Čak i najveći cinici slažu se da je hrvatska predstavnica Albina Grčić neopravdano ostala u polufinalu Eurosonga. Dan kasnije, kad su se ljutnja i razočaranje nacije malo slegli, pokušajmo hladne glave proanalizirati zašto je Hrvatska treći put zaredom ostala bez finala
U utorak oko 22 sata, nakon nastupa Albine Grčić na pozornici u Rotterdamu, mreže u Hrvatskoj eksplodirale su od oduševljenja. Tviteraši su u domoljubno-ironičnom zanosu već počeli špekulirati tko će voditi Eurosong u zagrebačkoj Areni 2022. (omiljeni prijedlozi: Lejdi Oreb i Romano Bolković), a čak i kod najvećih cinika prevladao je dojam da se Hrvatska nakon dugo godina, u najmanju ruku, nije osramotila pristojnom pop pjesmom, šljaštećim svemirskim kostimima i postindustrial scenografijom. Oko 23 sata uslijedio je antiklimaks - Albina nije ušla u finale. Kako to?
Sličan se sličnom ne raduje
Na trenutak izađite iz cipela gubitnika i pogledajte još jednom nastupe predstavnika Izraela, Cipra i Rumunjske. Svi imaju gotovo istu šprancu kao i Albina: mlada pjevačica s nabrijanom pop pjesmom klasične strukture strofa-refren-bridge, a oko nje kostimirana plesna skupina s dinamičnom koreografijom i donekle sličnom vizualno-scenskom estetikom. Od te četiri zemlje u finale su prošli Izrael i Cipar, a Rumunjska i Hrvatska ostale su u polufinalu.
Lako se moglo dogoditi i obrnuto, ali stavite se u glavu prosječnog glasača, bio on 65-godišnji penzić iz Antwerpena ili 14-godišnja tinejdžerica iz Kaunasa. On/ona vidi četiri trominutna komada slična kao jaje jajetu i već kod trećeg prestaje primjećivati razliku, a Albina je sinoć nastupila treća od spomenute četiri pjesme. Hrvatska je pjesma tako donekle ispala žrtva previše slične konkurencije i loše pozicije u poretku.
Konkurencija, trendovi i inkluzivnost
Iako još uvijek ne znamo kako su točno glasali žiri i publika, konstatirali smo da su Hrvatsku po kriteriju sličnosti vjerojatno izbacili Izrael (oko kojega se diže prašina na mrežama zbog ponovno potpirenog konflikta s Palestinom) i Cipar (čija je pjesma 'El Diablo' već izazvala burne prosvjede vjerskih fanatika). No pogledajmo tko je još prošao i zašto.
Rusija, koja na Eurosongu posljednjih godina ima status podjednako loš kao i u međunarodnim sportskim organizacijama, morala je poslati pseudofeministički empowering rap bućkuriš 'Russian Woman' u izvedbi Manizhe da bi prošla, a provukao se i njihov arhineprijatelj Ukrajina s blesavim kvaziindustrial Putokazima iz Černobila. Norveški predstavnik Tix s krilima na leđima (da, onakvim krilima kakva je Jacques 2019. natovario nesretnom hrvatskom predstavniku Roku Blaževiću), paralelno je gurao priču o svom opsesivno-kompulzivnom poremećaju i Touretteovu sindromu. Švedskog predstavnika Tussea rat je otjerao iz rodne Kinshase te je godinama živio kod udomiteljskih obitelji, a na to je dodao ficlek o svom neodređenom rodnom identitetu - sve mu je to dosta pomoglo da provuče prosječni Mory Kante afro pop 'Voices' u finale.
Belgijski Hooverphonic s decentnom, ali dosadnom himnom lockdowna 'The Wrong Place' prošao je na međunarodnu slavu, a vuku je još iz vremena u kojem su se furali kao 'rezervna Morcheeba', dok je Azerbajdžan tradicionalno istovario vagon petrodolara i kupio međunarodnu autorsko-skladateljsku ekipu koja im je sklepala generičku cajku s bejrutskog bazara 'Mata Hari', nakićenu zmijama i polugolim plesačicama. Sigurno mjesto u finalu već prije finala imali su litavski The Roop, s potentnim elektro komadom 'Discotheque' smještenim na pola puta između Bronski Beata i LCD Soundsytema, te nadaleko favorizirana Malta s gospel-MeToo himnom 'Je me casse' u izvedbi Destiny, koja se vidno fura na popularnu Lizzo, a pjeva o curi koja frajeru odrješito poručuje da to što se malo skromnije odjenula ne znači da mu se nudi na izvolite.
Kad složite ovakve PR pričice i trenutačne globalne društvene trendove - a oni na Eurosongu nisu ništa manje bitni od pjesme i scenskog nastupa - priča skromne i vrijedne anglistice iz Splita koja je na Doru došla busom, pjevala u crkvenom zboru i do slave se lansirala preko lokalnog 'The Voicea' naprosto nije bila dovoljno snažan buzz za glasače, ali i žiri. Koliko god to apsurdno zvučalo - naš posljednji finalist, Jacques, sa svojim dvoglavim alter egom u pjesmi 'My Friend' uspio je bolje prodati priču.
Tick-Tock nije TikTok
HRT-ovoj delegaciji na Eurosongu zbilja je teško nešto ozbiljno prigovoriti. Zigmanova estetika nekome se može sviđati, a nekome ne, ali tip dizajnira za Nickie Minaj, Fergie i hrpu drugih svjetskih zvijezda, pa su i kostimi za Albinu i njezine plesače bili u najmanju ruku korektni. Branimir Mihaljević sklepao je sasvim solidan i ne pretjerano anakron trominutni pop komad, Albina ga točno otpjevala na vrlo dobrom engleskom (uz onu kiticu na hrvatskom koja uopće nije smetala), scenografija i rasvjeta odgovarali su kostimu i pjesmi - ukratko, sve je bilo barem pristojno, ako već ne senzacionalno.
Sve osim tog famoznog tick-tocka, da ne kažem TikToka, koji nas svrbi još od Dore u Opatiji, na kojoj je Albina potpuno zasluženo pobijedila. Bolji poznavatelji Eurosonga sjetit će se 2012., kad je predstavnica San Marina, Valentina Monetta, gotovo izbačena s Eurosonga zbog pjesme pod naslovom 'Facebook Uh, Oh, Oh (A Satirical Song)'. EBU je presudio da je povrijedila pravilo upotrebe zaštićene robne marke u tekstu pjesme, pa joj je San Marino morao promijeniti naslov u 'The Social Network Song'. Osim što u Albininoj pjesmi otkucava sat u vezi nje i njezine imaginarne simpatije, tekstopisac subliminalno ubacuje aluziju na TikTok, trenutno najpopularniju globalnu društvenu mrežu među djecom i mladima s gotovo 700 milijuna korisnika. A taj trik sigurno nije dobro odjeknuo kod žirija i organizatora.
Umjesto zaključka
Eurosong se u postglobaliziranom svijetu, pa tako i u Europi, posljednjih godina uspio redizajnirati, otresti dosadnih stereotipa o moćnim lobijima i blokovskom glasanju i prebaciti na suvremenije kanale komunikacije. Pobjednik natjecanja 2019., Nizozemac Duncan Lawrence jučer je nagrađen platinastom pločom za milijardu streamova svoje pjesme 'Arcade' u svijetu, a upala je i na Billboardov Top 200. Iako je nerijetko doživljavamo kao trash talent show, riječ je ipak i o svjetski relevantnom natjecanju koje sada i Amerikanci pokušavaju kopirati. Hrvatsku dakle ne treba obeshrabriti ovaj neuspjeh iako smo konačno poslali pristojnu pjesmu i izvođačicu. Treba još samo malo bolje prodati priču oko nje.
tportal
