Usuđujem se pomisliti kako je kardinalsko vijeće pod određenim pritiskom očekivanja adekvatnim ovim vremenima - potrebu da papa bude simbol poistovjećenosti s nemoćnima i siromašnima - mjesto izglednijih kandidata crnaca, radije izvelo trik, biravši bijelca sa sličnim teološkim pozadinskim uzancama u nadi da će poanta ostati ista, ali i dalje s uputnim razlikama. Skromnost, poniznost, radnički obiteljski korijeni, baštinik teološke tradicije Trećeg svijeta, društveno senzibilan, socijalno osviješten, sve u svemu, sudeći prema koricama, Vatikan konačno s izborom Argentinca Jorge Maria Bergoglia ima masovni bestseller promptno preveden na mnoge svjetske jezike. Njegova internacionalna promocija u medijima je, također, posljednjih dana posve adekvatna najavama sadržaja koji se od naslova očekuje, potpomognuta respektabilnim oduševljenjem čitateljske publike (čit. rimokatoličkim vjernicima, a kako stvari stoje i pripadnicima mnogih drugih religija) te interesantnim opservacijama književnih kritičara (čit. opservacijama bliže i dalje temi pripadajuće struke) koji u velikoj većini slučajeva ne mogu negirati svoju nemalu zatečenost ovim tematskim izborom (čit. papom Franjom I, s jasnom aluzijom, dakako, na Franju Asiškog). Ovim se, pa mogli bismo reći, uistinu jedinstvenim izborom Rimokatoličke crkve, barem sudeći prema dosad viđenom, trasirao solidan put prema biografskom remakeu netom navedenog sveca iz Assisia. Međutim, i dalje ostaje za vidjeti kako će to sve skupa ispasti na filmu kad se u cijelu ovu priču intenzivnije upletu redatelji, koreografi, glumci, statisti i epizodne uloge (čit. biskupi lokalnih crkvi, pastori, ina pastva i još poneki što u nekim društvenim segmentima ozbiljno odlučuju dobro zavučeni izvan dometa javnosti; ne, ne mislim ovdje na masone).Radi se o tome da, u predstojećem razdoblju snimanja, treba dobro razmotiti kako će se ovom doista bombastičnom scenariju, u svakodnenom životu, prilagođavati oni o kojima će kompletan rezultat itekako ovisiti, jer ipak se priča iz južnoameričkih krajeva (Argentina) snima u samom srcu Europe (Rim). Želim reći da unatoč svim moralnim vrlinama koje, prema izjavama mnogih teologa upoznatih s radom novoizabranog prvosvećenika, krase njegovo djelovanje, osjećam određenu skepsu prema mogućnosti primjene istih u vatikanskim krugovima, unatoč tomu što ga je birao kardinalski zbor direktno navezan na problematiku unutar funkcioniranja vatikanskih zidina. Situacija u ovozemaljskoj Božjoj postojbini, kao što se moglo čitati posljednjih nekoliko godina, nije baš stabilna. Pedofilski skandali, homoseksulne spoznaje, pronevjere, curenje tajnih informacija, unutarcrkvene tenzije u mnogim regionalnim crkvama, osipanje kadra, raskošnost neprimjerena socijalnoj situaciji, sve su to nagazne mine rasprostranjene mnogim hodnicima unutar Tijela Kristova. Ratzingerova odstupnica itekako može biti uputna u pogledu shvaćanja problematičnosti ophođenja kurije spram ovih netom navedenih pitanja, ako ništa drugo, barem u pogledu analize odnosa snaga Petrovog nasljednika i njegove braće neistomišljenika. Ne tvrdim ovdje da je abdicirani papa pomilovan od ovakvog raspleta, ali na jedan hipotetski način može jako dobro doznačiti kolika je slabost jednog čovjeka naspram religijske mašinerije koja ga obavija. A ako se samo sjetimo posljednjih dana Ivana Pavla II, nemoćnog starca, narušenog zdravlja i jako lošeg izgleda, kojeg su potezali kao živuću atrakciju religijskih manifestacija, tada odstupanje Benedikta XVI istinski pozdravljam kao hrabar potez jednog funkcionera, koji je napustivši šizofren opijat svoje službene pozicije, najzad, na svojevrstan način priznao, unatoč negodovanju mnogih, kako je i papa samo biće od smrti i stresa. Jorge Maria, trećezemljaš, sazrio u politički trusnom području, uz bok za Zapadnu crkvu preradikalnu teologiju oslobođenja, koji je pogibelj imao priliku gledati iz prve ruke, kao i osjetiti nadmoć nehumanog kapitalizma nad ljudskim pravima, ima u tom pogledu stanovitu prednost za koju se nadam da nije samo propaganda, a to je što, čini se, shvaća kako je prvenstveno ljudsko biće, pa tek potom baštinik svećeničkog poziva. Prvo humanost, pa tek onda funkcija, baš kako je i Isus primarno kroz ljudskost ukazivao na svoja božanstvena obilježja za razliku od mnogih njegovih sljedbenika koji, stavivši na sebe halju zlatnih ovjesa, zaboraviše u trenu da ona tijelo ne transformira, već samo prekriva.
U tom pogledu, ulažem nekakvu, pa mogao bih reći, blijedu nadu, ali ipak nadu, da će novi papa Franjo I. opravdati očekivanja latinoameričke humanističke tradicije kojoj prvenstveno kao pojedinac pripada, i beskompromisno krenuti u dugi rat protiv privatizacije religijskih tekovina, jer već sad možemo ustvrditi kako je javno dobro jednog jedinstvenog kršćanskog nauka u velikoj mjeri rasparcelizirano i pretvoreno u brojna duhovno učmala crkvena ognjišta. Mjesne crkve diljem svijeta ogrezaju u svojim unutarnjim razmiricama, posredno tjerajući pastvu sve dalje od Božjih domova. Potreba za transformacijom ovog sukoba je, dakle, više nego prijeko potrebna i na novom papi ostaje da krene u razriješavanje tih reperkusija. Tako barem tvrde oni kojima je ovakav rasplet događaja posve razumljiv u kontekstu u kojem se odvija. Bergoglia, naime, možemo doživjeti kao pomno biranu sponu između dvaju različitih svjetova, čiji je zadatak ujediniti dvije, u mnogočemu oprečne teologije, onu prvenstveno socijalnu Trećeg i onu primarno funkcionalističku Prvog svijeta, između kojih opstoji čitav sustav društvenih anomalija uzrokovan različitim poimanjem svakodnevnih zbivanja.
Naime, mnogi ugnjetavači nisu svjesni onoga što doista jesu, i to je ono što bi novi papa trebao mondijalno razjasniti. „Živimo u svijetu koji se najviše razvio dok bijedu uopće nije smanjio. Nastavlja se neravnomjerna raspodjela dobara, množe se situacije u kojima se stvara socijalni grijeh odzvanjajući sve do Neba i ograničavajući mnogu našu braću da prožive vlastiti život u svoj njegovoj punini." [1] Da, istina, tako su govorili i mnogi prije njega, ali ostaje činjenica da ovaj još nije imao priliku globalno djelovati, barem ne na ovoj razini koja mu je s njegovim nedavnim izborom postala dostupna. Istinska crkva naprosto tim pokušajem nema što izgubiti, lošije ionako teško da može biti. U svakom slučaju, ova najavljena skromnost naspram sjaja, razumijevanje naspram interesa, rad naspram pukog pričanja, suosjećanje naspram narcisoidnosti, sve su to ontološke razdjelnice koje dijele obrazac postupanja trećesvjetskih teologija oslobođenja od pomalo aristokratskog govora o Bogu prozapadnog karaktera. Između njih je, stoga, prijeko potrebno uspostaviti nekakav ekvilibrijum za konkretno liveriranje ovog, danas očito razjedinjenog pogleda na univerzalnost kršćanskog nauka koji se, ako u budućnosti ljudskog roda kani igrati imalo ozbiljnu ulogu, pod hitno mora jednoznačno kristovski profilirati.U tom pogledu, mogli bismo reći da se krije temeljna Bergogliova uloga koja će, ako se doista na taj način i bude razvijala, biti važan presedan u suvremenoj povijesti Vatikana. Baš kao što je to, na neki način, bila i Benediktova abdikacija, baš kao što je to i Jorgeova isusovačka pozadina, baš kao što je to, unatoč korijenima, njegovo neeuropsko porijeklo, baš kao što je to i njegov krajnje neobičan izbor imena. Franjo kao jedinstvena duhovna zadužbina, ali i neprikosnoveni teret radikalnih, kako vlastitih životnih tako i općereligijskih, zahvata u sebi, sažima važnu poruku obrata koja za mnoge vjernike može biti od presudnog egzistencijalnog značaja, jer se tu prije svega polazi od činjenice da se sa vlastita lica istrgne maska lažnog bogoštovlja pa tek da se potom, ogoljen od skrivenih namjera, pojedinac prepusti snažnoj struji istinskih crkvenih promjena. Jednostavnosti koja svojom puninom duha obara. „Nema ničeg upitnog u jednostavnosti života svetog Franje, baš kao što nema ništa upitno u jednostavnosti života kardinala Borgiglia. Sam sebi kuha, živi na skroman način, koristi javni prijevoz, provodi vrijeme u slamovima. U svakom slučaju, obojica su izuzetno respektabilni izdanci svojeg poziva." [2] Novi papa je, dakle, gledan očima mnogih vjernika, doživljen kao onaj koji bi konačno trebao donijeti ravnotežu u Sili i učiniti da konačno pošteno svane iznad moralnog Mordora tamo iza apeninskih sedam brežuljaka. No, isto tako moramo biti svjesni da ovaj naš način gledanja, na ovog Franju iz Buenos Airesa kao na onog iz Assisia, ima svoja stanovita ograničenja i to u pogledu oduševljenja njegovim skrušenim načinom ophođenja. Naime, koliko se god nama s ove strane oceana njegovo vladanje činilo skromno u svoj punini novozavjetnog konteksta, ne smijemo smetnuti s uma da je Jorge Maria u zemlji svojih sunarodnjaka tek klasični izdanak tamošnjeg, nazovimo ga, mainstream teološkog diskursa. Tim gore, jer to još jednom ukazuje na izuzetno dubok procjep između kršćanstva Zapadnog svjetonazora i onog koji se odvija van interesnog kruga ovog društvenog pogleda, onog sa dalekog Juga ili pak Istoka. To bi ukratko moglo značiti da Bergoglio kao žitelj argentinskog podneblja nije ni imao drugog izbora doli staviti se u okvire južnoameričkih socijalnih kretanja, koji iz perspektive jednog posve progresivnog teologa, primjerice onog iz teologije oslobođenja, lako može biti pojmljen kao tipični apologeta uvriježenog institucionalnog crkvenog nauka. No kako god bilo, u oba slučaja Franjo I. je, već na prvu, otvorio mnoga ozbiljna i teška pitanja za koja nisam siguran da će, barem na tlu Zapada, kroz njih odjeknuti neka konkretna katolička reforma.
Jer, uzevši narav vatikanskog religijskog ophođenja posljednjih desetljeća, usuđujem se čak pomisliti kako je kardinalsko vijeće pod određenim pritiskom očekivanja adekvatnim ovim vremenima - potrebu da papa bude simbol poistovjećenosti sa nemoćnima i siromašnima, mjesto izglednijih kandidata crnaca, radije izvelo trik, biravši bijelca sa sličnim teološkim pozadinskim uzancama u nadi da će poanta ostati ista, ali i dalje s uputnim razlikama. Ne, ne optužujem za rasizam, samo nagađam iz konteksta. Međutim, i dobrodušna i malodušna nagađanja, u ovom trenutku plod su posve nesuvislih polemika, jer će samo naredno razdoblje iznjedriti jasne rezultate papinih najavljenih pretumbacija. Što bi u konačnici značilo i apsolutnu promjenu svesvjetskog stanja uma, odnosa čovjeka prema čovjeku, čovjeka prema životinjama, čovjeka prema prirodi, solidarnije društvo, konačno demokraciju, vladavinu ljudskih prava, brigu o svijetu i drugima, i sve ono ino što u sebi simbolika Franje Asiškog sadržava.
No, ako samo pogledate kako se stvari odvijaju na globalnom političkom planu - vrtlog manipulacija i učestalo opstruiranje međureligijskog dijaloga, pa se onda fokusirate na našu domaću crkvenu problematiku u kojoj elitizam svećeničkog poziva uvelike dominira nad duhovnošću kruha kojeg dijele, shvatit ćete koliko je zapravo Bergoglio u ovom kontekstu više filmski junak nego stvarna osoba, u kojeg su posredno utjelovljena mnoga, kako vjerska tako i prosto ljudska nadanja. On je, naime, svojevrsni prototip onog bajkovitog spasitelja o kakvom smo vjerojatno svi ponekad sanjali u svojim životnim okolnostima, zbog čega i jest dočekan kao onaj s kojim će Crkvi biti vraćena netragom nestala duhovna dimenzija. Ali i dalje ostaje taj ogroman jaz između dobrodušnih htijenja i same naravi Gotham citya, Metropolisa koji nas obuhvaća, kojem se između ostalog nije uspjela oduprijeti ni Crkva kao institucija. Ona je, naime, davno zagazila s onu stranu kapitala s kojeg nema tako lakog povratka, već isključivo kroz oštar gustiš pokajanja i nemalo teškog društvenog dijaloga sa svima onima koje je uporno odbacivala. Samo kroz ovaj hod, rekao bih čak hod na koljenima, ona se može vratiti korijenima Isusa Krista iz kojih je potekla. No, dok se blještavilo crkvenih objekata sa Palatina sjaji više nego Svetog Petra kupola, ili pak dok se u našim okvirima, dvori od oniksa sebično izdižu daleko iznad sve bijede hrvatskih građana, smatram, ne može se dogoditi nikakva bitnija promjena. Štoviše, osobno ne vjerujem da Bergoglio, uz sve svoje eventualno dobre namjere, kažem eventualne, jer moram uzeti u obzir da ga trenutno prozivaju za šutnju za vrijeme Videlova terora, ima takvu mogućnost utjecaja da svećenstvo gurne na ulicu među potrebite, izvan njihova dobro utvrđena brloga. „Isus nas je drugačije učio: Iziđi vani. Iziđi vani i svjedoči svoju vjeru, iziđi vani i komuniciraj sa svojom braćom, idi i djeli, idi i pitaj. Postani Riječ u tijelu kao što si i u duhu." [3]
Kao žitelj argentinskog podneblja, Bergoglio nije ni imao drugog izbora doli staviti se u okvire južnoameričkih socijalnih kretanja
Da, jesam, skeptičan sam, možda čak ne toliko po pitanju nakana samog Franje I. koliko po pitanju društva u koje je dotični uronjen. U korporativno dirigiranje kapitalom na makro, i strah od gubitka privilegija bližih i daljnjih članova Rimske kurije na mikrorazini. Stoga, prema dosad viđenom, u okviru fame oko posljednjeg tamnoputog pape, naslov ovog vatikanskog bestsellera može biti Crni papa, gdje to zađe?, a ako se pak u nastavku svog pontifikata pokaže apsolutno dostojan malodušja okoline kojoj pripada, neka bude samo Crni papa, jer kao takav bi u mnogočemu i mogao biti posljednji.
[1] Jorge Maria Bergoglio u obraćanju Latinoameričkim biskupima 2007.
[2] Jerry Bowyer, „Is Jorge Bergoglio, The New Pope Francis, A Capitalist?", u: Steve Forbes (ur.), Forbes.com - Information for the World's Business Leaders, New York City, USA, Citirano: 18. Ožujka 2013., Pristupljeno: http://www.forbes.com/sites/jerrybowyer/2013/03/13/is-jorge-bergoglio-the-new-pope-francis-a-capitalist/
[3] Jorge Maria Bergoglio u obraćanju Latinoameričkim biskupima 2012.
Izvor: H-alter
