihova navada ponašanja kao slona u staklarni za neki je drugi tekst.
S druge pak strane u pravu je i prvi čovjek mirne reintegracije i gradonačelnik Osijeka Ivica Vrkić kada kaže kako su zakone donijeli ljudi, a ništa ne može imati veći značaj od pijeteta Vukovara, grada heroja. Okupator je tamo, suglasni su mnogi, provodio i nasilno posrbljavanje pa i ćirilicom. Žarko Puhovski u svojoj današnjoj kolumni za jedan poslovni portal poentirao: "Kao što bismo se u Jasenovcu i samo u Jasenovcu trebali uzdržavati Lijepe naše, tako bismo se iz toga istoga pijeteta prema žrtvi trebali uzdržavati ćirilice u Vukovaru!".
Dvojezičnost i dvografija nije svojstvena samo našim krajevima, bez problema postoji u Istri, Daruvaru, pa čak i Udbini, a na brojnim mjestima i u europskim razmjerima, spomenimo samo pogranični nizozemsko-njemački gradić Weeze, na njemačkome teritoriju. Nije nova niti povezanost jezika i nacije, iako danas BBC, primjerice, javlja kako preko 400 milijuna Kineza ne zna mandarinski jezik što ih, naravno, ne sprječava biti Kinezima. Ipak, u Europi je jezik jedna od nacionalnih odrednica. Zato nije nepoznata ni navada prosvjeda protiv dvojezičnosti. Dogodilo se to sedamdesetih godina prošloga stoljeća kada su nezadovoljnici pod okriljem noći skidali slovensko-austrijske natpise u Koruškoj.
I baš je Koruška referentna za ove naše prilike, kao što je tamo javna tajna kako su u skidanju natpisa sudjelovali isti oni koji će kasnije biti štitonoše politike J. Haidera, tako se u našem slučaju teško oteti dojmu kako dva radikalno suprotstavljena tabora, stvaranjem trenja pred nogometnu utakmicu Srbije i Hrvatske, stvaraju ono što bi kolumnist NY Timesa David Brooks nazvao pseudodogađajem.
Jer, kako inače objasniti činjenicu kako i vladajućima i oporbi ne predstavlja problem duboka nacionalna segregacija "grada heroja", kako to da im ne predstavlja problem duboka politička korupcija koja navodno ide i do samoga gradonačelnika, kako to da nikoga ne zanima loša gospodarska situacija u tome gradu? Nadalje, nije li ispravno izvući zaključak kako u ovome trenutku vezano uz zakon o fiskalnoj odgovornosti i Lex Perković i oporbi i vlasti odgovara o nečemu drugome voditi polemike, a ne o relevantnim pitanjima, na koja će i tako dati odgovor netko iz Bruxellesa!?
Na kraju ostaje samo gađenje nad malignom potrebom elita da stvara emocionalne tsunamije kako bi se prikrili relevantni problemi, kako politički, tako i ekonomski.
Izvor: SEEbiz
