I dok se hrvatski državljani polako privikavaju na euro kao novu valutu, a vlast ulazak u eurozonu opisuje novim povijesnim događajem, Hrvatska je svojim bruto nacionalnim dohotkom i dalje pri europskom začelju. Pritom bi domaći političari i u novoj 2023. puno više energije mogli utrošiti na međusobne svađe nego li na konkretne projekte, od obnove do razvoja zemlje

I na početku 2023. Hrvatska izgleda kao dvije različite zemlje istodobno. I dok je prvi dan nove godine za Hrvatsku predsjednik Vlade Andrej Plenković u Zagrebu s pravom ocijenio povijesnim zbog istodobnog ulaska u europodručje i šengenski prostor, šezdesetak kilometara jugoistočno od hrvatskoga glavnog grada mnogobrojni stradalnici potresa u Petrinji i okolnim mjestima ni dalje ne mogu ući u svoje porušene domove. Od potresa na Banovini prošlo je više od dvije godine, a u jednom se od najsiromašnijih dijelova zemlje i dalje velikim dijelom živi u kontejnerima te u neobnovljenim zgradama. Bi li veći nacionalni uspjeh bio da je dvije nakon potresa i zadnji stanovnik Banovine napustio kontejner kao privremeni dom ili je to aktualni ulazak Hrvatske među korisnice eura i europski prostor bez unutarnjih graničnih kontrola? Je li se moglo ostvariti jedno i drugo? Ako jest, zašto je izostala iole brža obnova koju je čak i premijer, čija je Vlada za nju odgovorna, nazvao 'nestvarno sporom'? U Hrvatskoj je stvarnost počesto 'nestvarna', posebice ona koja ovisi o političkoj volji i postupcima te se treba nadati da će se nakon premijerove ocjene obnova ubrzati.

Poučen nezadovoljstvom stradalnika u Petrinji prije godinu dana, kada je prema njemu poletjela gruda snijega, premijer Plenković ovog prosinca nije posjetio u potresu stradalu Banovinu. A trebao je. Čak i da mu je netko ponovno nešto bacio ili dobacio, trebao je biti uz ljude koji ovise o političkim odlukama jer su država i oni koji rade u ime države tu radi ljudi, a ne obrnuto. Može se i pogriješiti ili neispuniti obećano, ali uvijek trebati biti uz one kojima je najteže i kada je najneugodnije. Zato bi bilo idealno da je predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen svoju prvu novogodišnju kavu plaćenu eurom kao hrvatskom valutom popila u velikim dijelom obnovljenoj Petrinji, za čiju je obnovu Europska unija, uostalom, osigurala stotine milijuna eura, a za koje je i dalje neizvjesno koliko će ih 'nestvarno spora' hrvatska obnova iskoristiti. Kad god smo proteklih tridesetak godina ovisili o drugima te o vlastitoj prilagodbi drugima, Hrvatska je, iako u zaostatku, uspjela ući u NATO, Europsku uniju, eurozonu i šengenski prostor. Kad god ovisimo isključivo o 'sporosti' ili 'brzini' vlastitih političkih i inih snaga, stradalnici ostaju u kontejnerima, kuće neobnovljene, novac neiskorišten, a senzacija je kada vlakovi stignu na vrijeme.

Kad god pak netko posluša prve ljude hrvatske politike s koliko energije ulaze u međusobne verbalne obračune, prvo bi pomislio da su posrijedi iznimno energični pojedinci koji su isto tako žustri i marljivi u poslu kojim se bave. I za koji su birani. Da je primjerice predsjednik Republike Zoran Milanović bio podjednako odlučan i dok je bio predsjednik Vlade, kada je riječ o nizu pitanja unutarnje i vanjske politike, ne bi Hrvatska zadnja među članicama Europske unije izašla iz dugogodišnje recesije. Rezultat je i Milanovićeve i Plenkovićeve vlade, unatoč svim iskoracima, činjenica da je Hrvatska danas najsiromašnija članica eurozone glede svoga bruto nacionalnog dohotka. I dok je Hrvatska još kao poratna zemlja početkom stoljeća gospodarski bila ispred dobrog dijela bivših socijalističkih zemalja u srednjoj i jugoistočnoj Europi koje su prije nje ušle u Europsku uniju, danas je na samom začelju dvadeset članica eurozone, pri čemu ovisi o tome koliko je u međuvremenu stanovništva izgubila. Uspjeh je biti i najsiromašniji u društvu najbogatijih, ali je pitanje kakav je to uspjeh kada između petine i trećine stanovnika živi ispod granice siromaštva.

Društvene, političke i gospodarske promjene koje bi Hrvatsku dugoročno trasirale prema statusu zemlje koja koristi sve svoje potencijale te ulazak u europske integracije trebaju visok stupanj nacionalnog konsenzusa i političkog dogovora. I dok su prije nepune tri godine šefovi države i Vlade zajednički obilazili Zagreb u jutru nakon potresa 22. ožujka 2020., danas ih je nemoguće vidjeti zajedno čak i prigodom obilježavanja hrvatskog ulaska u eurozonu i šengenski prostor, za što su valjda zaslužne i prethodne Vlade otkako je Hrvatska 2000. intenzivno krenula put europskih integracija. Tako Hrvatsku i u 2023. obilježavaju europeizacija izvana i balkanizacija iznutra. Koliko god se integrirala u Europi, Hrvatska vlastitom unutarnjom politikom (a dijelom i vanjskom) ostaje čvrsto na zapadnom Balkanu. Stoga ne čudi to da predsjednik Milanović ima sve više simpatija za bosanskohercegovački entitet Republiku Srpsku, od njezina predsjednika Milorada Dodika, na kojega sve više podsjeća, do obnove na Banovini, na kojoj je, prema Milanoviću, Republika Srpska učinkovitija od Republike Hrvatske. Milanović je usput postao vodeći euroskeptik u zemlji te sve više podsjeća i na Viktora Orbána. Šef države je i glavni balkanizator hrvatske politike te će u konačnici biti zapamćen kao šef Vlade u čijem je mandatu Hrvatska bila u najduljoj recesiji te kao predsjednik Republike koji je, makar na riječima, Hrvatsku približavao političarima koji zagovaraju velikosrpske, velikoruske i velikomađarske ideje. Ni on se nije pojavio među stradalima na Banovini, prepuštajući ih pomoći Milorada Dodika.

Sa šefovima države i Vlade koji ne mogu uspostaviti bilo kakvu normalnu komunikaciju, na koju ih obvezuje Ustav, s 'nestvarno sporom' obnovom, koja je u suprotnom mogla biti generator razvoja ne samo stradalog kraja, te s kadrovskom politikom na svim razinama vlasti, koja je nerijetko tragikomična, Hrvatska u 2023. ulazi uistinu s nevjerojatnim uspjesima jer je, zahvaljujući i drugima te unatoč svemu, izvrsno iskoristila te i dalje koristi svoj jedinstven položaj srednjoeuropsko-sredozemne države. Međutim za pomak s dna eurozone i Europske unije trebat će puno više od danih okolnosti i prednosti. I u 2023. trebat će barem osmisliti strategiju kako do kraja desetljeća biti u rangu onih članica Europske unije ispred kojih je Hrvatska bila još prije dva desetljeća.

Ulazak u eurozonu i šengenski prostor nije primarni vanjskopolitički cilj, nego bitno sredstvo da se vlastitim građanima omogući postizanje što višega životnog standarda. Ako jedna zemlja nije u mogućnosti pomoći onim najugroženijima, što zapravo može? Za početak izabrati one koji to mogu, ima li ih. Godina 2023. zasigurno će biti predizborna jer sljedeće godine Hrvatsku čekaju redovni izbori za Hrvatski sabor, hrvatske članove Europskog parlamenta te prvi krug predsjedničkih izbora. U tom smislu treba očekivati razbuktavanje političkih svađa, a ne postizanje bilo kakvih dogovora oko nacionalnih interesa. S jedne strane samodopadna vlast koja bi bez Andreja Plenkovića i njegovih europskih ambicija bila međunarodno inferiorna, a s druge disfunkcionalna oporba kojoj je neimenovani šef predsjednik Republike, ne daju puno razloga za optimizam.

Premijer Plenković nazvao je 2022. 'godinom isporuke'. Točno, samo je pitanje tko je što naručio te tko je naručeno isporučio. Uglavnom oni izvan Hrvatske. Primjerice, euro kao valuta i šengenski prostor transgeneracijska su dostignuća europskih integracija kojima se Hrvatska redovito posljednja u nizu pridružuje upravo zbog nemalog broja svojih balkanskih politika i političara. Tko je, primjerice, odgovoran za to što Hrvatska nije ušla u Europsku uniju 2004., kao Slovenija i Slovačka, ili 2007., kao Rumunjska i Bugarska? Ili, Pelješki most, građevina plaćena europskim novcem te izgrađena kineskom operativom prema projektu slovenskog inženjera. Hrvatska zbog toga mora, želi li uistinu kapitalizirati svoj položaj među petnaest država koje su u političkom, sigurnosnom, gospodarskom i financijskom smislu jezgra europskih i transatlantskih integracija, početi proizvoditi vlastite ideje i projekte te birati njihove nositelje kao one koji će osigurati spomenuti viši standard za sve svoje građane u sljedećim godinama. Dok god vrh vlasti znatno više energije ulaže u međusobno prokazivanje, a zapravo u održavanje na istim položajima onih od čijih žaoka ima političke koristi, od odlazaka među sugrađane poput onih u kontejnerima na Banovini, Hrvatska će biti istodobno zemlja s licem i naličjem. Licem europski induciranih uspjeha koja tijekom ljeta postaje miljenicom turista i – naličjem zanemarenih, neobnovljenih i zapuštenih prostora koji služe za neispunjena obećanja i političke svađe. U 2023. to će lice i naličje biti politički još različitije, a nakon 'godine isporuke' možda stiže 'godina muke' u kojoj će euro od novogodišnje senzacije postati mjerilom niza javnih nezadovoljstava.

tportal