Ova godina bilježi različito neobične, apsurdne i opasne priče. Nije ljude ni Covid-19 toliko zavio u crno koliko sustavno podgrijavanje straha od bliske i dalje budućnosti, koju potiču oni koji bi situaciju trebali smirivati i rješavati. Osmišljavanje aplikacija, hashtagova, pojmova poput "novog normalnog" trebalo je uvesti slobodno prihvaćanje nametnutog straha od veće i pogubnije zaraze, ukoliko se ne poštuju predložene mjere Stožera.
Sve je jasnije koliko su izmjene, dopune, različita tumačenja i na brzinu donesene mjere, zapravo eksperimenti. Tako smo i sami svjesno ili nesvjesno, počeli promatrati sebe i svoju okolinu u strahu za vlastito zdravlje i normalan život. U gospodarskom smislu, još smo neoporavljeni od posljedica previše potrošenog vremena i prilika zbog namirivanja apetita žetončića iz prethodnog perioda. Na tako oštećenim temeljima, stigla je pandemija i nove mjere koje ograničavaju, usmjeravaju i stvaraju nesigurnost jaču od virusne krize.
Najavljeno porezno rasterečenje, pomicanjem granice osnovica za oporezivanje poreza na dohodak i smanjenjem poreza na dobit, očekuje da u uvjetima svega ograničenog, privatni sektor se razmaše svom snagom. Kao da nije predložena porezna reforma klasično preslagivanje iz šupljeg u prazno. Selektivno rješenje za građane i skromna nada za poduzetnike i obrtnike. Novca na tržištu nema, a stanovništvo iz straha štedi.
Ni poruke vladajućih kako ne treba smatrati propustima pretjerane mjere s početka krize, pravdajući se kako se nije znalo dovoljno o virusu, ne zvuči kao olakšanje nego kao kazna. Pogotovo što je "lockdown" izazvao rekordni pad osobne potrošnje. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku promet u trgovini na malo u drugom tromesječju manji je za trinaest posto u odnosu na isto prošlogodišnje razdoblje.
Pandemija je zdravstveni problem, tako ju treba tretirati. Testiranja, maske i oprema za zaštitu mogle bi se izdavati gotovo kao na liječnički recept, omogućavanjem šireg korištenja. Pristupačnijim testiranjem bi i podaci o zaraženosti bili jasniji. Na koji načini to provesti, nije problem stanovništva. Kao što nije problem stanovništva odnos između Vlade i Stožera. Nepotrebno nas uvlače u odnose koji su postali njihova odgovornost sa preuzimanjem vlasti.
Tako u uvjetima, u kojima je virus postao glavni krivac za stare dugove i nove troškove, tonemo u crnilo gdje se svjetlost nazire jedino u novcu iz europskih fondova. Ali pritjecanje tog novca treba programski osmisliti i vrlo jasno opravdati inaće neće biti prilike za njegovo korištenje. Iako je premijer uvjeren u njegov primitak zbog svoje dobre pozicije u EU, gospodarstvenici nisu toliko sigurni ali mu se ipak nadaju. Turisti su otišli, drugih prilika nema.
Dotle, Stožer i dalje osmišljava, preporuča i donosi mjere, koje da nisu žalosne bile bi smiješne. Stoga, ne zanemarujući vlastiti oprez i mogućnost zaraze, čini se kako se lakše nosimo sa virusom nego sa odlukama Stožera. A da je više volje i transparentnosti "novo normalno" moglo se lako prevesti na "normalno za vrijeme pandemije", da prioriteti politike nisu toliko sebični.
