Čovjek više epoha

Vjerojatno smo se svi susreli s ljudima koji se prema umjetnošću i društvenim tekstovima odnose s nekakvim krutim strahopoštovanjem, onim koji proizlazi iz svjesnog ili nesvjesnog stava da se ta djela trebaju primiti bez poveznice s vlastitim mišljenjem i iskustvom. Kao da misle da je to iznad nas i nisu svjesni da smo svi mi, i pisci i čitaoci, laici i stručnjaci, naprosto dio života, da iz života pišemo i čitamo. Kad čovjek to zbilja osvijesti, onda se hijerarhija koju postavlja strahopoštovanje zamagljuje.

Ta svijest okuplja eseje iz posljednje knjige Czesława Miłozsa, poljskog pjesnika, prozaista i nobelovca, koji u zbirci esejiziranih memoara O putovanjima kroz vrijeme povezuje svoja putovanja, rad i poznanstvo s umjetnicima sa svojim promišljanjima o raznim društveno-umjetničkim i znanstvenim temama. Svojim širokim znanjem o religiji, znanosti, povijesti i umjetnosti, on nalazi svoje mjesto i u davnim vremenima koja ne može dohvatiti vlastitim iskustvom, kao i u onima u kojima je sudjelovao ili kao dijete ili kao odrasla osoba.

U njegovim esejima nalaze se teme za koje ne bismo pomislili da je moguće da stoje bok uz bok, kao što su npr. pjesnici romantizma, papa Woytila, ograničenja jezika i marksizam, sve na jedva desetak stranica. On ove i slične teme svojom smionom i slobodnom šetnjom približava na način na koji to radi vrlo malen broj autora.

Svoje putovanje Miłosz počinje kratkim pregledom romana 19. stoljeća, perioda u kojem je rođen roman s historijskom sviješću. Putovanje kroz prošlost, sadašnjost i budućnost opsesija je ovog perioda, a Miłosz pruža širok spektar manifestiranja te opsesije – od idealiziranja prošlosti i mrkog pogleda na budućnost, do patnje zbog postojanja u sadašnjosti i slavljenja budućnosti. To je kretanje po vremenu uvjet svih kulturno-umjetničkih i povijesnih proizvoda o kojima autor lamentira u knjizi.

Ono obuhvaća i modernu borbu znanosti i religije, i književna previranja u Poljskoj '30-ih godina, kao i prijem marksizma na tlo na kojem je religija ostavila svoje klice, te djelatnost Crkve kao odgovor na postmodernistički trend započet '60-ih. Okovi i tradicije minulih vremena prisutne su i u mržnji između Poljaka s jedne te Litavaca, Bjelorusa i Ukrajinaca s druge strane, kao i kod ugleda afirmiranih umjetnika, gdje tradicija odvajanja uglednika od ostatka puka i dalje živi.

Ipak, stvari nisu tako crno-bijele. Iako Miłosz prepoznaje snažan utjecaj minulih vremena na sadašnjost, on nije pravilan i jednostran. Tako on istovremeno izražava prezir prema poljskom katoličanstvu, ali i poštovanje prema nekim njemu sklonim intelektualcima, kao što je Leszek Kołakowski. To zanimljivo prisustvo proturječnosti ne postoji samo u autorovom odnosu prema pojavama i ljudima kojima se bavi, nego i u njima samima – Kołakowski je istovremeno katolik i marksist, a autor je sâm bio mučen svojim proturječnostima u mladosti, uživajući u ulozi afirmiranog pjesnika i istovremeno mrzeći socioekonomsku nejednakost u Poljskoj koju je stvorila zemlja koja mu je pružila ugled.

Autorova sloboda u putovanjima kroz vrijeme manifestira se i u tome što o djetinjstvu govori tek na kraju knjige, kao i o svom rodnom kraju kojem se, nakon burnih putovanja i susreta s raznim zanimljivim umjetnicima od kojih je mnoge osobno poznavao, vraća i to vraćanje kruni jednim jednostavnim a sveobuhvatnim naslovom – Sreća.

Ova knjiga je zanimljiva i vrlo poučna priča o pravilima tokova vremena i njegovim nepravilnostima, o dinamičnim i rijetko pripovijedanim proturječnostima koje čovjek unutar sebe nosi, o čovječnosti i nehumanosti, sposobnostima odricanja za dobro, i općenito o vječnoj ljudskoj težnji za stvaranjem, otkrivanjem i učenjem. "A Giedroyc je imao dug život i bio je čovjek više epoha", kaže autor o čovjeku koji je svojim kulturnim radom nastojao prevazići mržnju Poljaka i Litavaca, Bjelorusa i Ukrajinaca, a ja kažem da je isto mogao reći i o sebi. A to je i rekao ovom knjigom.