Ali, biti ću pozitivna i dodati kako ima gradova i sredina u državi koje su svojim građanima izašle u susret, snizile iznose prireza, smanjile iznose spomeničke rente, povećale naknade za socijalna davanja ili olakšale nabavku školskih udžbenika. Ima i gradonačelnika koji su si smanjili plaću i solidarizirali se sa svojim građanima. Ima, ali oni ne žive ovdje.
Želim napisati nešto pozitivno i poticajno a koje god teme se sjetim odvuče me na drugu stranu. Od vijesti u medijima do stvarnosti u Saboru. Ipak, želim zadržati pozitivan stav i ne želim misliti kako je u životu sve crno. Postoji i bijelo.
Pogled kroz prozor potvrđuje kako zaista postoji bijelo, snijeg koji je ponovo počeo padati. Bio bi to umirujući, romantičan pogled iz tople sobe, kada tu toplinu ne bi osiguravao prekomjeran iznos računa za centralno grijanje.
Podsjetim se, treba misliti pozitivno. Nastavljam pratiti pahulje kako lepršaju u zraku, poneka zaluta na prozorsko staklo, zalijepi se, otopi i u vidu kapljice vode klizne niz staklo. Kapljica vode? Odmah mi sijevne prosinački račun za vodu, koji je preko 40% veći od računa za prethodni mjesec.
Odmaknem se od prozora, ne vrijedi se ljutiti. Dobro je sjetiti se kako ima onih kojima je puno gore. Zašto se uvijek moramo ravnati prema onima kojima je gore?
Nije utješno, nije niti pozitivno. Znam da sve košta i da se ništa ne može dobiti besplatno ali, kako postići da oni koji zaračunavaju ne zaračunavaju toliko, koliko im treba, nego koliko smo potrošili?
Povodom tih nesretnih računa za plin, čuli smo dosta objašnjenja od gradonačelnika koji je nastojao pojednostaviti razloge zašto su dostigli astronomsku razinu. Čuli smo kako su računi isti kao prethodne godine za isti period, ali mi znamo da vremenski uslovi nisu ni približno bili isti kao ovi, koji su više ličili na proljeće nego na klasičnu prosinačku hladnoću. Čuli smo koliki su gradonačelnikovi kućni računi, kolika mu je plaća i koliko ima osobnih olakšica. Ne vjerujem da je ikome zbog toga bilo lakše.
Zapravo, svi znamo da je prosinac mjesec kada se poslovna godina privodi kraju, kada se zbrajaju prihodi i rashodi i kako se naslućuje poslovni rezultat. Vrijeme kada je jasno da su rashodi veći od prihoda i kada su posljednje mogućnosti na njihovom poboljšanju. Tada se prihodovna strana poveća, izdajući povećane iznose računa.
Poznato, loši potezi proistekli iz loših navika koje se protežu godinama. Rezultati su to neodgovornog rukovođenja, prekomjernog trošenja i gomilanja nepotrebne administracije, čiji se trošak jedino od građana može naplatiti.
I kako sada objasniti da su građani financijski iscrpljeni i da se većina tih računa neće imati iz čega od njih naplatiti? Ali, postoji naplata putem ovrha, kao sigurno sredstvo prikupljanja novca pa ih građansko negodovanje ne zabrinjava previše.
Već slijedeći dan, pojavila se nova tema koja je zaokupila pozornost lokalnih medija. Glavna vijest bila je objava gradonačelnikovog pisma, kojim se zalaže za ostanak Općinskog suda, tu gdje sada jeste. Brine se za građane kako ne bi morali putovati ili obraćati se sudu u Požegi, kada se budu žaliti na ovrhe pristigle od prekomjerno zaračunatih računa ili drugu nepravdu koja im je po sili zakona nametnuta.
Ali, biti ću pozitivna i dodati kako ima gradova i sredina u državi koje su svojim građanima izašle u susret, snizile iznose prireza, smanjile iznose spomeničke rente, povećale naknade za socijalna davanja ili olakšale nabavku školskih udžbenika. Ima i gradonačelnika koji su si smanjili plaću i solidarizirali se sa svojim građanima. Ima, ali oni ne žive ovdje.
