Čudo se ovaj put nije dogodilo u Međugorju nego na Trećem program HRT-a, u petak, 3. ožujka godine gospodnje 2017., kada se u emisiji “Peti dan” Ninu Raspudiću ukazao zid na granici između Meksika i Gvatemale koji se jednostavno, običnim okom ne može vidjeti. Kao i svako drugo čudo, kao i svako drugo ukazanje, ono se događa samo “odabranome” koji može “vidjeti” ono što običan čovjek ne može vidjeti. Vidioc, po naravi stvari same, misli kako ono što samo on može vidjeti ostalima ne treba niti dokazivati. Njima ostaje jedino da mu vjeruju ili ne vjeruju.
Naime, u žaru hvaljenja Trumpove politike Raspudić je potegao “jaki argument” diskvalifikacije Meksika i njegovih protivljenja najavljene izgradnje “zaštitnog zida” između Meksika i Trumpolanije (kako Meksikanci danas nazivaju Sjedinjene Američke Države) tvrdeći kako je i Meksiko izgradio takav isti zid na svojoj južnoj granici s Gvatemalom. Tako se Raspudiću ukazalo nešto što nijedno drugo živo biće svojim očima ne može vidjeti. Pa otkud onda ta nadnaravna sposobnost i moć našeg vrsnog polemičara da vidi nevidljive stvari?
U žaru hvaljenja Trumpove politike Nino Raspudić je potegao “jaki argument” diskvalifikacije Meksika i njegovih protivljenja najavljene izgradnje “zaštitnog zida” između Meksika i SAD-a (FOTO: Novilist.hr)
To ne znamo. Ali znamo kako je granica između Meksika i Gvatemale duga 965 kilometara. Najveći dio te granice proteže se između meksičke države Chiapas (564 kilometara), zatim Tabasca (108 kilometara) i Campechea (194 kilometara). Ne tako davno imao sam priliku i sam biti na toj granici u Chiapasu i tamo ne vidjeh nikakvog zida. Pa kako ga je onda vidio Raspudić? Teško je reći, ali pošto imam puno odličnih amigosa u Meksiku i pošto relativno dobro poznajem i svakodnevno pratim zbivanja u Meksiku i u Latinskoj Americi, a tamo sam neko vrijeme i sam živio, jedino što mi je palo na pamet je kako, možda, to “zidoukazanje” našeg profesora ima veze s jednom ružnom prijevarom koja se već duže vrijeme plasira javnosti, a vezana je za ideju Donalda Trumpa o izgradnji svojevrsnog “sanitarnog kordona”, odnosno zidina, na granici SAD-a s Meksikom.
To je bilo jedno od najpoznatijih Trumpovih obećanja od kojeg on, očito, ne odustaje. Taj virus koji uzrokuje zarazu s bolešću laganja o postojanju meksičko-gvatemalskog zida, izgleda da je opasno zarazio i gospodina Raspudića. A ta je laž plasirana na društvenim mrežama i u nekim medijima u studenom prošle godine da bi epidemija te zaraze kulminirala u prva dva mjeseca 2017. godine pa i nije neko preveliko čudo da je došla i do nas i da su i hrvatski “trumpofii” i sami oboljeli od nje. Tako nas i u “Petom danu” Raspudić “mrtav hladan” uvjerava kako je odlično “što smo pokazali zube” Europskoj uniji, a sve začinjeno pričom o meksičkom zidu na granici s Gvatemalom.
Cijela priča počela je od vijesti internetskog portala NoticiaLibre.com na kojem je objavljen tekst pod naslovom “Zid sramote između Meksika i Gvatemale”. Uz taj tekst su objavljene fotografije tog tobožnjeg zida koje su imale ulogu “zaraznog virusa prevare”. Od tog trenutka društvenim mrežama krenule su kružiti najrazličitije lažne slike tog nepostojećeg zida. Prava istina je da je objavljena fotografija već postojećeg zida u Arizoni, između SAD-a i Meksika, dok je jedna druga snimljena na granici između San Diega i Tijuane, i to, da budemo precizni, na koordinatama 32.540228 – 117.073017.
Lažna je priča odmah nakon što je puštena postala hit na društvenim mrežama, a fotografija je snimljena u Arizoni (SCREENSHOT: Facebook)
Meksički predsjednik Enrique Peno Nieta je odmah službeno reagirao negirajući postojanje bilo kakvog zida na granici Meksika i Gvatemale, a objavljene satelitske snimke su to i potvrdile dokazujući kako se u stvari radi o fotografijama zida između SAD-a i Meksika .
Laž, koju je na hrvatskoj državnoj televiziji nekidan ponovio Nino Raspudić, i to nakon što je ta prevara već raskrinkana u brojnim medijima, pokušala se u raznim tekstovima “argumentirati” i popratnim fotografijama zida na granici Španjolske (Meilla) s Marokom i sličnog zida u Izraelu. Naravno da su i drugi, osim meksičkog predsjednika Nieta, reagirali na ovu laž. Tako je Daniel Montero, direktor uglednog specijaliziranog meksičkog medija Animal politico jasno kazao: “U stvarnosti, zid ne postoji… Fizički - zida nema!”. Gvatemalski komentator Asier Vera je napisao kako je “ono što postoji sasvim suprotno od zida“, već da je riječ „o rijeci Suchiate koja je najvećim djelom granica između lokacija Tecun Uman (Gvatemala) i Ciudad Hidalgo (Meksiko) koja razdvaja ove dvije zemlje”. Gvatemalska novinarka Ximena Villagran u El Intercambio piše: “Različite migrantske organizacije utvrdile su kako postoji preko 700 'slijepih točaka' na kojima se meksičko-gvatemalska granica bez problema može priječi”.
Istraživačica Sveučilišta u kanadskom Quebecu, Elisabeth Vallet, potvrđuje kako je meksička vlada “namjeravala 2014. godine na svojoj južnoj granici graditi zid da se spriječi masovni ilegalan ulazak migranata, ali to nikada nije realizirala”. O čemu je riječ? Radi se o tzv. Planu južna granica (Plan Frontera Sur) koji se trebao realizirati zajedno s Gvatemalom. Naime, 7. srpnja 2014. godine su meksički predsjednik Enrique Pena Nieto i gvatemalski predsjednik Otto Perez Molina zajedno objavili “Plan južna granica” s ciljem “jačanja sigurnosti i zaštite migranata” koji prelaze meksičko-gvatemalsku granicu. Istog mjeseca te godine Nieto se nalazi s američkim predsjednikom Barackom Obamom i nakon toga meksički predsjednik objavljuje taj plan. SAD obećava veliku financijsku pomoć za realizaciju tog plana. Najavljuje se izgradnja pet centara potpunog nadzora graničnog prijelaza koji su se trebali realizirati u suradnji s Gvatemalom.
Jedino što se realiziralo bila je izgradnja zida u dužini jednog kilometra, visokog metar i pol, i to u mjestu Tierra Blanca koje je od granice s Gvatemalom udaljeno 300 kilometara i nalazi se u meksičkoj državi Vera Cruz. On je nastao uz željezničku prugu na samoj željezničkoj stanici u spomenutom mjestu Tierra Blanca na kojoj se zaustavlja legendarni vlak “La Bestia” (“Zvijer”). Taj vlak prolazi preko cijelog Meksika sve do granice sa Sjedinjenim Državama. S “La Bestiom” do američke granice preveze se godišnje preko pola milijuna migranata iz cijele Latinske Amerike, a zid bi trebao otežati ilegalno ukrcavanje u “La Bestiu”.
Prizor s vlaka "La Bestia" koji vozi sve do granice s SAD-om (SCREENSHOT: YouTube)
Osim prebacivanja migranata kopnom oni su se počeli prebacivati u Ameriku i morskim putem u prekrcanim brodovima koje kontrolira narko-mafija, zbog čega se meksičke vlasti boje kako bi se Pacifik mogao pretvoriti u novu “masovnu grobnicu migranata” poput Mediterana.
Prošlo je 27 godina od pada berlinskog zida, ali je sličnih zidova koji dijele granice između država još uvijek previše na ovome svijetu. Na južnim meksičkim granicama takvog zida nema, ali se često zanemaruje kako takav zid već postoji između SAD-a i Meksika, a podignut je još za vrijeme administracije predsjednika Georgea Busha. On nije kratak. Proteže se na 1.123 kilometra i u narodu je poznat pod imenom “Muro Tortilla” (“Tortilja Zid”). Zašto se takav zid na granici Meksika s Gvatemalom ukazao u emisiji “Peti dan” nije poznato. Time se neće baviti nekakve Komisija, ali je ipak zanimljiv i sasvim nov fenomen. U politikantskoj sferi radi se o svakodnevnoj pojavi na koju smo već i previše navikli - ali u sferi znanosti to je velika rijetkost i novost. Zato je ovaj korak profesora Raspudića, kojim je on zagazio u područje “onostranog”, tako zanimljiva i svake pažnje vrijedna pojava.
Naime, u žaru hvaljenja Trumpove politike Raspudić je potegao “jaki argument” diskvalifikacije Meksika i njegovih protivljenja najavljene izgradnje “zaštitnog zida” između Meksika i Trumpolanije (kako Meksikanci danas nazivaju Sjedinjene Američke Države) tvrdeći kako je i Meksiko izgradio takav isti zid na svojoj južnoj granici s Gvatemalom. Tako se Raspudiću ukazalo nešto što nijedno drugo živo biće svojim očima ne može vidjeti. Pa otkud onda ta nadnaravna sposobnost i moć našeg vrsnog polemičara da vidi nevidljive stvari?
U žaru hvaljenja Trumpove politike Nino Raspudić je potegao “jaki argument” diskvalifikacije Meksika i njegovih protivljenja najavljene izgradnje “zaštitnog zida” između Meksika i SAD-a (FOTO: Novilist.hr)
To ne znamo. Ali znamo kako je granica između Meksika i Gvatemale duga 965 kilometara. Najveći dio te granice proteže se između meksičke države Chiapas (564 kilometara), zatim Tabasca (108 kilometara) i Campechea (194 kilometara). Ne tako davno imao sam priliku i sam biti na toj granici u Chiapasu i tamo ne vidjeh nikakvog zida. Pa kako ga je onda vidio Raspudić? Teško je reći, ali pošto imam puno odličnih amigosa u Meksiku i pošto relativno dobro poznajem i svakodnevno pratim zbivanja u Meksiku i u Latinskoj Americi, a tamo sam neko vrijeme i sam živio, jedino što mi je palo na pamet je kako, možda, to “zidoukazanje” našeg profesora ima veze s jednom ružnom prijevarom koja se već duže vrijeme plasira javnosti, a vezana je za ideju Donalda Trumpa o izgradnji svojevrsnog “sanitarnog kordona”, odnosno zidina, na granici SAD-a s Meksikom.
To je bilo jedno od najpoznatijih Trumpovih obećanja od kojeg on, očito, ne odustaje. Taj virus koji uzrokuje zarazu s bolešću laganja o postojanju meksičko-gvatemalskog zida, izgleda da je opasno zarazio i gospodina Raspudića. A ta je laž plasirana na društvenim mrežama i u nekim medijima u studenom prošle godine da bi epidemija te zaraze kulminirala u prva dva mjeseca 2017. godine pa i nije neko preveliko čudo da je došla i do nas i da su i hrvatski “trumpofii” i sami oboljeli od nje. Tako nas i u “Petom danu” Raspudić “mrtav hladan” uvjerava kako je odlično “što smo pokazali zube” Europskoj uniji, a sve začinjeno pričom o meksičkom zidu na granici s Gvatemalom.
Cijela priča počela je od vijesti internetskog portala NoticiaLibre.com na kojem je objavljen tekst pod naslovom “Zid sramote između Meksika i Gvatemale”. Uz taj tekst su objavljene fotografije tog tobožnjeg zida koje su imale ulogu “zaraznog virusa prevare”. Od tog trenutka društvenim mrežama krenule su kružiti najrazličitije lažne slike tog nepostojećeg zida. Prava istina je da je objavljena fotografija već postojećeg zida u Arizoni, između SAD-a i Meksika, dok je jedna druga snimljena na granici između San Diega i Tijuane, i to, da budemo precizni, na koordinatama 32.540228 – 117.073017.
Lažna je priča odmah nakon što je puštena postala hit na društvenim mrežama, a fotografija je snimljena u Arizoni (SCREENSHOT: Facebook)
Meksički predsjednik Enrique Peno Nieta je odmah službeno reagirao negirajući postojanje bilo kakvog zida na granici Meksika i Gvatemale, a objavljene satelitske snimke su to i potvrdile dokazujući kako se u stvari radi o fotografijama zida između SAD-a i Meksika .
Laž, koju je na hrvatskoj državnoj televiziji nekidan ponovio Nino Raspudić, i to nakon što je ta prevara već raskrinkana u brojnim medijima, pokušala se u raznim tekstovima “argumentirati” i popratnim fotografijama zida na granici Španjolske (Meilla) s Marokom i sličnog zida u Izraelu. Naravno da su i drugi, osim meksičkog predsjednika Nieta, reagirali na ovu laž. Tako je Daniel Montero, direktor uglednog specijaliziranog meksičkog medija Animal politico jasno kazao: “U stvarnosti, zid ne postoji… Fizički - zida nema!”. Gvatemalski komentator Asier Vera je napisao kako je “ono što postoji sasvim suprotno od zida“, već da je riječ „o rijeci Suchiate koja je najvećim djelom granica između lokacija Tecun Uman (Gvatemala) i Ciudad Hidalgo (Meksiko) koja razdvaja ove dvije zemlje”. Gvatemalska novinarka Ximena Villagran u El Intercambio piše: “Različite migrantske organizacije utvrdile su kako postoji preko 700 'slijepih točaka' na kojima se meksičko-gvatemalska granica bez problema može priječi”.
Istraživačica Sveučilišta u kanadskom Quebecu, Elisabeth Vallet, potvrđuje kako je meksička vlada “namjeravala 2014. godine na svojoj južnoj granici graditi zid da se spriječi masovni ilegalan ulazak migranata, ali to nikada nije realizirala”. O čemu je riječ? Radi se o tzv. Planu južna granica (Plan Frontera Sur) koji se trebao realizirati zajedno s Gvatemalom. Naime, 7. srpnja 2014. godine su meksički predsjednik Enrique Pena Nieto i gvatemalski predsjednik Otto Perez Molina zajedno objavili “Plan južna granica” s ciljem “jačanja sigurnosti i zaštite migranata” koji prelaze meksičko-gvatemalsku granicu. Istog mjeseca te godine Nieto se nalazi s američkim predsjednikom Barackom Obamom i nakon toga meksički predsjednik objavljuje taj plan. SAD obećava veliku financijsku pomoć za realizaciju tog plana. Najavljuje se izgradnja pet centara potpunog nadzora graničnog prijelaza koji su se trebali realizirati u suradnji s Gvatemalom.
Jedino što se realiziralo bila je izgradnja zida u dužini jednog kilometra, visokog metar i pol, i to u mjestu Tierra Blanca koje je od granice s Gvatemalom udaljeno 300 kilometara i nalazi se u meksičkoj državi Vera Cruz. On je nastao uz željezničku prugu na samoj željezničkoj stanici u spomenutom mjestu Tierra Blanca na kojoj se zaustavlja legendarni vlak “La Bestia” (“Zvijer”). Taj vlak prolazi preko cijelog Meksika sve do granice sa Sjedinjenim Državama. S “La Bestiom” do američke granice preveze se godišnje preko pola milijuna migranata iz cijele Latinske Amerike, a zid bi trebao otežati ilegalno ukrcavanje u “La Bestiu”.
Prizor s vlaka "La Bestia" koji vozi sve do granice s SAD-om (SCREENSHOT: YouTube)
Osim prebacivanja migranata kopnom oni su se počeli prebacivati u Ameriku i morskim putem u prekrcanim brodovima koje kontrolira narko-mafija, zbog čega se meksičke vlasti boje kako bi se Pacifik mogao pretvoriti u novu “masovnu grobnicu migranata” poput Mediterana.
Prošlo je 27 godina od pada berlinskog zida, ali je sličnih zidova koji dijele granice između država još uvijek previše na ovome svijetu. Na južnim meksičkim granicama takvog zida nema, ali se često zanemaruje kako takav zid već postoji između SAD-a i Meksika, a podignut je još za vrijeme administracije predsjednika Georgea Busha. On nije kratak. Proteže se na 1.123 kilometra i u narodu je poznat pod imenom “Muro Tortilla” (“Tortilja Zid”). Zašto se takav zid na granici Meksika s Gvatemalom ukazao u emisiji “Peti dan” nije poznato. Time se neće baviti nekakve Komisija, ali je ipak zanimljiv i sasvim nov fenomen. U politikantskoj sferi radi se o svakodnevnoj pojavi na koju smo već i previše navikli - ali u sferi znanosti to je velika rijetkost i novost. Zato je ovaj korak profesora Raspudića, kojim je on zagazio u područje “onostranog”, tako zanimljiva i svake pažnje vrijedna pojava.
