Pandemija zemlje "zlatne milijarde" brzo vraća u srednji vijek. Ne radi se samo o monstruoznoj kvaliteti medicinske skrbi, već i o etičkim standardima. U mnogim je zemljama službeno objavljeno da se u uvjetima preopterećenja bolnica stari i pacijenti oslabljeni teškim bolestima neće liječiti ili su poslane „preporuke“ da ne se ne primaju po redoslijedu, već da se prioritet da mladim i zdravim osobama. Negdje se to radi na razini „preporuke“, negdje neformalno, uz konsenzus liječničkog konzilija bolnica.

Eksplozivni rast žrtava koronavirusa u najrazvijenijim zemljama Europe izgleda pomalo neočekivano. Međutim, malo po malo postaje jasno da to nije posljedica nepažnje građana, već državne politike i  organiziranja cijelog zdravstvenog sustava. Evo što je jedan od "nultih" Britanaca s koronavirusom, stanovnik Londona Ben Lazarus, o tijeku svoje bolesti napisao za Daily Mail, list u kojem radi kao profesionalni novinar.

Prvi put se razbolio 3. ožujka. Temperatura mu se naglo povisila, boljela ga je glava, počeo je ostajati bez daha u kašljao je. U takvim slučajevima je beskorisno zvati hitnu pomoć. Oni će vam jednostavno savjetovati telefonom da ostanete kod kuće i pijete paracetamol. Lazarus je legao, pio antipiretike i trpio do 6. ožujka. Osjetivši da više ne može disati, nazvao je 111, broj pozivnog centra Nacionalne zdravstvene službe (NHS).

Lazarus je rekao da sumnja na koronavirus. Imao je sve navedene simptome, čak i gubitak mirisa i okusa. Međutim, engleski liječnici imali su "smjernice" prema kojima bi se trebali testirati samo oni koji su bili u Kini ili Italiji. Tako je bilo prije nego što su započeli povećana testiranja na koronavirus i dok se Boris Johnson „dvojio oko toga kako bi to mogla biti „tek nešto jača gripa“. Stoga mu je glas preko telefona objasnio da ne može napraviti test na koronavirus i savjetovao ga da se posavjetuje s lokalnim liječnikom.

Danas Ben Lazarus piše da se i ne sjeća kako je stigao do doktora. Liječnik mu je poslušao pluća i rekao: "Da, imaš nešto", te propisao antibiotike. Ipak, savjetovao ga je da ih još ne uzima, jer bolest može biti virusne prirode. Lazarus se vratio kući i noću se počeo gušiti. Njegova djevojka ponovno je zvala 111. Obećano joj je da će je nazvati liječnik. Tri sata kasnije, doktor se stvarno javio. Lazarus je opisao simptome i zamolio ga da provjeri ima li koronavirusa. Liječnik je odgovorio da to nije moguće, te ga savjetovao da ode u bolnicu.

Tada se Lazarus dokazao kao pravi Englez. S malo "demencije“ i malo „hrabrosti" odlučio je da "bolnice nisu za mlade poput njega, već za one koji su stvarno bolesni." Ležao je kod kuće u vrućici, kašljući, gubeći dah, a iznutra je bilo pun „čireva“. 9. ožujka njegova djevojka ponovno je nazvala 111 i opet mu je odbijen koronavirusni test i opet savjet „da ode lokalnom liječniku“.

Tek dva tjedna od početka bolesti, lokalni liječnik odabire režim liječenja. Ranije nikad bolesni Lazarus (28) počeo se polako oporavljati. U ovom trenutku, njegov poslodavac mu je privatno kupio test na koronavirus. Sam Lazarus uzeo je bris, poslao ga u laboratorij i ubrzo dobio potvrdu da zaista ima koronavirus. Sve se to događalo u Londonu ovih dana.

Lazarus nikako nije bijedni migrant, beskućnik ili bankrotirani ovisnik o narkoticima, već visoko kvalificirani specijalist s dobrim poslom. Vrlo visoka srednja klasa. I s teškim simptomima morao je sam ići liječnicima i u ljekarne, slobodno šireći virus na sve koji su bili u blizini. Kod kuće ga nitko ga nije posjetio. Hitna pomoć mu nije pružena. I najvjerojatnije, Lazarus, i da je stigao u bolnicu, tamo jednostavno ne bi bilo mjesta.

O tome sam ranije pisao opširnije na bivšem portalu. Ali ukratko; takozvana „optimizacija“ engleskog zdravstva započela u za vrijeme premijerke Thatcher, koja je otišla toliko daleko da se broj kreveta od kraja '70-ih u zemlji smanjio tri puta, a sve to u pozadini rastućeg stanovništva i milijuna novih imigranata. Stoga su bolesnici s koronavirusom po hodnicima bolnica, jer su sve jedinice intenzivne njege pretrpane, a glavni način borbe protiv Covida-19 je „sjediti kod kuće“. Drugim riječima, od londonske kuge iz XVII stoljeća ništa se nije promijenilo.

Danas se bolesni Britanac može osloniti samo na pomoć svojih najmilijih, pa se Lazarus doslovno oslonio na djevojku.

No, režim samoizolacije za samce je smrtni rizik. Za njih nema ambulante, liječnik neće doći u njihov dom, susjedi im se boje pomoći, a čak ni skupo zdravstveno osiguranje u uvjetima više sile ne pomaže.

Ako su se Britanci do jučer „Željezne Lady“ sjećali po devastiranim željeznicama i ugašenim rudnicima i propalim industrijama, sada im se vraća u obliku „anđela smrti“, jer svi dobro znaju što je, nakon nje, ostalo od nekoć „najboljeg javnog zdravstva u svijetu“.

Prava katastrofa je koronavirus bio i za stanovnike britanskih staračkih domova. U samo jednom tjednu u travnju se smrtnost u tim ustanovama povećala 10 puta. Rođaci starijih građana ne smiju ih posjetiti, ne smiju ići kući, a liječnici, zbog straha od infekcije, odbijaju posjetiti pacijente u domovima.

Pandemija je posebno ozbiljno pogodila megalopolis poput Londona. Ovdje su vlasti bile prisiljene hitno rasporediti terensku bolnicu s 500 kreveta, i to na ragbi stadionu. Međutim, najveći problem je nedostatak mjesta u jedinicama intenzivne njege.

Londonski liječnici objasnili su javnosti kako će "razvrstati" pacijente s koronavirusom. Mladi pacijenti bez popratnih bolesti liječit će se u terenskoj bolnici. Stariji, čije su šanse za preživljavanje objektivno male, bit će dodijeljeni javnim bolnicama u sustavu NHS-a.

U početku su stariji građani zaraženi koronavirusom, odmah u bolnici, zamoljeni da potpišu papir kojim odbijaju reanimaciju u slučaju krize. No, mnogi se pacijenti pobunili protiv takve odluke. Sada su liječnici uveli poseban algoritam prema kojem se izračunava je li pacijent „dostojan“ da mu se dodijeli krevet u intenzivnoj njezi i respirator, a koji manjkaju.

Ovisno o dobi, popratnim bolestima, prekomjernoj težini, općem stanju, pacijent dobiva od 0 do 10 bodova. Ako ima više od pet bodova, mjere oživljavanja smatraju se "beskorisnim". Tada je pacijent jednostavno ostavljen da umre u bolničkom krevetu.

Zanimljivo je da čak i zdravi stari ljudi u ovom sustavu ne mogu preživjeti. Naime, starost od 75 godina već daje kobnih pet bodova. Isto je s osobama u dobi od 50 godina s ozbiljnom popratnom bolešću, ali astmom ili dijabetesom, ne onkološki bolesnici ili teški srčani bolesnici.

Najveći broj bodova dodjeljuje se mentalno zaostalim pacijentima. Odnosno, liječnici su javno priznali da odbijaju pomoći pacijentima povezanim s dobi ili "složenim" pacijentima. Javnost je to probavila s čisto engleskom suzdržanošću.

Stanovnici Londona nastavljaju pljeskati liječnicima, usprkos ovoj suštinski užasnoj odluci.

Tužna ironija je da čak ni ulazak u oskudnu skupinu za oživljavanje ne jamči oporavak pacijenta. Danas na britanskim jedinicama intenzivne njege umire više od polovice svih dolaznih bolesnika s kornavirusom. Tijekom proteklog tjedna u njima je umrlo 51,6% pacijenata.

Kontinentalna Europa

Slične tragedije iz istog razloga danas imamo u kontinentalnoj Europi, gdje se također bilježi nedostatak respiratora i kreveta na intenzivnoj njezi. U Francuskoj postoji pet tisuća uređaja za cijelu zemlju i svaki dan su liječnici u bolnicama prisiljeni odlučivati koga će spašavati.

Novinari Le Parisiena otkrili su da najviše šanse imaju pacijenti mlađi od 40 godina i bez popratnih bolesti. Stariji ljudi su gotovo osuđeni na smrt.

Liječnici su francuskim novinarima također rekli da pacijente s koronavirusom iz staračkih domova odbijaju primati u bolnice, navodeći nedostatak prostora. Starijem muškarcu se jednostavno može dati injekcija lijeka iako je među nuspojavama naveden i „mogući zastoj rada pluća“. Tako starci umiru u svojim sobama i „problem je riješen“.

"Ovo je eutanazija naših starih ljudi koji pate od problema s disanjem", napisao je na svom Twitteru poznati anesteziolog Christian Coulombe.

Takve su tragedije postale raširene i u Španjolskoj. Još u ožujku je policija počela pronalaziti čitave staračke domove u zemlji iz kojih je pobjeglo osoblje, prepuštajući svoje odjele na milost i nemilost sudbini. Neki su pacijenti u trenutku otkrivanja već bili mrtvi, a ostali su se teško borili s koronavirusom.

Katalonski novinari dobili su i objavili tajne upute za hitnu pomoć u Kataloniji. Točno je da to nigdje nije „zakon“, već uputa, kako tvrde „Fact Check“ portali, ali te „upute“ predlažu da svi stariji ljudi s koronavirusom ostanu kod kuće kako ne bi komplicirali situaciju u prepunim bolnicama.

Liječnicima se „savjetuje“ da odgovore pacijentovoj rodbini rečenicom "najpoželjnija opcija je smrt kod kuće". Prema službenim preporukama Medicinskog vijeća Katalonije, pacijenti stariji od 80 godina nemaju pravo na respirator, niti je dostupan onima koji pate od Alzheimerove bolesti.

Na društvenim mrežama je vrlo popularan video Oscara Haroa, sportskog direktora moto tima. Španjolac je upravo izgubio oca i rekao kako se borio s koronavirusom.

"Moj je otac radio cijeli život, od 14. do 65. godine, i nikada ništa nije tražio ... 18. ožujka tražio je respirator kako ne bi umro. Nisu mu ga dali. Ovo je naša Španjolska“, napisao je.

Odgovorio mu je nogometni trener iz Katalonije, Ivan Calle Zapata.

"Moja 82-godišnja baka i moj 71-godišnji djed su umrli od koronavirusa. Zapravo, pustili su ih da umru. Katalonski liječnici nisu im davali maske s kisikom, nisu ih povezivali s mehaničkom ventilacijom, a to je slučaj sa svim starcima u Kataloniji", rekao je Zapata.

A svemu je razlog duga i teška štednja na zdravstvu u Europi, što ranije nikome nije izgledalo kao ozbiljan problem. No prva pandemija je otkrila sve nagomilane sistemske pogrešne izračune, pokazujući kako lažno shvaćena ekonomska izvedivost doista u smrt tjera tisuće ljudi, a njihove obitelji u patnju.

I za kraj, nečija „ljubljena“ Švedska, simbol „socijalne države“, „humanosti“ i „progresa“, ponaša se isto. I ovdje „Fact Check“ mreža grmi kako u Švedskoj ne postoji naredba, već „uputa“ da se liječe mladi i s većim šansama za preživljavanje. Međutim, tko je radio u javnoj službi dobro zna što znači „uputa“ u vremenima krize, To je neslužbena zapovijed. Ali zašto?

Zato što su gurui neoliberalizma došli na ideju da je javni sektor skup i nepotreban i treba ga pretvoriti u profitabilnu djelatnost.

Respirator ne znači da će pacijent koji je obolio zaražen Coviudom-19 sigurno preživjeti, ali se isto može reći i za pacijenta koji je došao s upaljenim slijepim crijevom. Koja je to bolest za koju će liječnik jamčiti 100% da će pacijent ozdraviti? Takve bolesti nema, a svaki doktor koji to kaže je lud ili nemaran.

Ali kako je moguće da neke zemlje troše ogromne svote proračunskog nova na razne projekte, a nemaju mizernih par milijuna eura, ili par desetaka milijuna da imaju respiratora i kreveta na intenzivnoj njezi koliko je potrebno za područje koje pokrivaju. koji je obolio zaražen Coviudom-19. Cijene respiratora variraju, od nekih osnovnih kineskih modela koji koštaju oko 2500, do kompletnih brendiranih respiratora koji koštaju i do 40 000 eura. Ovo i nije neki novac, a i respiratori ne služe samo za Covid-19 i onda se mogu baciti na smetlište. Usput, za kraj, bolnica u mom gradu na istoku Hrvatske pokriva „bazen od oko 150 000 ljudi i „Oraški džep“, što je još nekoliko desetaka tisuća ljudi kojima je bliže doći u Hrvatsku, nego putovati za Tuzlu. Na jedinici intenzivne njege je oko 20 kreveta. Za respiratore ne znam. Srećom, ljudi su prilično razumni i nema težih slučajeva i bolest se ne širi, ali to je druga priča. Važno je spasiti i ovih 20 kreveta i otplatiti dug bolnice od 88 milijuna kuna, jer je račun u blokadi, a liječnici i sestre svejedno odrađuje sav potreban posao. Još uvijek su to ljudi kojima je liječiti ljude poziv, a ne izvor prihoda i profita za ustanovu u kojoj rade. U tom smislu, ne dao Bog da ikada postanemo „bogata Europa“.

Nebojša Babić