Definitivno, SBPeriskop je tribina slobode koja ne funkcionira po zakonu korisnosti, već na temelju intimnog zadovoljstva objavljivanjem angažiranih tekstova, s terapijskim efektima koji regeneriraju duh od posljedica svakodnevnog dodira s razornom banalnom svakodnevicom. Uređivanje ovakvog razmjerno malog web magazina, podrazumijeva bliske kontakte sa suradnicima. I to je važan trenutak prerastanja rutine i formalnih obveza. Suradnici- to je SBPeriskop. Dajana Mikloš je suradnica na liniji sbperiskopovih intencija: bespoštednih demistifikacija funkcionalnih autoriteta i konfekcionirane estetike, raskrinkavanja izrabljivačke fragmentacije društa..., tako da je „poslovna“ veza s njom, u tom smislu, neiscrpni izvor ideja, volje, htijenja, skretanja od konvencionalnosti. Dajana je suradnica koja kroz intervjue koje objavljuje omogućuje čitateljima da budni sanjaju, da dobivaju ključ za bravu koja otvaraju vrata u svijet igre, nesvakidašnjosti, tajni drugačijeg. U vrijeme brutalne tehnološke eksploatacije i apsurdnog rasipanja života kako bi se isključivo ostvario profit, Dajana umješno predstavlja zastupnike duhovne alternative, likove-tražitelje uzbuđenja prema vlastitim pravilima gibanja na marginama očekivanog, pored šablonskih sudbina . Neiscrpne je energije, savjesna, profesionalna, kreativna... hrabra.

Pripremajući se za razgovor zamolio sam ju da napiše nekoliko rečenica o sebi i svojoj karijeri, a koje bih uvrstio u uvod. Evo što je samo napisala: Rođena 1986. god u Slavonskom Brodu, moderna umjetnica; bavim se dizajnom, pisanjem, glumom, slikanjem,sportom…

Tvoja povremena gostovanja u SBPeriskopu ustupila su mjesto redovitoj suradnji. Svakog utorka objavljuješ sjajne intervjue u kojima dolazi do izražaja tvoja spontanost, upućenost, bliskost sa sugovornicima i poznavanje posla kojim se bave. Kako bi definirala razgovore za portal? Što je općenito za tebe intervju? Pripremaš li se? Odgovara li ti SBPeriskop?

U SBPeriskopu uživam, hvala ti na tome Veljko. Intervjue doživljavam vrlo bitnim i važnim. U vrijeme kada sam ja bila početnik nisu nam se pružale šanse poput ove koju mi pružamo, da mladi čovjek može da se predstavi i svoje radove pokaže  izražene na jedan jednostavan način, svima pristupačan. Uvijek sam govorila da je dovoljno biti primijećen od samo jedne osobe u datom trenutku, da bi bio bliže uspjehu, jer često nam nedostaje ispružena ruka koja će nas podići, predstaviti, na kraju svega baš to…o nama nešto napisati. Možebitno da će mi biti uzeto za zlo, ali moram priznati da su intervjui nešto na što se ne pripremam, za mene su to opušteni razgovori u krugu ljudi sličnih interesa.

Po kojim kriterijima kao intervjuist biraš one koje ćeš predstaviti javnosti? Postavljaš li se na mjesto publike tako što odabrane pitaš ono što ona očekuje ili se isključivo povodiš za vlastitom znatiželjom?

U novinarstvo sam ušla nedavno, zahvaljujući tebi, a u tom svijetu osjećam se kao kod kuće, tako se i ponašam, pa često ni sama ne znam koje je sljedeće pitanje koje ću pružiti sugovorniku. Time je ta naša igra zanimljivija i za mene i po njih. Stavljam se u ulogu publike svakako, na kraju svakog intervjua, intervju  pročitam  kao promatrač, kao netko sasvim  treći, lice  iz publike. Budno čitam kritike i pohvale, te ih često uvažim, imam potrebu reći da čovjek najviše uči o sebi promatran očima drugih, a i što bi to značila naša predstava da nemamo svoju publiku. Ne lišite se bilo što mi poručiti. Ljude za priče nije teško izabrati, smatram da svaki čovjek ima neku svoju priču koja bi bila korisna kad bi bila ispričana.

S obzirom da većina sugovornika dolazi iz svijeta popularne kulture kojemu i sama pripadaš, pretpostavljam da se u tom prostoru i vremenu osjećaš komotno, da su ti razgovori ugodni?

Kada se čovjek osjeća komotno u svojoj koži, oslobođen gnjeva, ljutnje, bijesa, zavisti i ljubomore, osjeća se komotno svuda. Istina je da pišem o sebi sličnim ljudima i da mi je to možda olakotna okolnost, no vrlo bih rado bila spremna pisati i o nekome i nečemu o čemu nemam pojma, te tako sebi dati šansu naučiti još nešto novo i pri tom se svakako, osjećati komotno.

Kakve su njihove reakcije nakon što se intervjui objave? Kakve su reakcije tvojih prijatelja?

Pošto je velika većina mojih sugovornika mlada i neiskusna poput ovaca među vukovima, osjećam  njihovu napetost i opterećenost dok intervju ne izađe, a vrlo često tugu i razočaranost kad u moru pozitivnih kritika pronađu nešto što im se ne dopada. To je ono što im zamjeram, jer ih često loša kritika potrese, uspori i uplaši<, mislim da će tek s iskustvom znati bolje razlučiti tko je došao s dobronamjernom kritikom a tko je došao da bih potresao, usporio i uplašio, te od onog s dobronamjernom imati šansu dosta naučiti. Onog trenutka kad zakoračimo u „javni život“ postanemo netko tko se bavi javnim poslom tok trenutka trebamo biti spremni na činjenicu da će mišljenja drugih ljudi postati naša svakodnevnica.  Moji prijatelji lajkaju ali ne čitaju me često, ljenčine su to koje na moju sreću ni ovo neće pročitati.

Iz „popisa“ tvojih poslova vidljiv je veliki raspon tvojih interesa i vještina. Od modnog kreiranja, pisanja lirike, slikanja, … Baci na trenutak pogled u retrovizor. Reci nam što vidiš na svojim počecima? Kada si shvatila da ćeš krojiti stvarnost po svojim zamislima?

Bacanje mog pogleda u natrag i nije nešto lijepa priča. Bio je to uvijek neki moj bunt i majčina borba protiv toga, tada smo živjele same, jer nas je otac napustio za vrijeme rata i kad sve skupa zbrojim i oduzmem, sa sigurnošću mogu reći da majka sa mnom nije mogla izaći na kraj. Često je moje radove koje bih ja sašila u nerazumijevanju istih iste  kidala  bacala i palila, usmjeravajući me na visoke škole i dosadnu odjeću. Ali mašta se vezati ne može, drugačije ne može postati isto, a vatra se vatrom još brže razgara…Vrlo brzo svoju sam šarenu djeću stavila u kofer i napustila obiteljsku kuću. Tada još maloljetna, odlučila sam krojiti svijet po svojim zamislima. Barem onaj svoj.

Život je istovremeno samooblikovanje i samootkrivanje. Ti si izvrstan primjer za tu tvrdnju. Kreiraš i istovremeno lirski definiraš svijet u sebe i sebe u svijetu. O kakvom se tu procesu radi? Što si ponajviše, ono istinski: modna kreatorica, slikarica, pjesnikinja ili je sve to objedinjeno u poslu kreiranja lude odjeće?

Kad me netko pita tko sam, obožavam reći „djevojka iz susjedstva“  i ne volim pretjerano pričati o svemu što radim u prvom licu, rado tu ulogu prepustim drugima, jer skromnost smatram vrlinom, a sam razgovor o sebi i eventualno nabrajanje postignuća i ostvarenja, koliko god se trudili da ne ispadne hvalisanjem; ono se često tako iskristalizira. Nerijetko sam u društvu gdje treba povest prvu riječ i razbiti nelagodni led upoznavanja, često prvo što pitam je „čime se bavite ?“ i vrlo brzo dobijem odgovore poput žargonskih „blejimo“ „chillmo“ ,“žurke, izlasci“…Besmisleno bi bilo nastaviti priču u kojoj ćeš ti sada njima reći da radiš šest poslova, jer bi se oni vrlo brzo osjetili nelagodno u tvom prisustvu, zato „izblejiš“ s njima i dakako ostaviš prostora da oni na koje si ostavio dojam pronađu te naposljetku i zapravo sami uvide čime se ti baviš i koji su tvoji interesi.

Što te inspirira, i tko?

Ne smatram da je umjetnik nešto što se bira postati, jednostavno ne ustaneš ujutro i ne kažeš sebi ja ću sad postati slikar, pjesnik, dizajner, to je nešto što je tebe već odabralo i prije nego što ti misliš da si se za to opredijelio. Što se inspiracije tiče ona je dio mene, a jedino što ja osjetim je da nemam toliko vremena da iz sebe izbacim sve što želim da vam pokažem, jer je toga previše.

Koji su tvoji uzori u životu, u modi, u literaturi, u svijetu likovnosti?

Pokušat ću oprezno odgovoriti na ovo pitanje, a da se ne stvori dojam bahatosti , jer ne bih to tako definirala. Za mene nema najboljih, jer uvijek ima boljih. Ne želim umanjiti veličinu jednog Picassa, ali možda postoji neki dječak što u svojoj  tamnoj sobi u nekom dalekom selu slika dok mu se roditelji svađaju u drugoj, možda to radi tako dobro da smo oštećeni što to nećemo vidjeti. Taj dječak je moj uzor.

Što najviše slušaš? Što trenutno čitaš?

U rijetkim trenucima kada imam vremena samo za sebe, slušam svoje prijatelje. To je glazba uz koju se opuštam (rep) i mnogo je drugačiji osjećaj poznavati ljude koji ti tu glazbu prenose, ona ujedno dobije dupli smisao. Dobije više na značaju. Osim što ga slušam ja ga i pišem. Preksinoć me iznenadio Moreno koji mi je poslao video zapis u kojem repa moj tekst, što je odlično odradio. Kao i Danko Jovašević koji je tekst pjevao  i odsvirao na gitari. Rado poslušam Andreu Granat koja mi je bila jedna od prvih suradnji s estradom, prijateljicu Isabellu Grdić čiji smo kostim za spot mjesecima radile… Slušam te svoje ljude, sramota me i reći ali nemam pojma koja je „moderna“ glazba trenutno nametnuta po klubovima i što bi trebali slušati da bi bili „in“. U koliko mi se zadesi upaljen radio ono što kod pjesme slušam su riječi koje su mi daleko važnije od glazbe, jer me uvijek zanima „što je pjesnik htio reći.“ Što se tiče čitanja, moram priznati da sam ranije više čitala no pisala, a da sada više pišem no čitam. Postoje i one knjige koje mogu pročitati  i do bezbroj puta, jedna od njih je „Pustolov pred vratima“ Milana Begovića koja me „nije pustila na miru“ još od osnovne škole.

U tvom poslu važna su prijateljstva, poznanstva s pravim ljudima. Što ti je važno kod sklapanja prijateljstva? Vjeruješ li u prijateljstva?

Ja sam nepopravljivi optimist, osoba sam u kojoj ne mogu ubiti dobro, niti vjeru u bilo kom smislu riječi. Jako vjerujem u sve dobro, pa tako i u prijateljstva, iako imam potrebu reći da sam većinu teških životnih situacija provela potpuno sama, no ne smatram da mi ljudi oko mene nisu bili prijatelji, više bi ih okarakterizirala kao slabiće koji nisu  bili dorasli situaciji i nisu znali kako pomoći. Što se tiče poslovnog dijela poznanstva su jako bitna, a još je bitnije prepoznati zbog kojih interesa ti ljudi pružaju ruku; biram samo one ruke koje nemaju skrivenih namjera.

Ono što radiš jasno je da se mora unovčiti kako bi se nastavilo radili. U sredini si koju se može definirati kao malu baru s puno krokodila. Kako dolaziš do posla? Na koji način se dogovaraš da prodaš svoje usluge, odjeću, slike?

Na način da se ne baziram na samo jedno mjesto u kojem se nalazim , već da svoju uslugu proširim „tim više tim dalje„

Šiješ unikatne komade, ali siguran novac je prêt-à-porter, serije, suradnja s buticima. Ima li toga na vidiku?

Ne mogu reći da o tome nisam razmišljala, no nemoguće je to učiniti sam, vremenski je nemoguće, trebao bi čitav tim ljudi koji bi moje ideje proveli u djelo, pošto svoje projekte sama financiram postavljeno pitanje za sada ne mogu provesti. Za sebe često kažem da sam zlatna kokoš koja bi svemu donijela profit, ali preponosna da bi sponzore vukla za rukav, ukoliko dođu sami naslov da sam osvojila Jadran može se preformulirati u osvajanje svijeta. Energija, samouvjerenost, volja su neupitni, novac je onaj s kojim je većina nas u svađi.

Kako se dolazi u modnu prvu ligu? Što je kod toga presudno?

Da bi čovjek došao do bilo kojeg uspjeha, bitno je poznavati sebe, znati koliko možeš dati da bi izbjegao fijasko ako nisi dorastao zadatku.

Koji ti je najveći uspjeh do sada? Jesi li to kapitalizirala? Da li bi ti pomogao neki agent? Da li bi ti rasterećenje od banalnih obveza donijelo više vremena za stvaranje?

Umjetnik u svemu što radi ostavi jedan djelić sebe. Teško je to objasniti, a još je teže reći da je jedan uspjeh veći ili manji od drugoga, no drugi kažu da je to svakako RTL-ova emisija „Ljubav je na selu“ gdje su se 3 sezone prikazivali moji radovi na natjecateljicama. Pošto ne mogu da izdvojim onaj najveći neka bude evo onaj koji je bio najpresudniji, a to je svakako moja prva revija koju sam radila u Srbiji otputovavši po dogovoru na neviđeno, bio je to kulturni događaj u Šapcu a centar je bio oblijepljen jumbo plakatima s mojim likom. Tad u to vrijeme jednoj klinki od 20 godina to je svakako predstavljalo uspjeh. Ne mogu reći da trošim vrijeme na stvari koje nisu plodne i koje u konačnici ne donose zadovoljstvo meni i drugima, sve što radim ima svoj smisao, a o vremenu mogu samo ponoviti rečenicu  s početka priče, vremena je uvijek malo za ljude s previše mašte.

Na kojim relacijama živiš? Slavonski Brod je samo jedan od gradova? Koji su još tvoji gradovi?

Ne smijem olakšati paparazzima posao.

Vidim da koristiš društvene mreže. Pomaže li ti umreženost u poslu?

U današnje vrijeme posao bez društvene mreže bilo bi nemoguće raditi, jer bi nedostatak vas tu, olakšao posao konkurenciji.

Planovi i kratkoročni i dugoročni? Kad ćeš objaviti knjigu poezije? A samostalna izložba slika?

Trenutno sam u sportu, zabavljam se tim da uz poslove koje radim počnem raditi i kao osobni trener, od malena sam u sportu i može se reći da živim taj život, zašto kroz isti ne pomoći i drugima. Na umu su mi nacrti za jesensku kolekciju koji će uskoro iz glave van, također se kanim posvetiti i izradi namještaja, na što su me neplanski nagovorili pratitelji moga rada, past će koje snimanje, možda prihvatim neku od uloga u spotovima koje mi se nude, knjige i slike, u skupini su dugoročnih planova, ali ih svakako neću zadržati samo za sebe, jer kao što rekoh uzalud je predstava bez publike.