Crnu misu možemo sagledati kao pokušaj Johnnyja Deppa da se vrati u okrilje dramski intoniranijih uloga. Glumac koji se dugi niz godina uspješno odupirao holivudskom mainstreamu naposljetku je ulogom Jacka Sparrowa u Piratima s Kariba (2003) Gorea Verbinskog popustio. Ne treba mu zamjeriti, jer na kraju dana ipak se nečim moraju platiti računi za stanarinu, struju, vodu i ostale životne potrepštine. Repriziranje uloge Sparrowa u još tri nastavaka ove Disneyjeve ekranizacije vlastitoga tematskoga parka uvrstilo je Deppa među komercijalno najisplativije glumce posljednjih petnaestak godina. Međutim, problem ulaska u filmski establišment nije u infantilnim ulogama koje je morao odigrati jer bez njegova Sparrowa Pirati s Kariba bili bi dosadan i digitalnim atrakcijama prenatrpan spektakl, nego u činjenici što je pristao biti tipiziran, odnosno, da budem precizan, sam je sebe tipizirao za izvještačene i manirističke uloge koje je posljednjeg desetljeća nizao kao na pokretnoj traci, ozbiljno dovodeći u pitanje svoj umjetnički kredibilitet. Treba spomenuti samo dvije i situacija će odmah postati jasnija: Usamljeni osvetnik (The Lone Ranger, 2013) Gorea Verbinskog i Mortdecai (2015) Davida Koeppa, u kojima se teško odlučiti jesu li filmovi negledljiviji ili su Deppove glumačke ekshibicije iritantnije.
Crna misa je pak naslov koji nas vraća nekoliko desetljeća ranije, u okrilje Donniea Brasca (1997) Mike Newella, gdje je Depp glumio uz bok Alu Pacinu, a film je također razmatrao odnos FBI-a i mafijaško-kriminalnih krugova. Perspektiva je sada obrnuta: u prvom se naslovu Donnie morao infiltrirati u mafiju kako bi prenosio informacije s terena, a u potonjem se James Whitey Bulger, bostonski gangster, povezuje s FBI-em kako bi sredio svoju konkurenciju te postao neokrunjeni kralj kriminala tog grada. Slično kao Legenda Briana Helgelanda, također snimljena ove godine, posrijedi je djelo koje povezuje strategije gangsterskog i biografskoga filma jer osim što je smješteno u osobit kriminalni milje, bavi se prikazom i seciranjem života stvarne osobe, koja se šesnaest godina skrivala od zakona da bi bila uhićena sredinom 2011.
Depp tumači Jamesa Bulgera, kojega ne nastoji prikazati u demoniziranoj maniri, nego psihološki iznijansirano. Glumac je morao proći određenu šminkersku preobrazbu s mnogo prostetike, koja je od njega učinila fizički neprivlačnu osobu karakterističnog stila odijevanja, gestikulacija i pogleda te je postojala opasnost da ponovno upadne u manirizam, što je na sreću izbjegnuto. Bulger je prikazan kao proturječan i tajanstven, gotovo demonski lik hladna pogleda koji s jedne strane iskazuje iznimnu brutalnost te gotovo sadističke crte prema svojim neprijateljima, dok s druge strane nije lišen niti nježnosti, pa njegova emocionalna strana dolazi na vidjelo putem kroz odnos sa sinom i majkom, dvjema osobama koje će tijekom godina izgubiti. Cilj filma je prodrijeti u srž glavnoga lika te odgovoriti na pitanje tko je on uistinu bio, a kako je cijela priča vezana za njega obavijena velovima tajni, tako je i naracija organizirana na specifičan način.
Stoga se redatelj Scott Cooper (Crazy Heart) odlučio za koncept uokvirene naracije, koja je građena od naracije prvoga i naracije drugoga stupnja. Prva predstavlja okvir u kojem predstavnici zakona ispituju bivše Bulgerove suradnike kako bi pokušali složiti priču o tome što se u kriminalnim krugovima Bostona odvijalo i kakvu je ulogu u tome imao FBI. Naracija drugoga stupnja, koja je umetnuta u naraciju prvoga stupnja te je analeptično organizirana, a u koju nas uvode voice overi različitih Bulgerovih suradnika, predstavlja pojedine elemente slagalice. Svaki sugovornik iz okvirne naracije nudi jedan aspekt protagonistove kriminalne aktivnosti pa se njihove priče međusobno nadopunjuju, uz prisustvo izvanjske i sveznajuće pripovjedačke perspektive, jer se prikazuju i privatni događaji kojima njegovi pobočnici nisu svjedočili.
Cooperov postupak nije pretjerano inventivan jer iako barata s nizom nepouzdanih pripovjedača, njihove priče nikada nisu međusobno proturječne pa slaže vrlo preglednu slagalicu koja nam, međutim, sugerira da je Bulger neprestano gledan. Priča koja se na temelju različitih razgovora o njemu uobličava zapravo predstavlja portret temeljen na tome kako su ga vidjeli drugi ljudi, napose njegovi suradnici. Time se sugerira da je on nepoznanica koja se nastoji razotkriti – jednim dijelom svojim kolegama, a napose organima zakona i reda pa je kao takav i predmet žudnje naracije. Dodatno je to podcrtano njegovom zastrašujućom pojavom i središnjim mjestom kojega zauzima u svim prisjećanjima. Prodor u njegovu priču je prodor u nepoznati kontinent nasilja i kriminala u kojem su međusobno isprepleteni politika, federalna policija i mafija. Razmatranim slaganjem naracije redatelj je uspio izbjeći pretjeranu linearnost inače karakterističnu za biografske filmove pa ostvarenje, nakon usporenog početka, postaje napetije kako se približava klimaksu.
Cooper je dobar u evociranju opore atmosfere bostonskih etničkih kvartova te prikazu kriminalnoga miljea, pa je u cjelini gledano sve zanatski korektno posloženo do te mjere da djelu katkada nedostaje živosti. Mnogo zanimljiviji aspekt priče od samoga prikaza mafijaških krugova odnos je agenta FBI-a Johna Connollyja (odlični Joel Edgerton) prema Bulgeru. Gotovo klanovska odanost čovjeku s kojim dijeli etničke korijene i koji mu je bio zaštitnik u djetinjstvu manje je intrigantna od Connollyjeva karijerizma i narcizma: uspon u poslovnoj hijerarhiji te raskošna konzumeristička dobra ono je što agenta golica te odvodi na pogrešnu stranu. Iako je Bulger nesumnjivo sadist i sociopat, njegova animalnost zasjenjena je u filmu Connollyjevom bolesnom i sebičnom ambicijom kojoj nema premca. Nažalost, dijelovi ostvarenja vezani uz FBI slabo su napisani pa osim spomenutoga agenta, ostali likovi čuvara zakona krajnje su plošni i beskrvni, čime je glumački potencijal, primjerice, Kevina Bacona ostao sasvim neiskorišten, a logika povezanosti zločinca i predstavnika zakona odveć nategnuta. Scenaristi Mark Mallouk i Jez Butterworth također se nisu iskazali niti u profiliranju uvjerljivih ženskih likova, koje su kao supruge i djevojke ili pak žrtve ostale sasvim po strani. Ukratko, Crna misa solidno je ostvarenje koje je imalo potencijala prerasti u bolji film.
filmovi
Crna misa je pak naslov koji nas vraća nekoliko desetljeća ranije, u okrilje Donniea Brasca (1997) Mike Newella, gdje je Depp glumio uz bok Alu Pacinu, a film je također razmatrao odnos FBI-a i mafijaško-kriminalnih krugova. Perspektiva je sada obrnuta: u prvom se naslovu Donnie morao infiltrirati u mafiju kako bi prenosio informacije s terena, a u potonjem se James Whitey Bulger, bostonski gangster, povezuje s FBI-em kako bi sredio svoju konkurenciju te postao neokrunjeni kralj kriminala tog grada. Slično kao Legenda Briana Helgelanda, također snimljena ove godine, posrijedi je djelo koje povezuje strategije gangsterskog i biografskoga filma jer osim što je smješteno u osobit kriminalni milje, bavi se prikazom i seciranjem života stvarne osobe, koja se šesnaest godina skrivala od zakona da bi bila uhićena sredinom 2011.
Depp tumači Jamesa Bulgera, kojega ne nastoji prikazati u demoniziranoj maniri, nego psihološki iznijansirano. Glumac je morao proći određenu šminkersku preobrazbu s mnogo prostetike, koja je od njega učinila fizički neprivlačnu osobu karakterističnog stila odijevanja, gestikulacija i pogleda te je postojala opasnost da ponovno upadne u manirizam, što je na sreću izbjegnuto. Bulger je prikazan kao proturječan i tajanstven, gotovo demonski lik hladna pogleda koji s jedne strane iskazuje iznimnu brutalnost te gotovo sadističke crte prema svojim neprijateljima, dok s druge strane nije lišen niti nježnosti, pa njegova emocionalna strana dolazi na vidjelo putem kroz odnos sa sinom i majkom, dvjema osobama koje će tijekom godina izgubiti. Cilj filma je prodrijeti u srž glavnoga lika te odgovoriti na pitanje tko je on uistinu bio, a kako je cijela priča vezana za njega obavijena velovima tajni, tako je i naracija organizirana na specifičan način.
Stoga se redatelj Scott Cooper (Crazy Heart) odlučio za koncept uokvirene naracije, koja je građena od naracije prvoga i naracije drugoga stupnja. Prva predstavlja okvir u kojem predstavnici zakona ispituju bivše Bulgerove suradnike kako bi pokušali složiti priču o tome što se u kriminalnim krugovima Bostona odvijalo i kakvu je ulogu u tome imao FBI. Naracija drugoga stupnja, koja je umetnuta u naraciju prvoga stupnja te je analeptično organizirana, a u koju nas uvode voice overi različitih Bulgerovih suradnika, predstavlja pojedine elemente slagalice. Svaki sugovornik iz okvirne naracije nudi jedan aspekt protagonistove kriminalne aktivnosti pa se njihove priče međusobno nadopunjuju, uz prisustvo izvanjske i sveznajuće pripovjedačke perspektive, jer se prikazuju i privatni događaji kojima njegovi pobočnici nisu svjedočili.
Cooperov postupak nije pretjerano inventivan jer iako barata s nizom nepouzdanih pripovjedača, njihove priče nikada nisu međusobno proturječne pa slaže vrlo preglednu slagalicu koja nam, međutim, sugerira da je Bulger neprestano gledan. Priča koja se na temelju različitih razgovora o njemu uobličava zapravo predstavlja portret temeljen na tome kako su ga vidjeli drugi ljudi, napose njegovi suradnici. Time se sugerira da je on nepoznanica koja se nastoji razotkriti – jednim dijelom svojim kolegama, a napose organima zakona i reda pa je kao takav i predmet žudnje naracije. Dodatno je to podcrtano njegovom zastrašujućom pojavom i središnjim mjestom kojega zauzima u svim prisjećanjima. Prodor u njegovu priču je prodor u nepoznati kontinent nasilja i kriminala u kojem su međusobno isprepleteni politika, federalna policija i mafija. Razmatranim slaganjem naracije redatelj je uspio izbjeći pretjeranu linearnost inače karakterističnu za biografske filmove pa ostvarenje, nakon usporenog početka, postaje napetije kako se približava klimaksu.
Cooper je dobar u evociranju opore atmosfere bostonskih etničkih kvartova te prikazu kriminalnoga miljea, pa je u cjelini gledano sve zanatski korektno posloženo do te mjere da djelu katkada nedostaje živosti. Mnogo zanimljiviji aspekt priče od samoga prikaza mafijaških krugova odnos je agenta FBI-a Johna Connollyja (odlični Joel Edgerton) prema Bulgeru. Gotovo klanovska odanost čovjeku s kojim dijeli etničke korijene i koji mu je bio zaštitnik u djetinjstvu manje je intrigantna od Connollyjeva karijerizma i narcizma: uspon u poslovnoj hijerarhiji te raskošna konzumeristička dobra ono je što agenta golica te odvodi na pogrešnu stranu. Iako je Bulger nesumnjivo sadist i sociopat, njegova animalnost zasjenjena je u filmu Connollyjevom bolesnom i sebičnom ambicijom kojoj nema premca. Nažalost, dijelovi ostvarenja vezani uz FBI slabo su napisani pa osim spomenutoga agenta, ostali likovi čuvara zakona krajnje su plošni i beskrvni, čime je glumački potencijal, primjerice, Kevina Bacona ostao sasvim neiskorišten, a logika povezanosti zločinca i predstavnika zakona odveć nategnuta. Scenaristi Mark Mallouk i Jez Butterworth također se nisu iskazali niti u profiliranju uvjerljivih ženskih likova, koje su kao supruge i djevojke ili pak žrtve ostale sasvim po strani. Ukratko, Crna misa solidno je ostvarenje koje je imalo potencijala prerasti u bolji film.
filmovi
