Nalazim se s još jednom kreatorkom vrijednom pažnje. Tamarom Grbeša Fuglinski.
Tamara, predstavi se čitateljima. Kako bi ti opisala sebe?
Opisala bih sebe kao osobu koja zna što hoće i drugačiju. To je najkraće rečeno. Mi kreativci uvijek nekako iskačemo između ostalog upravo i u tom kontekstu, jer imamo jasnu viziju onoga što želimo kreirati, stvoriti, postići, biti, a jednako tako imamo jasnu viziju i onoga što ne želimo.
Baviš se nizom umjetnosti; to nije samo jedna stavka. Uputi nas u svoj rad. Kako je sve počelo i do kud je sada došlo? Što sve izrađuješ?
U pravu si. To nije samo jedna stavka, no idemo redom...
Kao i svi mi, i ja sam svjesna svojih talenata još od ranog djetinjstva. Postojala je tada i želja da se u odrasloj dobi bavim slikanjem, ali s odrastanjem se to negdje pogubilo u postavljenim kalupima našeg školstva i usmjeravanja ka nekim „konkretnim“ zanimanjima.
Cijela priča započela je prije 12 godina kada sam preuređivala svoju tadašnju djevojačku sobu i bezuspješno pokušavala pronaći sliku za zid. Naravno, sliku kakvu samo ja imam u glavi, ali nitko u ponudi.
Vrlo brzo sam shvatila da to što želim moram naslikati sama, jer potraga nema kraja. Tako je nastala prva slika u uljanoj tehnici i to je bio povod za početak cijele priče, iako sam sljedeće slike počela raditi nešto kasnije, tek nakon 3 godine. Okolini su se jako sviđale slike i potražnja je počela rasti u krugu poznatih te vrlo brzo i izvan toga.
Iza mene je sada pet samostalnih izložbi i preko 150 slika. U međuvremenu sam uljanu tehniku zamijenila akrilom, jer su narudžbe često puta bile jako brze i nije preostalo dovoljno vremena za ulje i potrebno sušenje takvih djela. Akril mi se u početku činio manje podatnim za moj stil, no s vremenom sam ga zavoljela puno više nego ulje, razradila sam tehniku i sada radim samo akril i kombinirane tehnike u ponekim slikama.
Može se reći da sada slikam 9 godina u kontinuitetu, iako sam u tom razdoblju imala i dva duža prekida, odnosno dva porodiljna dopusta. Tada sam bila posvećena isključivo jednoj bebi pa drugoj, tj. objema, a slikanje sam svela na minimum.
Nedavno sam se ponovo vratila svom stalnom poslu kod dugogodišnjeg poslodavca, a isto tako sam ponovo intenzivirala i rad na svojim kreacijama.
Upravo su završile dvije izložbe u gradu Osijeku na koje sam baš ponosna, a već više od godinu dana imam i stalnu postavu slika u jednoj galeriji na moru gdje izmjenjujem slike po potrebi.
Kako sam rekla da nisam uspjela pronaći sliku za svoju sobu prije toliko godina tako nisam uspjela u datom trenutku pronaći niti ogrlicu za jednu svečanu prigodu kakva mi je tada trebala. Ponovo sam došla u situaciju da napravim sama za sebe i za kćer ono što sam željela i tu je krenula priča s izradom nakita. Sada to traje već dvije godine.
I konačno, ono čemu se posebno veselim zadnjih mjeseci je kolekcija ADT dekorativnih igračaka.
To su igračke nastale vrlo slično kao i prethodne dvije priče, a imaju posebnu ljubav, jer koliko god voljela ono što radiš ipak ono što stvaraš primarno za svoju djecu donosi neopisivu radost, a sada tu radost dijeli već jako puno male dječice diljem Hrvatske, jer su igračke zaista privukle veliku pozornost. Tu imam još jako puno planova i noviteta u pripremi tako da s nestrpljenjem očekujem realizaciju. Nedostaje samo vremena!
Pošto radim sličan, da ne kažem isti posao, jako me vesele reakcije ljudi na moj rad, no svaki umjetnik ih prima drugačije. Koliko tebi znači podrška tvoje okoline?
Svatko od nas voli dobiti povratnu informaciju za svoj rad i trud, da ne kažem pohvalu. Naravno da se s kritikama treba znati nositi i treba ih iskoristiti za svoju nadogradnju. Zapravo je kritika jako vrijedna, čak i negativna. Vrlo jasno ti daje smjernice što trebaš promijeniti i na čemu poraditi.
No, sad ću možda zvučati prepotentno ako kažem da za svoj rad nikada nisam dobila negativnu kritiku, ali to je zaista istina, barem ne izravno upućenu meni ili nekome iz moje bliže okoline. Ukoliko je takvih i bilo onda to nije došlo do mene.
Smatram da u svemu što radimo prije svega trebamo biti prilično samokritični. Ja sam za sebe izrazito samokritična i ne pristajem na kompromis. Ne zadovoljavam se prosječnim. Ako nije točno onako kako sam zamislila i ako prije svega nisam sama u potpunosti zadovoljna svojim djelom, o čemu god je riječ, tada to dorađujem do točke gdje sam u potpunosti zadovoljna. Tek tada objavljujem svoj rad.
Moja podrška meni su prije svega moja obitelj i moji roditelji. Mama i suprug pogotovo, jer uz dvoje male djece i naše redovne poslove, privatno moramo funkcionirati prilično organizirano, zajednički i s puno strpljenja. Najčešće je sve to dosta teško s obzirom da nedostatak vremena uvijek gomila i količinu stresa, ali kad nas drugi vide obično im to sve djeluje čak i dobro uigrano koliko god nama izgledalo kaotično!
Nerijetko tu uskoče i tata i brat i šogorica za razne situacije vezane uz područje Osijeka, jer dosta toga stalno obavljam na relaciji Zagreb – Osijek i ovako dislocirana uvijek znam da tamo mogu računati na moralnu i logističku podršku svoje obitelji. Hvala im!
Jedno od meni najdražih pitanja glasi: gdje crpiš inspiraciju i imaš li svoje uzore u svijetu umjetnosti?
Svi to vole pitati. Umjetnica si i sigurno znaš i sama da nama inspiracije uglavnom nikada ne nedostaje. Ponavljam, najčešće nedostaje vremena za sve ono za što imamo inspiracije!
Inspiraciju možemo pronaći doslovno posvuda.
Uzore nemam. U školi kad su svi ispunjavali tada popularne leksikone meni su najteža pitanja bila o najdražim glumcima, pjevačima, filmovima... svi su imali nekakve idole, a ja ne. Te odgovore sam prepisivala od drugih iz leksikona, jer ni tada nisam shvaćala čemu služi idolopoklonstvo i zašto ja ne mogu biti svoja osoba bez da pratim i čeznem za nekom ikonom ili njegovim/njenim djelima.
Zaista to nisam razumjela i ne razumijem niti dan danas.
No, da ima velikana kojima se divim, odnosno njihovim djelima, to svakako ima. Jedan od njih je naš Damir Medvešek. Čovjeka su u Europi prozvali Picassom 21. stoljeća. Nekoliko puta mi je i on sam komentirao moj rad i pohvalio ga. Meni je to značilo jako puno. I dalje pogledam njegove slike s divljenjem i poštujem da je to njegov identitet, njegov stil i njegov potpis. Ja gradim svoj stil i svoj identitet i mislim da to tako treba biti, iako bi bilo divno doći do takvog nivoa, čistog savršenstva.
Općepoznato je da je Internet omogućio mnogim kreativcima da svoje radove izlože kako bi bili svima vidljivi i samim time konkurencija na društvenim mrežama vrlo je gusta. Kako se nosiš s njom?
Istina je da je internet ogromna platforma za sve i svašta. Na tržištu je oduvijek bilo svega. Tako je i danas. Nekada nije bilo interneta i bio si ograničen na krug ljudi unutar svoje zajednice, geografski vrlo skučen krug i to je sve. I tada je bilo svakakve ponude i vrijedilo je pravilo da svaka roba ima svoga kupca.
Danas je taj internet omogućio puno veću konkurenciju, ali i puno veće tržište i to tržište bez granica tako da opet vrijedi isto pravilo za robu i kupca, ali najvažnije pravilo je da s puno rada dolazi i puno rezultata i obrnuto.
Svatko će na internetu za sebe pronaći upravo ono što traži i upravo time će se zadovoljiti, ovisno o osobnim kriterijima.
Proizvod koji se meni najviše svidio tvoja je „Lisica“ koja će krasiti i sobu mog sina, na čemu sam ti zahvalna, jer koliko djecu, toliko i mene još uvijek vesele takve posebne sitnice Ima li „Lija“ priču kako je nastala?
Hvala tebi što si me pronašla i izdvojila za nekoga s kime želiš napraviti interview!
Upravo to što kažeš da tebe još uvijek vesele takve posebne sitnice je istina koju će potvrditi još mnoge mlade mame i one buduće. Neki dio djeteta u nama nikada ne odraste, a najljepši dio uvijek je bio vezan uz maštu, slikovnice i bajke.
Ja sam se uvijek divila svim likovima iz slikovnica, posebno šumskim životinjama, a među njima gotovo da nema priče bez lika lije ili vuka. Bilo mi je jako važno kako je slikovnica ilustrirana i tako biram i danas za svoju djecu.
Što se tiče lije, kao što rekoh, oduvijek mi je super lik, pogotovo iz Ježeve kućice (i sad bi tu najradije odala jednu malu tajnu, ali pričekajmo još malo...). Neuhvatljiva, lukava i mudra. Lija uvijek nosi poruku nekog snalažljivog i inteligentnog stvorenja. Igračka lija osim što izgleda jako dekorativno upravo je simbol svega toga. Moj sin je taman imao cijeli set bodija s likom lije/vuka i njemu su to isto postali jedni od najdražih bodija, a kćeri sam kupila majicu s likom lije cijelu u šljokicama. Logična sljedeća igračka bila je gospođica lija! :)
Znam da si u predblagdanskoj gužvi, pa imam za tebe još jedno pitanje, koji su tvoji danji planovi?
Svi smo u predblagdanskoj gužvi, uvijek je tako... ali nam je to najdraži dio godine. Planova imam zaista puno, ali idem korak po korak u skladu sa svim trenutnim okolnostima. Prioritet je rješavanje narudžbi, a sve drugo razvijam u skladu s tim. Postoje i neki veći projekti u planovima i biti će mi drago ako tada budeš slobodna za interview da ih obznanim upravo tebi!
Tamara, predstavi se čitateljima. Kako bi ti opisala sebe?
Opisala bih sebe kao osobu koja zna što hoće i drugačiju. To je najkraće rečeno. Mi kreativci uvijek nekako iskačemo između ostalog upravo i u tom kontekstu, jer imamo jasnu viziju onoga što želimo kreirati, stvoriti, postići, biti, a jednako tako imamo jasnu viziju i onoga što ne želimo.
Baviš se nizom umjetnosti; to nije samo jedna stavka. Uputi nas u svoj rad. Kako je sve počelo i do kud je sada došlo? Što sve izrađuješ?
U pravu si. To nije samo jedna stavka, no idemo redom...
Kao i svi mi, i ja sam svjesna svojih talenata još od ranog djetinjstva. Postojala je tada i želja da se u odrasloj dobi bavim slikanjem, ali s odrastanjem se to negdje pogubilo u postavljenim kalupima našeg školstva i usmjeravanja ka nekim „konkretnim“ zanimanjima.
Cijela priča započela je prije 12 godina kada sam preuređivala svoju tadašnju djevojačku sobu i bezuspješno pokušavala pronaći sliku za zid. Naravno, sliku kakvu samo ja imam u glavi, ali nitko u ponudi.
Vrlo brzo sam shvatila da to što želim moram naslikati sama, jer potraga nema kraja. Tako je nastala prva slika u uljanoj tehnici i to je bio povod za početak cijele priče, iako sam sljedeće slike počela raditi nešto kasnije, tek nakon 3 godine. Okolini su se jako sviđale slike i potražnja je počela rasti u krugu poznatih te vrlo brzo i izvan toga.
Iza mene je sada pet samostalnih izložbi i preko 150 slika. U međuvremenu sam uljanu tehniku zamijenila akrilom, jer su narudžbe često puta bile jako brze i nije preostalo dovoljno vremena za ulje i potrebno sušenje takvih djela. Akril mi se u početku činio manje podatnim za moj stil, no s vremenom sam ga zavoljela puno više nego ulje, razradila sam tehniku i sada radim samo akril i kombinirane tehnike u ponekim slikama.
Može se reći da sada slikam 9 godina u kontinuitetu, iako sam u tom razdoblju imala i dva duža prekida, odnosno dva porodiljna dopusta. Tada sam bila posvećena isključivo jednoj bebi pa drugoj, tj. objema, a slikanje sam svela na minimum.
Nedavno sam se ponovo vratila svom stalnom poslu kod dugogodišnjeg poslodavca, a isto tako sam ponovo intenzivirala i rad na svojim kreacijama.
Upravo su završile dvije izložbe u gradu Osijeku na koje sam baš ponosna, a već više od godinu dana imam i stalnu postavu slika u jednoj galeriji na moru gdje izmjenjujem slike po potrebi.
Kako sam rekla da nisam uspjela pronaći sliku za svoju sobu prije toliko godina tako nisam uspjela u datom trenutku pronaći niti ogrlicu za jednu svečanu prigodu kakva mi je tada trebala. Ponovo sam došla u situaciju da napravim sama za sebe i za kćer ono što sam željela i tu je krenula priča s izradom nakita. Sada to traje već dvije godine.
I konačno, ono čemu se posebno veselim zadnjih mjeseci je kolekcija ADT dekorativnih igračaka.
To su igračke nastale vrlo slično kao i prethodne dvije priče, a imaju posebnu ljubav, jer koliko god voljela ono što radiš ipak ono što stvaraš primarno za svoju djecu donosi neopisivu radost, a sada tu radost dijeli već jako puno male dječice diljem Hrvatske, jer su igračke zaista privukle veliku pozornost. Tu imam još jako puno planova i noviteta u pripremi tako da s nestrpljenjem očekujem realizaciju. Nedostaje samo vremena!
Pošto radim sličan, da ne kažem isti posao, jako me vesele reakcije ljudi na moj rad, no svaki umjetnik ih prima drugačije. Koliko tebi znači podrška tvoje okoline?
Svatko od nas voli dobiti povratnu informaciju za svoj rad i trud, da ne kažem pohvalu. Naravno da se s kritikama treba znati nositi i treba ih iskoristiti za svoju nadogradnju. Zapravo je kritika jako vrijedna, čak i negativna. Vrlo jasno ti daje smjernice što trebaš promijeniti i na čemu poraditi.
No, sad ću možda zvučati prepotentno ako kažem da za svoj rad nikada nisam dobila negativnu kritiku, ali to je zaista istina, barem ne izravno upućenu meni ili nekome iz moje bliže okoline. Ukoliko je takvih i bilo onda to nije došlo do mene.
Smatram da u svemu što radimo prije svega trebamo biti prilično samokritični. Ja sam za sebe izrazito samokritična i ne pristajem na kompromis. Ne zadovoljavam se prosječnim. Ako nije točno onako kako sam zamislila i ako prije svega nisam sama u potpunosti zadovoljna svojim djelom, o čemu god je riječ, tada to dorađujem do točke gdje sam u potpunosti zadovoljna. Tek tada objavljujem svoj rad.
Moja podrška meni su prije svega moja obitelj i moji roditelji. Mama i suprug pogotovo, jer uz dvoje male djece i naše redovne poslove, privatno moramo funkcionirati prilično organizirano, zajednički i s puno strpljenja. Najčešće je sve to dosta teško s obzirom da nedostatak vremena uvijek gomila i količinu stresa, ali kad nas drugi vide obično im to sve djeluje čak i dobro uigrano koliko god nama izgledalo kaotično!
Nerijetko tu uskoče i tata i brat i šogorica za razne situacije vezane uz područje Osijeka, jer dosta toga stalno obavljam na relaciji Zagreb – Osijek i ovako dislocirana uvijek znam da tamo mogu računati na moralnu i logističku podršku svoje obitelji. Hvala im!
Jedno od meni najdražih pitanja glasi: gdje crpiš inspiraciju i imaš li svoje uzore u svijetu umjetnosti?
Svi to vole pitati. Umjetnica si i sigurno znaš i sama da nama inspiracije uglavnom nikada ne nedostaje. Ponavljam, najčešće nedostaje vremena za sve ono za što imamo inspiracije!
Inspiraciju možemo pronaći doslovno posvuda.
Uzore nemam. U školi kad su svi ispunjavali tada popularne leksikone meni su najteža pitanja bila o najdražim glumcima, pjevačima, filmovima... svi su imali nekakve idole, a ja ne. Te odgovore sam prepisivala od drugih iz leksikona, jer ni tada nisam shvaćala čemu služi idolopoklonstvo i zašto ja ne mogu biti svoja osoba bez da pratim i čeznem za nekom ikonom ili njegovim/njenim djelima.
Zaista to nisam razumjela i ne razumijem niti dan danas.
No, da ima velikana kojima se divim, odnosno njihovim djelima, to svakako ima. Jedan od njih je naš Damir Medvešek. Čovjeka su u Europi prozvali Picassom 21. stoljeća. Nekoliko puta mi je i on sam komentirao moj rad i pohvalio ga. Meni je to značilo jako puno. I dalje pogledam njegove slike s divljenjem i poštujem da je to njegov identitet, njegov stil i njegov potpis. Ja gradim svoj stil i svoj identitet i mislim da to tako treba biti, iako bi bilo divno doći do takvog nivoa, čistog savršenstva.
Općepoznato je da je Internet omogućio mnogim kreativcima da svoje radove izlože kako bi bili svima vidljivi i samim time konkurencija na društvenim mrežama vrlo je gusta. Kako se nosiš s njom?
Istina je da je internet ogromna platforma za sve i svašta. Na tržištu je oduvijek bilo svega. Tako je i danas. Nekada nije bilo interneta i bio si ograničen na krug ljudi unutar svoje zajednice, geografski vrlo skučen krug i to je sve. I tada je bilo svakakve ponude i vrijedilo je pravilo da svaka roba ima svoga kupca.
Danas je taj internet omogućio puno veću konkurenciju, ali i puno veće tržište i to tržište bez granica tako da opet vrijedi isto pravilo za robu i kupca, ali najvažnije pravilo je da s puno rada dolazi i puno rezultata i obrnuto.
Svatko će na internetu za sebe pronaći upravo ono što traži i upravo time će se zadovoljiti, ovisno o osobnim kriterijima.
Proizvod koji se meni najviše svidio tvoja je „Lisica“ koja će krasiti i sobu mog sina, na čemu sam ti zahvalna, jer koliko djecu, toliko i mene još uvijek vesele takve posebne sitnice Ima li „Lija“ priču kako je nastala?
Hvala tebi što si me pronašla i izdvojila za nekoga s kime želiš napraviti interview!
Upravo to što kažeš da tebe još uvijek vesele takve posebne sitnice je istina koju će potvrditi još mnoge mlade mame i one buduće. Neki dio djeteta u nama nikada ne odraste, a najljepši dio uvijek je bio vezan uz maštu, slikovnice i bajke.
Ja sam se uvijek divila svim likovima iz slikovnica, posebno šumskim životinjama, a među njima gotovo da nema priče bez lika lije ili vuka. Bilo mi je jako važno kako je slikovnica ilustrirana i tako biram i danas za svoju djecu.
Što se tiče lije, kao što rekoh, oduvijek mi je super lik, pogotovo iz Ježeve kućice (i sad bi tu najradije odala jednu malu tajnu, ali pričekajmo još malo...). Neuhvatljiva, lukava i mudra. Lija uvijek nosi poruku nekog snalažljivog i inteligentnog stvorenja. Igračka lija osim što izgleda jako dekorativno upravo je simbol svega toga. Moj sin je taman imao cijeli set bodija s likom lije/vuka i njemu su to isto postali jedni od najdražih bodija, a kćeri sam kupila majicu s likom lije cijelu u šljokicama. Logična sljedeća igračka bila je gospođica lija! :)
Znam da si u predblagdanskoj gužvi, pa imam za tebe još jedno pitanje, koji su tvoji danji planovi?
Svi smo u predblagdanskoj gužvi, uvijek je tako... ali nam je to najdraži dio godine. Planova imam zaista puno, ali idem korak po korak u skladu sa svim trenutnim okolnostima. Prioritet je rješavanje narudžbi, a sve drugo razvijam u skladu s tim. Postoje i neki veći projekti u planovima i biti će mi drago ako tada budeš slobodna za interview da ih obznanim upravo tebi!
