“Čudesno je to iskustvo. Sa svilenkastom kapicom na tjemenu uđeš u prostor memorijalnog centra, preplavljen turobnim emocijama, gledaš svijeće i crno-bijele fotografije, ukočiš se u stavu mirno pognute glave, s dlanovima preklopljenim u visini prepona, namjestiš izraz tronutosti na licu i odaš počast žrtvama genocida, a prije i poslije toga dogovaraš prodaju oružja čije će olovo završiti u tijelima žrtava genocida.”
To nam nakon svoga posjeta Yad Vashemu nije izjavio hrvatski ministar obrane Ivan Anušić, ljubazno ne pristavši na kratki razgovor za naš list. Lucidno je pogodio naše sljedeće pitanje, te odmah nije dodao ni ovo:
“U Vad Yashemu… odnosno, ispričavam se, u Yad Vashemu nije uobičajeno puštati glazbu, no da se kojim slučajem u trenutku dok sam iskazivao svoj najdublji pijetet iz razglasa začula Thompsonova ‘Bojna Čavoglave’, ja bih, prilagođavajući se ambijentu, na komandu ‘Za dom’ s početka te pjesme uzvratio sa ‘Shalom’. No to se, naravno, nije dogodilo.”
Taj nas je detalj, ipak, posebno zaintrigirao, pa smo zamolili ministra da ga pojasni: zašto je na Thompsonovu koncertu na Hipodromu, prema vlastitome priznanju, na ustaški uzvik “Za dom” uskliknuo ustaško “Spremni”, dok bi u prostoru znamenita spomen-obilježja nacistički poklič bio preoblikovan u “Za dom shalom”? Što to govori o vjerodostojnosti, a što o identitetu hrvatskoga ministra? Jer na prvi pogled može djelovati kao nerazrješivi nesporazum kada se u Izraelu pitomo klanjaš žrtvama holokausta, a u Hrvatskoj doprinosiš veličanju ustaša i ustaške države, koji su holokaustu dali nemali doprinos.
“Nema tu nikakvog nesporazuma”, nije nam kazao ministar Anušić. “Već vam rekoh da, kao pristojan gost, poštujem običaje domaćina. A osim toga, teza da se pozdravom ‘Za dom spremni’ iskazuju negativni osjećaji prema Židovima je najobičnija izmišljotina!”
Zašto izmišljotina? – zanimalo nas je. – Zar Židovi pod tim pozdravom u nekadašnjoj fašističkoj NDH nisu bili otpremani u logore i masovno ubijani?
“Mi ne živimo u nekadašnjoj fašističkoj državi, moj gospodine, nego u ovoj sadašnjoj”, nije nam rekao Ivan Anušić. “A u njoj Židovi nisu iole ozbiljan remetilački faktor – štoviše: nisu više nikakav faktor! – da bismo na njih trošili rasističke i šovinističke strasti.”
Potom to nije elaborirao: “Ustaški pozdrav danas nas prije svega okuplja u antagonizmu prema Srbima, što je osnovno ideološko stremljenje otkad su HDZ i DP sklopili vladajuću koaliciju. Oficijelni prezir prema Srbima, prema tome, nije ni u kakvoj koliziji s potrebom da židovskim vlastima u Izraelu ljubimo ruke. Iskreno govoreći, i u Endehaziji su Srbi bili primarni, takoreći autohtoni neprijatelji, a istrebljenjem Židova nastojalo se udovoljiti željama globalnog okupatora, kojemu su ustaše i ustaška država, dakako, bili lojalne sluge.”
Znači, otprilike ista relacija kakvu današnja hrvatska vlast uspostavlja prema Palestincima i njihovom stradanju? – primijetili smo.
“Otprilike”, nije nam kazao ministar. “Samo što je ulogu vrhovnog tutora nekoć obnašala nacistička Njemačka, a sada su to Amerika i Izrael, okupacijske sile kojima, dakako, nastojimo biti što odanije sluge. Uglavnom, da sumiram: naše aktualno ustašovanje ima antisrpski, a ne i antižidovski zamah.”
Zašto ste uopće završili u Yad Vashemu? – pitali smo. – Jeste li to, kao pripadnik vlasti koja podstiče revizionizam, bili obavezni učiniti?
“Dolazite li kao hrvatski ministar u Izrael, posjet Vad Yahemu… pardon, Yad Vashemu se podrazumijeva”, nije nam rekao Ivan Anušić. “Svaki ozbiljan partner izraelskog režima dužan je proći ritual simboličke denacifikacije kako bi mogao vjerodostojno podupirati genocidnu politiku izraelske države.”
Nije li to kontradiktorno? – zbunili smo se.
“To je sad relativna stvar”, nije nam kazao ministar obrane. “Ako partneri iz izraelske administracije ne vide kontradiktornost u tome što s Palestincima u Gazi postupaju slično kao što se sa Židovima postupalo u Drugom svjetskom ratu, a pritom se odaju napadnome memorijaliziranju davnih žrtava da se ‘zločin genocida ne bi ponovio’, onda ne može biti kontradikcije ni kada simpatizeri Endehazije polože vijenac i iscijede par lažnih suza u Vad… u Yad Vashemu. Sve je to igrokaz za lakovjerne, uostalom, u kojemu mi kao odgovorni političari revno učestvujemo. Šoa program.”
Neki bi tu predstavu mogli nazvati i opscenom? – inzistirali smo.
“Takve ćemo optužiti za antisemitizam, jasna stvar, bili oni u pravu ili ne”, nije nam rekao Anušić, uz šeretski osmijeh. “Etiketirati one koji kritiziraju vladu Izraela kao mrzitelje svih Židova u zadnje nam se doba posebno dopada. Vjerojatno ste primijetili da mi iz HDZ-a svoje političke protivnike ovih dana češće nazivamo antisemitima nego rusofilima, putinovcima i slično. U slučaju da SAD još jače promijeni kurs prema Rusiji, to će biti sve intenzivnije.”
Hoće li onda i predsjednik Republike Zoran Milanović, koji upozorava da neće dopustiti nikakvu suradnju između hrvatske i izraelske vojske, uključujući trgovinu oružjem i vojnom opremom, i to zbog “neprihvatljivog postupanja izraelske vojske” i “neviđenog gaženja svih normi međunarodnog humanitarnog prava”, biti proglašen antisemitom, zanimalo nas je.
“O tome sam se već izjasnio, no puna je istina da nas u HDZ-u boli dupe za Milanovićevo mišljenje o bilo čemu”, nije nam kazao ministar. “S tim da ta bol nije unilateralna, već, moglo bi se reći, multilateralna. Boli nas dupe i što misli opozicija, i što misli javnost, i što misli svaki pojedini građanin… Zato nam je, između ostalog, i potrebna suvremena izraelska vojna oprema.”
Više autokracije, više naoružanja? – pitali smo.
“Živimo u opasnom svijetu i nacionalna sigurnost je od prvorazrednoga značaja”, nije nam izjavio Anušić. “To znači da Hrvati moraju imati na umu da se oružje pribavljeno za obranu zemlje u svakome trenutku može upotrijebiti protiv unutrašnjih neprijatelja, kojih je, prema našim stranačkim kriterijima, sve više i više. A osim toga, dobro je da zaradimo neku kintu prodajom vlastite borbene tehnike Izraelu, minobacača, pušaka, pištolja…”
Iz kojih će se pucati u palestinsku djecu – dometnuli smo.
“Mi se nadamo da se neće pucati samo u djecu”, nije nam rekao ministar obrane. “Smatramo da su i odrasle osobe sasvim pogodne mete. Stalo nam je da kvaliteta naših proizvoda dođe do izražaja, naravno. Žao nam je svakog života, ali sentimentalnosti nema mjesta kada je u pitanju logika zdrave ekonomije. To je ta dvostruka konotacija.”
Osjećate li ipak moralno opterećenje… zaustili smo pitati, no Anušića je zadesio nekontrolirani napad smijeha, toliki da se zagrcnuo gutljajem mineralne vode, koja mu je onda procurila iz nosnica, a nešto i iz ušiju. Tek kada se poslije minutu-dvije umirio, dovršili smo pitanje: Osjećate li moralno opterećenje zbog toga što trgujete oružjem s državom koja provodi genocid?
“Da biste osjećali moralni teret, morate imati barem trunčicu morala”, nije nam kazao Anušić. “A mi u HDZ-u smo se toga odavno riješili, i pojedinačno i skupno, što želimo i cijelome hrvatskom narodu. Ne dopuštamo da nam etičke stupice vezuju ruke. Tek takvi, slobodni, možemo biti tamo na strani napadnute Ukrajine, a ovamo na strani okupatorskog Izraela. Ovisno o preferencijama sila kojima se, kao samostalna, suverena i ponosna nacija, držimo za opasač.”
Zahvalili smo ministru na odvojenom vremenu, a on je uzvratio da se uvijek rado ne odaziva na pozive novinara, pogotovo onih iz Novosti, koji su u službi velikosrpske propagande i mrze sve što je hrvatsko. “A i zanimljiva mi je vaša metoda da, stavljajući im u usta ono što ne govore, navedete političare da kažu istinu. Kad sami pričaju, zaista sve bude gola laž”, nije nam rekao.
“Jedina moja zamjerka je da ste preopširni”, još nije dodao. “Bespotrebno masirate čitatelje, a sadržaj i smisao moga službenog posjeta Izraelu realno staje u dvije riječi.”
Koje riječi? – interesiralo nas je.
“Yad i bijeda”, nije nam rekao ministar obrane.
