Da nije brodogradilišta, Hrvatska bi danas bila Švicarska

Listajući dokono hrvatske medije, koji sasvim ozbiljno prenose sve budalaste izjave ministara i župana, nezainteresirani čitatelj dolazi samo do jednog zaključka: da nije ovih brodogradilišta i lijenih brodograditelja koji bi kruha preko pogače jer smo im sve vrijeme njihova radnog vijeka davali novac za plaće, svako dijete u ovoj zemlji danas bi već imalo vlastiti stan s bazenom na balkonu, Hrvatska ne bi bila sinonim za korupciju, a od prosječne plaće mogao bi se kupiti jedan polovni, ali očuvani Boeing 737.

Eh, da nije tih brodogradilišta i brodogradnje! Uostalom, što će nam, pa već i svaki prosječni konzument prosječnog medijskog sadržaja, ministarskih i poduzetničkih izjava zna da je u pitanju industrija kojoj je vrijeme za odlazak u ropotarnicu povijesti.

Da nije tih brodogradilišta, danas bi neki klinac oboružan STEM-om i memeom već sada bio ponos ove nacije jer je uspio na nesmiljenom tržištu prodati robotića koji će biti inovativna igračka za kućne ljubimce.

Vrijeme je da svi ti inženjeri, projektanti, varioci, stolari i cjevari presaviju tabak i krenu u veličanstvenu tržišnu borbu. Mogli su se, na primjer, potruditi na vrijeme prekvalificirati i danas bi zarađivali solidnu lovu smišljajući aplikacije za mobitele koje navode savršenu dužinu trepavica u odnosu na veličinu lica. Ili naučiti raditi na strojevima za šivanje pa bi sada za dvije tisuće kuna izrađivali hlače i majice. Tržište je veliko, ima mjesta za sve, ali ne i za brodove. Projektirati brod zna svako petogodišnje dijete od papira veličine A4, ali zato još ne zna kako stvoriti aplikaciju za mobitele.

Svaki prosječni konzument medijskih sadržaja, uostalom, danas dobro zna da proizvodi potrošačima stižu aplikacijama i dronovima, a ne brodovima. Svaki prosječni poduzetnik, influencer, SEO-optimizator i brand-manager dobro zna da brodovi služe za razonodu i odmor od teškog rada, a ne za transport roba.

Prosječnog konzumenta medijskih sadržaja danas ne možete prevariti, on dobro zna da nafta i benzin dolaze s benzinskih pumpi uz cestu. Uostalom, tko je gorivo ikad lijevao iz tankera?

Evo, recimo, ministar financija Zdravko Marić zna sve. Lijepo čovjek kaže da je svaka beba u ovoj nesretnoj zemlji, koja je takva samo zbog ovih brodogradilišta, moglo dobiti 15 tisuća eura da nije tih prokletih državnih jamstava za škverove. Ministar koji se kao loptica skočica odbijao malo o zid Ministarstva da bi odskočio prema zidu Ivice Todorića, pa se vratio prema zidu Ministarstva, ne kaže ništa o nepotrebnosti golemih subvencija koncernu Agrokor koje je ovaj godinama dobivao. Koliko se samo gladne djece moglo nahraniti za cijenu ministrovog Rolexa koji je navodno kupio od plaće u Agrokoru, kojeg smo zalijevali izdašnim subvencijama. Ali Marić tu šuti s pravom jer je Agrokor, kažu, ipak strateška kompanija. Kao što je država sa svojom sjajnom strategijom sve bacila na turizam pa ga kao stratešku industriju danas zalijeva novcem jer je poznato da se budućnost krije u služenju drugih, a ne projektiranju brodova.

I župan međimurski Matija Posavec iskoristio je priliku da šutne mrtvog konja kad su već mnogi stali u red, pa je zavapio da su brojne građevinske  i tekstilne tvrtke u njegovom lenu svih ovih godina nesmetano propadale pa nitko nije ni svrnuo pogled kao što se to čini u vezi brodogradilišta. Možda se ne sjeća da su i u ostatku Hrvatske propadale građevinske firme i tekstilne industrije, pa je mudro šutio kao i svi oko njega. Prvak županije u kojoj žive i rade ljudi s najnižim plaćama u cijeloj Hrvatskoj pa ih tješi da je to zato što su radišni, a ne zato što ne radi svoj posao jer smatra da treba pomagati vlasnike poduzeća, ali ne i one za koje ovi rade, vjerojatno ne želi znati i da je lokalni radio u kojem je svojedobno radio i primao plaću, redoviti primatelj državnih subvencija.

Od strateške industrije ostali su, dakle, samo turizam i Agrokor ministra Zdravka Marića, koji cijelu svoju karijeru i Rolex na ruci duguje državnim parama. Pospremit će čelne ljude brodogradilišta u pritvor i mirne savjesti zatvoriti cijelu industriju u trenucima dok Njemačka i Francuska dogovaraju zaštitu svojih strateških industrija od neprijateljskih preuzimanja. Sudbina Posavca i Marića, kao personifikacije vladajućeg licemjernog svjetonazora koji ždere ljude ispod sebe, a onda posljedično i sam sebe, je da stalno kaskaju za drugima.

Nema bolje slike koja ocrtava ovaj sistem od fotografije sa zadnjeg Svjetskog prvenstva u nogometu. Ministar Marić u ekstazi, odjeven u kockasti dres kako bi se vidjelo neupitno domoljublje, sjedi na ramenima poduzetnika Josipa Stojanovića Jollyja, kojeg je država bila spremna zalijevati jeftinim kreditima i koji se bavi preprodajom proizvoda što ih izrađuju strateške industrije neke druge zemlje.

Samo jedna fotografija govori sve o brodogradilištima, društvu i sistemu koji nam nameću: sve bogatiji dužnosnici s Rolexima na ruci i mercedesima u dvorištu, u domoljubnoj ekstazi svisoka nas gledaju sjedeći zavaljeni na ramenima bogataša, i sve što nam sa svojeg povišenog mjesta nude je pljuvačka za koju nas uvjeravaju da će nam utažiti žeđ. Ako niste time zadovoljni, za vas uvijek postoji stručni naziv koji će vam pokazati gdje vam je mjesto: nezahvalni uhljebi koji ne bi ni pljuvačku preko pogače. Baš onakvi kakvi su nam predstavljeni radnici škverova kao zadnji u sve dužem nizu nezahvalnika prema svim tim jollyjima, marićima i posavcima.