Ali, u korumpiranom društvu kakvo su nam nametnuli, i samim inicijatorima je usmena predaja postala nesigurna. Stoga se pristupa tračevima na suptilniji način. Putem SMS poruka, eksplicitnih fotografija na društvenim mrežama i slično. Informatički pismeni mogu kako hoće, oni drugi ne mogu, pa dijelom izađe u javnost.
Koliko je sličnih podmetanja, osim javno poznatih, bilo skriveno i koliko je ljudi na taj način maknuto s puta, ne zna se. Zna se kako bi ozbiljan sustav nadziranja i kontrole informacija morao imati mehanizme za otkrivanje izvora elektroničkih objava. Institucije bi trebale znati raditi svoj posao.
Svjedoci smo da nije tako. U sudskim postupcima, dokazni materijali i načini dokazivanja nezakonitog djela često nisu dovoljno jasni da bi bili pravno opravdani. A kada i budu jasni sudovi ih ne prate, jer suci sude kako hoće. Za ista djela na različitim sudovima, različito se sudi. Neprihvatljivo je što nakon izrečenih presuda sumnjamo u njenu pravednost.
Ipak, konačne odluke sudaca ne mogu se promijeniti. Ali određena kazna, može. Institucija predsjednika države ima mogućnost pomilovanja. Nedavni primjer pokazuje kako je Predsjednica takvu proceduru potpuno skratila. Na javno upućen vapaj majke za pomilovanjem bolesnog sina, javno je odgovorila dajući svoj pristanak.
Za podnositelja zahtjeva slijed postupka za pomilovanje nije bitan, ali za sustav je bitan. Ta gesta dobrote odvijati će se bez službene procedure, jer Komisija za pomilovanja u Uredu Predsjednice ne postoji, Raspuštanje Komisije otvara mogućnost da se u budućim problematičnim situacijama, primijene metode suprotne milosrđu i dobroti. Uglavnom, Predsjednica može kako hoće.
Da li može i dokle hoće, trebalo bi se pokazati na predstojećim izborima za predsjednika. Za sada o popularnosti govore ankete. Omiljenost Predsjednice polako se topi. Rekli bi u narodu, koliko ga voli toliko joj vraća. Naravno, kada bi usvojila da nije na toj poziciji da voli, nego da vodi. Slijedom obećanja.