Čovjek kao Thuram

Nastavno na srceparajuća promišljanja o realnosti današnjeg nogometa i uoči finala Svjetskog nogometnog prvenstva, okršaja Hrvatske i Francuske, nekoliko redaka posvećujem Lilianu Thuramu, čovjeku koji je prije dvadeset godina zabio dva presudna gola, koja su Hrvatsku razdvojila od finala. Thuram je za mene ostao nešto kao posljednji romantik nogometa, u kontekstu sportaša i borca za društvenu pravdu.

Većina sportaša danas je potpuno indiferentna kada su u pitanju politički i društveni problemi s kojima se suočavamo, bilo lokalni, bilo globalni. Gotovo je nemoguće pronaći mainstream sportaše koji su spremni otvoreno iznijeti svoje stavove o gorućim pitanjima našeg vremena. Svjedoci smo tek povremenih, malih trenutaka, koje onda – navikli na tako malo - uzdižemo u nebesa. Ali oni ostaju gorkoslatki, čine se proračunati i osmišljeni na način da ne uzdrmaju stvari previše.

Nogomet, ogromna industrija kakva jest, svjetsko prvenstvo, popularno koliko jest, rijetke su platforme kojima se može doprijeti do milijuna ljudi na način na koji se inače jednostavno ne može. Toliko je problema koji nas kontinuirano pritišću, i preplavljuje me tuga dok čekam na jednu bijednu gestu solidarnosti nekog nogometaša za vrijeme ovog Svjetskog prvenstva.

Zato zazivam duh Thurama, posljednjeg romantika. U današnjem nogometu treba nam više onih koji bi bili Čovjek kao Thuram.

Devedeset i osme godine jasno sam zapamtila njegovo lice. Kad je Francuska pobijedila Hrvatsku, a Thuram upravo u toj polufinalnoj utakmici zabio jedina dva gola za reprezentaciju, činilo se da je svima u ovoj našoj maloj zemlji postao onaj što je uništio snove. Barem je tako bilo u mojoj maloj sredini.

A meni je bio simpatičan način na koji je mirno komunicirao svoju sreću kad bi zabio gol, kao i njegovo ime, koje me podsjećalo na drag mi cvijet, i to je bilo otprilike to što sam o njemu mislila. Pustila sam ga na koju godinu, a onda je iz Parme s Buffonom došao u Juventus, najdraži mi klub – i tu je negdje raslo moje zanimanje i ljubav za Thurama, kao sjajnog braniča i, ispostavit će se, sjajnog čovjeka.

Thuram je rođen 1972. godine, na malenom otočju Gvadalupe u Karipskom moru. Taj "otok s lijepim vodama" Francuzi su kolonizirali 1635. i na njega naselili afričke crnce koji su radili na velikim plantažama šećerne trstike koja je brzo postala glavni ekonomski resurs. Moja je obitelj izrasla iz ropstva, reći će kasnije Thuram.

Zbog loše ekonomske situacije, Thuramova samohrana majka, Mariana, napustila je otok i preselila u Pariz u potrazi za boljim životom. Teška potraga za poslom i nemogućnost da se paralelno brine za sina, tada petogodišnjaka, rezultirala je time da ga je ostavila na brigu rodbini na otoku. Četiri godine kasnije, kad je situacija bila malo bolja, pridružio joj se u glavnome gradu.

Zbog napornog svakodnevnog rada majke, Thuram je većinu vremena provodio igrajući nogomet na ulicama Fontainebleaua, predgrađa u zapuštenom jugoistočnom dijelu Pariza. Okružen djecom koja su bila migranti iz raznih dijelova svijeta, i iako u oskudici, kasnije će pričati kako se nikada nije osjećao nesretno zbog ičega što je dolazilo iznutra, iz te zajednice, već tek u susretu s onim vanjskim, s percepcijama drugih – o njemu samom i zajednici iz koje dolazi.

Kada su se 1998. Francuzi pripremali za prvenstvo, Jean-Marie Le Pen, otac Marine Le Pen i tadašnji čelnik Nacionalne fronte, prokomentirao je da uopće nije prepoznao francuski tim jer ima "previše crnaca". Thuram je bio jedan od rijetkih koji su odlučili da takve izjave nikada neće popratiti mukom. "Nisu odabrali Bartheza zato što je bijel, nisu odabrali Thurama zato što je crnac. Odabrali su Bartheza i Thurama jer su Francuzi i jer znaju igrati", poručio je tada Le Penu i naciji.

Tadašnja francuska reprezentacija postala je poznata i kao "rainbow team", a 1998. godinu brojni francuski analitičari smatraju značajnom zato što se, zbog nogometa, u zemlji tada po prvi puta razgovoralo o pitanjima integracije, problemima migranata u Francuskoj i velikim razlikama unutar same zemlje. Naravno, dubinsku diskriminaciju i ekonomsku nepravdu 1998. godina i nogomet nisu magično riješili.

Ali, je li bilo nečega lijepog i bitnog u tome da su nacionalni junaci postali Lilian Thuram, crnac iz omraženog pariškog predgrađa, i Zinedine Yazid Zidane, Alžirac porijeklom, a inače iz La Castellane, prezrene četvrti grada koji Francuska odbacuje kao rak ranu – Marseillea? Jest.

Baš kao što je bitno da danas, dok u zemlji još uvijek vlada, kako piše Grégory Pierrot, "strah od crne Francuske", francuska reprezentacija u finale ide na krilima mladog Kyliana Mbappéa, kojemu je otac iz Kameruna, a majka Alžirka. Ali nije to samo po sebi i jedino bitno, bitno je i ono što nogometaši sami naprave s time.

Tu je Thuram gotovo pa iznimka u ovim modernim nogometnim vremenima, u vremenima u kojima su aktivizam i najpopularniji sport postali nikad dalji. Thuram je ostao čovjek od svoje riječi - uvijek više nego čovjek od nogometa i nogometnog ega. Gledati Thurama aktivista isto je kao gledati Thurama igrača – stil naizgled jednostavan, igra istovremeno hladna i glatka, odrješit branič koji zna napasti, koji se, ukratko, nikome ne ispričava što postoji na način na koji postoji.

Nakon što je Francuska osvojila SP 1998. godine, nazvao ga je otac koji za njega nikad nije mario. "Iznenađen sam ponašanjem tog čovjeka, koji jest moj biološki roditelj, ali nije moj otac. Moja koncepcija očinstva razlikuje se od njegove. Otac mora podići svog sina. Otac mu mora davati savjete. Otac utire put za svoje dijete. Moja majka je sve to učinila za mene”, prokomentirao je Thuram odbivši dalje stupati u kontakt s ocem.

2005. godine, tijekom velikih pobuna i nereda u francuskim predgrađima, Thuram je zauzeo poziciju protiv Nicolasa Sarkozya, tadašnjeg ministra unutarnjih poslova, koji je okarakterizirao pobunjenike iz predgrađa kao "šljam", rekavši kako Sarkozy i njemu slični nikada nisu živjeli u predgrađu. "Ako su ljudi iz predgrađa šljam, onda sam i ja. Istina je da sam postigao uspjeh kao nogometaš, ali to je veoma iznimno i vrlo rijetko. Većina djece u predgrađima nema izlaza i zato su nasilni. Ne opravdavam nasilje, ali ga razumijem", istaknuo je tada.

Godinu dana kasnije, 80 migranata beskućnika, koji su Sarkozijevom naredbom izbačeni iz prostora u kojem su živjeli ilegalno, Thuram je pozvao i doveo na nogometnu utakmicu između Francuske i Italije.

"Realnost je da trenutno živimo u društvu koje voljno prihvaća da tisuće ljudi umiru na Mediteranu samo zato što su u potrazi za boljim životom", govori danas Thuram. 2008. godine Sarkozy mu je ponudio da bude u Vladi kao ministar za različitost. "Iz očitih razloga, mogao sam samo odbiti takvu ponudu", rekao je.

U studenom 2011. u pariškom Musée du quai Branly predstavio je izložbu Ljudski zoološki vrtovi: kako je nastao savage. Izložba je pratila praksu korištenja kolonijalnih subjekata kao izložaka u zoološkim vrtovima i emisijama o "nakazama", a materijal je bio raznolik – od parade brazilskih Tupinamba "divljaka" za kraljevski ulaz kralja Henrika II. 1550. godine u Rouenu do posljednjeg "živućeg spektakla" - seljaka iz Konga kojeg su 1958. godine izložili u Bruxellesu.

Ulicama Pariza Thuram je marširao kako bi izrazio svoju potporu za LGBTQ zajednicu, istospolne brakove, kao i pravo istospolnih parova da posvajaju djecu. Često naglašava koliko su naša društva zatrovana partijarhatom i podržava feminističke napore. Priča o klimatskim promjenama, o nepravednosti ekonomskog sustava u kojem živimo.

Osnovao je svoju fondaciju, kojoj je cilj – edukacijom protiv rasizma. Napisao je više knjiga o rasizmu i posljednjih godina putuje po školama diljem zemlje, podučava djecu i ističe kako je ono što danas radi puno važnije od nogometa. Ali, nogomet i dalje koristi kao primjer kojim ilustrira borbu.

"Kada bi bijeli nogometaš napustio teren kad god bi se rasistički čin dogodio, stvar bi se vrlo brzo riješila. Budući da je nogomet biznis - ljudi bi vrlo brzo pronašli rješenja u tom slučaju. Ali problem je što uvijek mislimo da je samo žrtva ta koja bi trebala ustati”, kaže u nedavnom razgovoru za Independent.

Nije slučajno što mu je jedan od uzora američki sprinter Tommie Smith. Na Olimpijskim igrama 1968. godine Smith i John Carlos su prilikom dodjele medalja prosvjedovali protiv ugrožavanja ljudskih prava crnaca u SAD-u, a pridružio im se i drugoplasirani Australac Peter Norman, bijelac. U trenutku primanja najviše sportske časti, izabrali su borbu.

Zbog toga su bili izviždani, kritizirani zbog "miješanja u ono što nije njihov posao", zaradili kazne, primali prijetnje smrću i veoma brzo okončali svoje atletske karijere. Ali Smithove i Carlosove šake visoko u zraku povijest je zabilježila, kao i podršku koju im je pružio Norman. Tim su istim rukama, kad je Norman 2006. godine umro od srčanog udara, na sprovodu nosili njegov lijes.