Društvo smo koje, kada je u pitanju nogomet, ima najviše izbornika. Sa ostalim ekipnim sportovima nešto ih je manje. Ali, dovoljno je zainteresiranih i glasnih da se pokaže kako možemo biti jedinstveni kada za tim imamo samo jedan cilj. Podržati sportski događaj koji ima svoja pravila.
Slično bi bilo i sa ostalim društvenim događanjima, kada se ne bi miješale vrijednosti različitih političkih interesa za stvari u koje se ne bi trebale miješati. Tada kritika i samokritika pada u vodu a izgovori i naklonost prema određenoj politici zasjenjuju osnovne društvene norme.
Iako postoje dobri i loši zakoni, loši se ne popravljaju. Kada se problem dogodi, za njega se nalaze višenamjenska političko-prigodna tumačenja, prema ukusu vodeće politike. Koliko god bilo poželjno i opravdano navijati za opće dobro, službeno je dopušten interes za odgovarajuće usko i selektivno.
Tako, iako znamo biti jedinstveni kad hoćemo, ipak u pravilu nećemo. Onda se dogodi smrt djevojčice na uskrsno jutro, nedostatak lijekova i cjepiva, ekonomski pokazatelji sa standardom na sramotu u EU i još puno toga što ne bi željeli sebi osobno ali dopušteno je da se dogodi drugima.
I dosadno je već problem objasniti rečenicom – izvršit ćemo promjene u zakonu. Da ima političke volje i odgovornosti sustav bi funkcionirao na način kada ministar preuzima resor, prouči zakon po kojem radi i razumije njegove dobre i manje dobre odredbe. Ne možemo svi biti krivi za nešto što on radi.
A ispada da jesmo krivi. Krivi smo što nepravilnosti vidimo, za njih znamo, a pravimo se da ih ne vidimo i ne znamo. Da nije tako, ne bi bilo plišanaca i lampiona ispred Klaićeve u Zagrebu, a jedna mala djevojčica bila bi živa, zdrava i sretna. Dijete koje nije prva žrtva sustava, a službenim stavom politike teško da će biti i posljednja.
