Dr. sc. Damir Novotny, ekonomski analitičar
Zagovornici nezavisnosti Škotske su svoje zahtjeve podupirali ekonomskim argumentima; zbog velikih rezervi nafte u škotskom podmorju ova bi nezavisna zemlja trebala postati super-bogata, jedna od najbogatijih država u EU. Pobornici unije s Engleskom i Walesom su svoje političko opredjeljenje također objašnjavali ekonomskim argumentima: ekonomske štete kao posljedica izdvajanja iz Ujedinjenog Kraljevstva i automatski EU bi bile daleko veće od koristi. U referendumu su prevladali, kao što nam je poznato, zagovornici ostanka Škotske u Velikoj Britaniji.
Kolateralna korist od ovog referenduma je nastavak fiskalne decentralizacije i povećana samostalnost škotske vlade i parlamenta u ekonomskim pitanjima.
Škotska je iznimno razvijena zemlja. Bruto domaći proizvod po glavi stanovnika iznosi oko 31.000 eura, što je tek 10% niže od Engleske. Lokalni političari su pokušali dokazati kako bi Škotska mogla biti još razvijenija ako bi se osamostalila i koristila prirodna bogatstva kao izvor blagostanja. Ipak je u javnosti prevladalo mišljenje da bi bez integracije s Engleskom, kao velikim kupcem škotskim poljoprivrednih proizvoda, te integracije s tržištem EU, kao glavnim izvoznim tržištem ne samo za prehrambene proizvode i čuveni škotski whiskey (o kojem ovisi dvije trećine ratarske proizvodnje), nezavisna Škotska prolazila kroz mukotrpno razdoblje prilagođavanja. Sličan proces bi prolazila brojna sofisticirana industrijska poduzeća i vojna brodogradilišta koja ovise o narudžbama iz Engleske i EU. Na scenarij teškog i rizičnog prilagođavanja su upozoravali i ekonomisti poput američkog nobelovca Paula Krugmana. U škotskom referendumu je dakle prevladala ekonomska logika; glasalo se razumom a ne srcem.
Iako doprinosi kreiranju BDP-a s tek 1,6% sektor poljoprivrede i ribarstva je u Škotskoj izrazito razvijen i učinkovit, te zapošljava direktno i indirektno oko 200.000 ljudi. Škotski izvoz poljoprivrednih proizvoda i hrane izvan Ujedinjenog Kraljevstva iznosi 1,8 milijardi eura. U sektoru malih i srednjih poduzeća škotske ekonomije posluje oko 340.000 poduzeća, koja zapošljavaju oko 1,1 milijun ljudi i čini oko 90% radnih mjesta izvan javnog sektora. Samo mala i srednja poduzeća u području kreativne ekonomije zapošljavaju oko 70.000 radnih mjesta i doprinosi sa 6 milijardi eura u škotskom BDP-u. Glavni izvor talenata za kreativnu industriju je iznimno razvijen sustav visokog obrazovanja i tamošnja brojna sveučilišta (u Škotskoj djeluje 16 sveučilišta i 3 visoke škole).
Hrvatska i Škotska su po površinama i populaciji usporedive zemlje. Povijesno i kulturno nasljeđe kao i prirodni resursi su također usporedivi. Škotska je, međutim više od tri puta razvijenija od Hrvatske. Razlike u ekonomskoj razvijenosti su doista ogromne. U samom korijenu ovih velikih razlika nalazi se stav i odnos građana Škotske i Hrvatske prema slobodnom poduzetništvu i ulozi države u kreiranju nacionalnog bogatstva. Mnogi hrvatski građani, jedan dio ekonomista i mnogi političari- kreatori ekonomskih politika razmišljaju i djeluju populistički, odlučuju ”srcem a ne razumom”. Premijer Milanović je prije nekoliko dana tako javnosti izrijekom objavio da neće pokrenuti nužne reforme, argumentirajući to svojom socijalnom osjetljivošću.
Mnogi u Hrvatskoj su tako uvjereni da samo jaka država i državna ekonomija mogu dovesti do oporavka i prosperiteta. To je naravno utopija, a političari koji bi vodili takvu politiku vode Hrvatsku prema dugoročnoj stagnaciji i zemlji siromaštva a ne blagostanja. Glavni politički akteri, izabrani političari i sindikalni vođe, su uvjereni da je javnost na strani očuvanja prava zaposlenih u državnom sektoru, protiv privatizacije državnih poduzeća i viška bolnica. Iako nisu provedena relevantna društvena istraživanja, ”stanje nacije” vrlo vjerojatno nije usmjereno prema petrificiranju nekadašnjih društvenih odnosa kvazi socijalne jednakosti. Zabluda političke elite i podcjenjivanje građana, kojima se svakim danom život izvan zemlje, negdje u EU čini sve privlačnijim, zapravo su prava brana strukturnim reformama i otvaranjima prostora za ekonomski napredak.
Državna ekonomija nije više nigdje nije i ne može biti stvaratelj nacionalnog bogatstva i blagostanja. Ovu tezu dokazuje činjenica da u svim razvijenim zemljama ekonomski rast i ukupnu ekonomsku dinamiku ubrzavaju vitalna i inovativna privatna poduzeća. Uloga političara i ekonomske vlasti se međutim ne iscrpljuje na neutralnom administriranju nacionalnih ekonomija. Uloga izabranih političara je prije svega da privatnim poduzećima stvaraju dovoljno širok i stimulativan ekonomski prostor, odnosno da razvijaju institucije koje pogoduju razvoju ekonomskih odnosa. U novije vrijeme se uloga ekonomske vlasti mijenja iz neutralne i proaktivne. To znači da ekonomska politika mora kroz fiskalne politike jačati privatni sektor, a poreznim i fiskalnim politikama poticati razvoj privatnih poduzeća. Rast produktivnosti u zemljama EU, podjednako starim kao i novim članicama je u proteklih 10-tak godina fascinantan. On se temelji na iznimnoj vitalnosti malih i srednjih privatnih poduzeća, ali i velikih korporacija, koje u svoje poslovanje velikom brzinom otvaraju prema novim tehnologijama i digitalnom tržištu.
Hrvatskoj ekonomiji strukturno nedostaje 500.000 radnih mjesta. Toliki broj novih radnih mjesta se ne može u kratkom pa niti srednjem roku stvoriti u državnoj ekonomiji, velikim investicijama niti u tehnološki utemeljenim sektorima. Nova radna mjesta se u hrvatskoj ekonomiji mogu stvoriti u poljoprivredi, prerađivačkoj i kreativnoj industriji. Kao što je to u proteklom desetljeću učinila Škotska.
