Dalibor Martinis zasigurno spada među najvažnije hrvatske suvremene umjetnike: u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti do 12. veljače traje njegova problemska izložba ‘Data Recovery 1969-2077’, zapravo presjek radova kojima istražuje suodnose kolektivne memorije, osobne povijesti i svojih djela.
Rušenje spomenika je zamjena za amputaciju careve ruke; dolaze novi vladari, a novi vladari hoće svoje spomenike. To je dokaz da je povijest kontinuirana fikcija u kojoj ne postoji stvarnost, postoji samo reinterpretacija trenutačno vladajućih
U najavi izložbe stoji ono Marxovo da se povijest ponavlja, najprije kao tragedija potom kao farsa. Svojedobno ste izjavili da su kritičarska i kustoska djela takva da su im umjetnički radovi samo materijal kojim se dokazuje određena teza. Jesmo li danas zapravo stigli do farse?
Svakako živimo u farsi i vjerojatno to više ne primjećujemo. Sada nam treba neka ozbiljna komična ili tragična situacija da je počnemo doživljavati. Mislim da je Žižek jednom rekao kako su ‘stvari tragične, ali nisu ozbiljne’ ili da je ‘situacija katastrofalna, ali nije ozbiljna’. Dakle još nije postalo ozbiljno. To da smo moju izložbu nazvali problemskom a ne retrospektivnom treba shvatiti uvjetno. U određenoj mjeri jest riječ o retrospektivi, jer obuhvaća moj rad od početka, tj. od 1969. godine koja se spominje u nazivu, i proteže se sve do 2077., do budućnosti u koju sam poslao pitanja za tog nekog D. M.-a, za kojeg vjerujem da će biti tamo da odgovori na njih. Upravo je to za mene najveći odmak od klasične ideje retrospektive, jer smo izložbu rastegnuli na period koji uključuje i neko vrijeme u budućnosti, o kojoj ne znamo ništa. U određenom smislu izložba je problemska, onoliko koliko to može biti izložba djela nastalih u rasponu većem od 45 godina. Postoji nekoliko tema ili cjelina koje se, nadam se, mogu prepoznati, ali ona ima i karakter retrospektive, pregleda ili svekolikog rada.
Povrat izgubljenih podataka
Prilikom razgledavanja izložbe vidjeli smo da vam je nekolicina ljudi prišla i kazala kako je vatra na ‘medijskoj fasadi’ MSU-a fantastična upravo stoga što se noću preslikava na susjednu zgradu INA-e; činjenica je da takva slučajnost ulazi u aktualna događanja s tom kompanijom?
Glavna ideja ili dimenzija mog rada je to da često uključuje slučaj. Ne u fatalističkom smislu, nego u tom da su djela i princip rada dovoljno otvoreni da, kada se nešto dogodi izvana, to uđe u rad ili se sam rad pomakne prema tom događaju, prizna njegovo postojanje i okrene se prema njemu. Jedan od takvih radova je i ‘JBT 27.12.2004.’, koji je i u sferi umjetnosti i u sferi politike. Kada netko dinamitom sruši Titov spomenik u Kumrovcu, taj je destrukcijom zagazio u sferu umjetnosti, jer je u krajnjoj liniji riječ o skulpturi Antuna Augustinčića. Politički je čin samo rušenje spomenika. Reagirajući na taj događaj, skrenuo sam s kontinuiteta svog rada, jer mi se učinilo da je on do te mjere destabilizirajući da ugrožava i moj zamišljeni sustav djelovanja. Nisam mogao samo proći pored toga, jer vidim da se stvari događaju. Nisam se mogao ponašati kao netko tko ima mali penzl i slika svoj akvarel. Odlučio sam priznati značaj tog čina, usvojiti ga i probati posvojiti tako da postane umjetnički iskaz o jednom događaju. Nadam se da je to uspjelo.
Jedan od razloga za taj rad bila je zasigurno i želja da se samo rušenje ne izbriše iz memorije. Međutim, i dalje svjedočimo kontinuiranom brisanju memorije, kao što je npr. odluka Kolinde Grabar Kitarović da ukloni bistu Josipa Broza iz svog ureda, potom i slike Ede Murtića. Hoće li memorija nakraju biti bespovratno obrisana?
U tome ima i određene logike. Beogradska kustosica i kritičarka Bojana Pejić doktorirala je na temi spomenika i zaključila da je spomenik uvijek bio carevo drugo tijelo. Svaki car je po cijelom carstvu postavljao svoje spomenike, a spomenici su bili zamjena za njega. Upozoravali su da je tu vladar, a spomenik je samo njegova produžena ruka. Čini mi se da je rušenje spomenika zamjena za amputaciju te ruke, za to da dolaze novi vladari, a novi vladari hoće svoje spomenike. To je samo dokaz da je povijest kontinuirana fikcija u kojoj ne postoji stvarnost, postoji samo reinterpretacija trenutačno vladajućih, koji svaki put donose novu povijest: uspostave sustav vrijednosti i onda se unutar tog sustava stvari unatrag reproduciraju, tako da se određene brišu, a umjesto njih se uspostavljaju neke koje se nisu dogodile, ali bi bilo dobro da su se dogodile. Stvara se jedan obrnuti niz prema prošlosti, koji je zapravo fikcija. I kada dođe druga fikcija, ona onda briše prvu fikciju i uspostavlja sve na isti način, samo malo drugačije. Teško je zamisliti da bi se velike društvene promjene mogle dogoditi a da se pritom uvažava društvo koje je prije postojalo i koje je također bilo vrijedno. Kod Staljina su se brisali likovi s fotografija. Danas je to prejednostavno, ali se može intervenirati u prošlost tako da se ona izmijeni.
Cijela moja ideja datarecoveryja postupak je sličan informatičkom povratu izgubljenih podataka pri kojem se oni mogu vratiti tek fragmentarno. Kada se bavim nekim prošlim događajem, situacijom ili stanjem, znam da ih ne mogu vratiti onakve kakvi su bili. Memorija je falična, pamtimo samo fragmente koje onda mozak povezuje i iz njih stvara prividnu cjelinu. Zato radije priznajem fragmentarnost svog datarecoveryja i fragmentarno nastojim stvari izvući iz zaborava.
Metapolitičko djelovanje
Čim se uđe na vašu izložbu u MSU-u, vide se komunistički simboli, petokrake, crvena boja i radovi koji komuniciraju s vremenom socijalizma. A kada se iziđe iz Muzeja, crvenu petokraku može se pronaći primjerice tek na ambalaži Heineken piva. Direktno, smatrate li se ljevičarem?
Svrstao bih sebe na ljevicu, ali ovo što radim nije izraz moje ideološke opredijeljenosti, jer svako takvo svrstavanje dovodi do toga da nosite odgovornost za pogreške koje ta ideologija proizvodi danas ili u prošlosti. Nikada nisam bio član ikoje partije, pa ne vidim zašto bih morao preuzeti na sebe sveukupnost djelovanja u socijalizmu ili komunizmu. Isto tako, priznajem tom sustavu postojanje određenih vrijednosti koje su se u tom vremenu događale. Ako moram nekako definirati svoje djelovanje, koje se vezuje uz politiku, onda bih rekao da je ono više metapolitičko. Zanima me ponajprije jezik politike, a manje njena ideološka određenost određenog smjera. De facto živimo u svijetu koji je zadan politikom i prema nama politika uglavnom jednosmjerno komunicira, ali u njenom stvaranju uglavnom ne participiramo. Naučili smo jezik koji politika koristi i to je nešto što želim istražiti. Kada koristim spomenute simbole, oni nemaju karakter moga ideološkog određenja, ali sam od 1947., kada sam se rodio, do 1990. živio i radio u tom sustavu. Riječ je o znakovima koji su u potpunosti nestali iz tog jezika: ne mislim samo na govorni nego i na jezik znakova, simbola… Bilo bi idiotski da se pravim da ih nije bilo i da je npr. aspekt radničkoga društvenog sloja koji je postojao beznačajan, jer bi bilo dobro da ga i danas ima. Jezik se naglo mijenjao da ih izbaci, a ja ne želim dopustiti uspostavu nekog stanja u kojem kao da ih nije bilo. To je sve. Dajem si pravo koristiti se svime, pa tako i simbolima koji su postali nepostojećima.
U MSU-ovoj ste garaži u sklopu ciklusa ‘Vječna vatra gnjeva’ dali zapaliti automobil marke Yugo, direktno se time referirajući i na socijalne ulične proteste diljem Europe. Međutim, zašto baš taj socijalistički autić i zašto oponašanje takve realnosti? I sve to nedaleko od simbola konzumerizma, Avenue Malla…
Kada radim takve akcije, nastojim birati one dijelove gradova u kojima bi se moglo dogoditi pravo društveno nezadovoljstvo i pravi nemiri. Nastojao sam da to izgleda realno i kao nešto neželjeno, da situacija bude takva i da omogućuje takvu reinterpretaciju. U MSU-u je bila specifična situacija, jer sam akciju radio kako bih došao do olupine koja je postala dijelom izložbe. Akciju smo napravili ispred Muzeja i ispalo je dobro, jer je to najgradskiji ambijent koji nije šminka: dole gori auto, a kada podigneš kameru, prolaze automobili i vidi se zgrada Avenue Malla. Izbjegao sam situaciju priređenoga muzejskog kič-konteksta. Da ne mistificiram previše, odabrali smo Yugo (koji je danas i na otpadu teško naći), jer mi se jako svidjela ideja da imamo nešto prepoznatljivo i domaće… a i trebao nam je mali auto, da ga možemo unijeti u MSU.
Davne 1977. izveli ste akciju ‘Umjetnici u štrajku’, kojom ste kritizirali autističnost umjetnika u borbi za vlastita prava. Što se od tada do danas promijenilo u odnosu institucija i umjetnika, tj. u njihovoj borbi za vlastita radna prava?
Riječ je o pitanju koje me ozbiljno mučilo posljednja dva-tri mjeseca. Da tako kažem, prolazeći kroz razne krize za postavljanja izložbe, i ja i institucija smo došli do trenutka kada mi se činilo da je intenzitet priprema takav da nećemo sve dospjeti napraviti. Tada sam zaprijetio da izložbu neću otvoriti i da ću svima poslati obavijest da Dalibor Martinis ponovno izvodi svoj rad iz 1977. i sada i stvarno štrajka. Originalno, taj je rad predstavljao gestu koja je umjetnicima trebala pokazati da se štrajk može napraviti, organizirati, da to nije nešto nemoguće – da samo treba okrenuti sve radove prema zidu, pokriti skulpture i reći da se ne damo više zafrkavati. Odonda je prošlo 40 godina i opet ste zamalo došli u situaciju da to morate napraviti. Dakle nije se puno toga promijenilo. Kada smo 1979. izdali prvi broj časopisa u okviru naše Radne zajednice umjetnika Podroom i u sklopu istoimene galerije koju smo samoupravno vodili mi umjetnici, pokušavali smo problematizirati društveni aspekt umjetničkog djelovanja i rada. Sastavili smo ugovor za koji smo htjeli da postane obavezan, tako da umjetnik prije izlaganja u nekom muzeju ili galeriji s tom institucijom potpiše ugovor kojim se definiraju obaveze i jedne i druge strane. I opet, 40 godina kasnije, s MSU-om nisam uspio potpisati ugovor. A u tom se razdoblju dosta toga promijenilo, došla je demokracija, muzej je postao velik i betonski, ali je odnos ostao isti. Institucija izbjegava preuzeti odgovornost i sve se drži u neformalnom i prijateljskom tonu tipa ‘pa znamo se’. To je dokaz da se uz sav naš angažman neke stvari uopće nisu promijenile.
Projektom alternativne predizborne kampanje ‘Obraćam vam se kao čovjek čovjeku’ iz 2003. uspješno ste detektirali demokratsku apatiju, a od tada do danas doživjeli smo potpuni poraz vjere u institucije i državu uopće. Može li umjetnost uopće imati neki učinak ako je postala sastavnim dijelom proizvodnje i potrošnje te, dodali bismo, farse?
U posljednjih nekoliko godina izgubio sam iluziju da umjetnost može utjecati na društvo. Neko sam vrijeme mislio da je to moguće, barem u nekoj manjoj sferi. Danas, nakon izbora u SAD-u i svih skretanja u desnu, primitivnu i populističku ideju politike, nestaje komunikacija. Ne mogu ‘svinuti’ svoj rad toliko da uspostavim komunikaciju s ljudima koji su glasali recimo za Keruma ili Trumpa. Ne znam koja bi to vrsta umjetničkog angažmana morala biti da s njima uspostavim nekakav dijalog ili barem konfrontaciju. Imam osjećaj kao da živimo u totalno drugim svemirima. Ne treba vjerovati da je utjecaj svega što radimo takav da bi mogao donijeti neke značajnije promjene. I u umjetnosti i u literaturi ima sjajnih i vrijednih stvari, ali što to vrijedi ako ih ljudi na koje bi to trebalo ostaviti dojam uopće ne konzumiraju.
