Moja adresa je svugdje gdje jesam, to može biti u Brinju, Zagrebu, Pekingu, Splitu, Kragujevcu, Bosanskoj Krupi, ili bilo kojem drugom mjestu. Svuda se osjećam kao kod kuće, i uvijek će mi biti bliži neki Srbin, Indijanac ili Japanac koji sluša Milesa Davisa nego Ante iz moga sela koji obožava Cecu.
Intrigantni pisac Damir Karakaš nedavno je objavio knjigu priča “Pukovnik Beethoven”. Njome je zatvorio svoju ličku kratkopričačku trilogiju koju čine ključna “Kino Lika”, “Eskimi” i ova knjiga.
U pet priča Karakaš je svoju Liku, poput autoceste i aerodroma, povezao sa zapadnim svijetom, u koji je i sam odlazio. Karakaš je, uvjetno rečeno, malo omekšao, žanrovski vješto ambalažiravši iskonsku sirovost, pokazavši u prve dvije priče da vlada žanrovima horora ili trilera.
Priče “Psi laju kroz zidove” hamsunovski donosi tešku gastarbajtersku obiteljsku dramu, a završna “Ja sam” nadograđuje je lajtmotivom mladog Ličanina kojem obitelj ne da slikati ni svirati. Karakaš je ostao usidren u vlastitoj poetici, ali se i promijenio. Naravno, ostao je provokativan i, dobro pripremljen, spreman na medijsko sučeljavanje. Knjigu otvarate ratnom pričom koja ima i horor elemente.
Je li to znak da rat, kojim ste se već bavili, iz realiteta odlazi u žanr i simboliku?
Svaka od moje tri knjige koje čine ovu ličku, kratkopričačku trilogiju ima po jednu ratnu priču, ovdje se potrefilo da ratna priča ima i tih elemenata horora, iako u biti svaki naš rat jest neka vrsta horora. Gdje bismo mi bez rata i horora, pa kubura i jatagan uvijek su bili važan dio naše narodne nošnje, a ne možeš se u selu ni oženiti ako se zna da si bio u ratu a nisi iskopao bar pet pari očiju i odsjekao neprijatelju glavu pa s njima igrao nogomet na male golove.
U svih pet priča dinamiku donose ljudi koji se vraćaju iz svijeta?
Izazov mi je bilo raditi tri knjige koje tvore cjelinu a koje su opet različite, jer ne volim ponavljati modele, niti volim pisati knjige koje su već napisane. U “Pukovniku Beethovenu” ima pet priča od kojih je svaka povezana s nekim mjestom na zapadu. Što se tiče likova, uvijek su me privlačili oni kakve je radio Dostojevski. A ako povjerujemo Faulkneru koji kaže da su pisci bića kojima upravljaju demoni, Dostojevski je od svih pisaca bio najviše u vlasti demona, i od svih pisaca najdublje ušao u ljudsko biće, najviše istražio prisutnost zla u čovjeku.
Duboko ste zašli i u mučne obiteljske drame s bračnim partnerima ili braćom. Je li crno viđenje u oku sveznajućeg pripovjedača ili u tom tvrdom podneblju i ljudima?
Ova naša domovina za koju sam se borio na prvim crtama sve više me podsjeća na septičku jamu. I da previše ne duljimo, nikad ovdje neće biti bolje, kako kaže jedan lik iz moje priče, ne može se iz korita napraviti violina.
Znači li ova knjiga i kraj bavljenja zavičajem ili ćete, kao pisac koji se čvrsto drži nekih tema, likova i poetike, još dugo biti u tom odnosu odbijanja i privlačenja?
Bilo o čemu da pišem, to sigurno neće biti pisanje u kojem nema strasti, jer pisanje bez uzbuđenja, radosti, patnje, za mene nema nikakvog smisla. Onog dana kada osjetim da toga više nema, bacit ću koplje u trnje.
Ovog proljeća će se u ZKM-u postaviti vaša drama “Snajper”. To je već treća postavljena drama nakon “Zagrebačkog pentagrama” i “Sjajnog mjesta za nesreću”. Je li to znak selidbe iz proze u dramu?
Kazalište me uvijek jako privlačilo, ali ne kazalište koje zabavlja pučanstvo. Inače, drago mi je da će mi “Snajper” igrati u ZKM-u, ali uskoro će se dogoditi još jedan kazališni projekt. Naime, u književnom časopisu “Quorum” objavljen je dio mog romana pod nazivom “Blue Moon”, to je pročitao Boris Liješević, jedan od najboljih kazališnih redatelja u regiji, koji je po romanu Igora Štiksa “Elijahova stolica” svojedobno u Jugoslavenskom dramskom pozorištu napravio odličnu predstavu, dobio te godine za nju nagradu BITEF-a, a sad hoće raditi predstavu po tom mome tekstu.
Pisac bez kompromisa i bez stalne adrese
Moja adresa je svugdje gdje jesam, to može biti u Brinju, Zagrebu, Pekingu, Splitu, Kragujevcu, Bosanskoj Krupi, ili bilo kojem drugom mjestu. Svuda se osjećam kao kod kuće, i uvijek će mi biti bliži neki Srbin, Indijanac ili Japanac koji sluša Milesa Davisa nego Ante iz moga sela koji obožava Cecu. Što se, pak, tiče recesije, financija, bez obzira na tešku situaciju u kulturi, i bez obzira na to što je svaka nova objavljena knjiga u Hrvatskoj neka vrsta ponižavanja, kao pisac nisam spreman ni na kakvu prodaju, ni kompromise.
Izvor: 6yka
Intrigantni pisac Damir Karakaš nedavno je objavio knjigu priča “Pukovnik Beethoven”. Njome je zatvorio svoju ličku kratkopričačku trilogiju koju čine ključna “Kino Lika”, “Eskimi” i ova knjiga.
U pet priča Karakaš je svoju Liku, poput autoceste i aerodroma, povezao sa zapadnim svijetom, u koji je i sam odlazio. Karakaš je, uvjetno rečeno, malo omekšao, žanrovski vješto ambalažiravši iskonsku sirovost, pokazavši u prve dvije priče da vlada žanrovima horora ili trilera.
Priče “Psi laju kroz zidove” hamsunovski donosi tešku gastarbajtersku obiteljsku dramu, a završna “Ja sam” nadograđuje je lajtmotivom mladog Ličanina kojem obitelj ne da slikati ni svirati. Karakaš je ostao usidren u vlastitoj poetici, ali se i promijenio. Naravno, ostao je provokativan i, dobro pripremljen, spreman na medijsko sučeljavanje. Knjigu otvarate ratnom pričom koja ima i horor elemente.
Je li to znak da rat, kojim ste se već bavili, iz realiteta odlazi u žanr i simboliku?
Svaka od moje tri knjige koje čine ovu ličku, kratkopričačku trilogiju ima po jednu ratnu priču, ovdje se potrefilo da ratna priča ima i tih elemenata horora, iako u biti svaki naš rat jest neka vrsta horora. Gdje bismo mi bez rata i horora, pa kubura i jatagan uvijek su bili važan dio naše narodne nošnje, a ne možeš se u selu ni oženiti ako se zna da si bio u ratu a nisi iskopao bar pet pari očiju i odsjekao neprijatelju glavu pa s njima igrao nogomet na male golove.
U svih pet priča dinamiku donose ljudi koji se vraćaju iz svijeta?
Izazov mi je bilo raditi tri knjige koje tvore cjelinu a koje su opet različite, jer ne volim ponavljati modele, niti volim pisati knjige koje su već napisane. U “Pukovniku Beethovenu” ima pet priča od kojih je svaka povezana s nekim mjestom na zapadu. Što se tiče likova, uvijek su me privlačili oni kakve je radio Dostojevski. A ako povjerujemo Faulkneru koji kaže da su pisci bića kojima upravljaju demoni, Dostojevski je od svih pisaca bio najviše u vlasti demona, i od svih pisaca najdublje ušao u ljudsko biće, najviše istražio prisutnost zla u čovjeku.
Duboko ste zašli i u mučne obiteljske drame s bračnim partnerima ili braćom. Je li crno viđenje u oku sveznajućeg pripovjedača ili u tom tvrdom podneblju i ljudima?
Ova naša domovina za koju sam se borio na prvim crtama sve više me podsjeća na septičku jamu. I da previše ne duljimo, nikad ovdje neće biti bolje, kako kaže jedan lik iz moje priče, ne može se iz korita napraviti violina.
Znači li ova knjiga i kraj bavljenja zavičajem ili ćete, kao pisac koji se čvrsto drži nekih tema, likova i poetike, još dugo biti u tom odnosu odbijanja i privlačenja?
Bilo o čemu da pišem, to sigurno neće biti pisanje u kojem nema strasti, jer pisanje bez uzbuđenja, radosti, patnje, za mene nema nikakvog smisla. Onog dana kada osjetim da toga više nema, bacit ću koplje u trnje.
Ovog proljeća će se u ZKM-u postaviti vaša drama “Snajper”. To je već treća postavljena drama nakon “Zagrebačkog pentagrama” i “Sjajnog mjesta za nesreću”. Je li to znak selidbe iz proze u dramu?
Kazalište me uvijek jako privlačilo, ali ne kazalište koje zabavlja pučanstvo. Inače, drago mi je da će mi “Snajper” igrati u ZKM-u, ali uskoro će se dogoditi još jedan kazališni projekt. Naime, u književnom časopisu “Quorum” objavljen je dio mog romana pod nazivom “Blue Moon”, to je pročitao Boris Liješević, jedan od najboljih kazališnih redatelja u regiji, koji je po romanu Igora Štiksa “Elijahova stolica” svojedobno u Jugoslavenskom dramskom pozorištu napravio odličnu predstavu, dobio te godine za nju nagradu BITEF-a, a sad hoće raditi predstavu po tom mome tekstu.
Pisac bez kompromisa i bez stalne adrese
Moja adresa je svugdje gdje jesam, to može biti u Brinju, Zagrebu, Pekingu, Splitu, Kragujevcu, Bosanskoj Krupi, ili bilo kojem drugom mjestu. Svuda se osjećam kao kod kuće, i uvijek će mi biti bliži neki Srbin, Indijanac ili Japanac koji sluša Milesa Davisa nego Ante iz moga sela koji obožava Cecu. Što se, pak, tiče recesije, financija, bez obzira na tešku situaciju u kulturi, i bez obzira na to što je svaka nova objavljena knjiga u Hrvatskoj neka vrsta ponižavanja, kao pisac nisam spreman ni na kakvu prodaju, ni kompromise.
Izvor: 6yka
