Tito je po svemu sudeći bio praznovjeran: 29 novembra 1941. njemačke su mehanizirane postrojbe razbile glavninu partizanskih snaga na Kadinjači kraj Užica, pa se taj dan stalno ponavljao u datumovniku NOB-a: krajem novembra 1942 sazvao je Avnoj, u Bihacu, koji je 29 novembra 1943. u svojoj drugoj ediciji u Jajcu ediciji proglašen političkim subjektom. Proces preuzimanja vlasti okončao se 29, novembra 1945. kada je trecim sazivom AVNOJa u Beogradu, stvorena “Nova Jugoslavija”.
Možemo samo nagađati zašto je Tito slavio rođendan 25 maja: podaci o Brozovom danu rođenja se ne slažu oko točnog dana, sigurno je da je Josip Broz, budući Maršal Jugoslavije rođen u prvoj polovici maja 1892. Bilo kako bilo, u noći s 24 na 25 maj 1944. bilo je slavlje pri vrhovnom štabu u Drvaru koji je napadnut sa kopna i zraka najambicioznijom zracnodesantnom operacijom koju je njemačka oružana sila ikad izvršila na Balkanu. Njemački napad nije uspio: Tito je umakao progoniteljima elitnih njemačkih specijalaca i od tog dana 25 maj se slavio “Dan mladosti”. No što se zapravo zbivalo tih dana u Drvaru i oko njega?Kominterna je 1944. pala u daleki drugi plan, udaljena čak i fizički iz moskovskog vorteksa – preseljena prvo u Samaru, a potom u Ufu, oko 1.400 kilometara od Kremlja. Bivši se šefovi štaba svjetske revolucije sad bave pukom propagandom sovjetskog ratnog napora. Kominterna i Dimitrovljeva ekipa u Ufi nemaju baš puno posla. Nakon masovnih zarobljavanja vojnika sila Osovine krajem 1942. započinje rad na njihovoj indoktrinaciji, kao u dobra stara vremena poslije Oktobarske revolucije. No, zapravo je to pozadinski rad u kojem ne možeš karijerno napredovati i, kako se vidi iz Dimitrovljeva “Dnevnika”, u diskusionim kružocima praši se samo oko Tita i njegovih partizana.
Tito nije više samo vrhovni komandant NOV i POJ i maršal Jugoslavije, nego i predsjednik NKOJ-a, provizorne vlade nove Jugoslavije, koju de facto priznaje i Sovjetski Savez. I stoga se 23. februara 1944. na aerodrom kod Bosanskog Petrovca avionom iz Barija spušta sovjetska vojna misija pri VŠ NOV i POJ, s generalom Kornjejevom na čelu. Sutradan stižu u Drvar, kamo se iz Jajca još početkom januara premjestio Vrhovni štab, pomičući težište iz središnje Bosne prema hrvatskom operativnom prostoru.
Odluka o uspostavljanju sovjetske vojne misije donesena je u decembru 1943., nakon okončanja Teheranske konferencije. Štab Vrhovne komande (STAVKA), dakle Staljin, naredila je Generalštabu Radničkoseljačke Crvene armije da oformi sovjetsku vojnu misiju za Jugoslaviju, a Nikolaj Vasiljevič Kornjejev, veteran i heroj Staljngradske bitke, određen je za njenog šefa.
Krenuli su iz Moskve 17. januara 1944. U Bariju je dotle uspostavljen vojni aerodrom za letove posebene namjene. Baza je nastala tako sto je Aleksandar Bogomolov, glavni Staljinov operativac za Mediteran (sovjetski poslanik pri vladama u okupiranim savezničkim zemljama u Londonu), a zatim prvi veleposlanik u Italiji, predložio otvaranje jedne sovjetske baze u Italiji u zamjenu za bazu na talijanskom teritoriju.
Transportni avioni pod pratnjom lovaca prebacuju iz tog isturenog uporišta sovjetske operativce u dubinu Balkana – u Jugoslaviju, Albaniju i u Grčku, gdje Tempo po Titovim instrukcijama stvara lokalnu partizansku vojsku. Također u Rumunjsku, u pozadinu bojišnice prema kojoj Tito je poslao svoja dva emisara, Miladina Popovića i Dušana Mugušu, u Albaniju samo nekoliko mjeseci nakon Hitlerovog napada na Sovjetski Savez. Radeći s korčanskom grupom komunista koju predvode Enver Hoxha i Koçi Xoxe (1917. — 1949.) oni uspijevaju formirati Albansku komunističku partiju 8 novembra 1941. KP Albanije prije nije postojala. Nakon velike partijske provale maja 1943. pronađena je dokumentacija o radu i ustroju KPA iz koje se vidi da je ona od početka ustrojena kao ogranak KPJ. Popović i Mugoša su ostali u Albaniji tokom čitavog rata, prvi kao orgsekretar, a drugi kao vojni komandant. Narodnooslobodilački front Albanije stvoren je na konferenciji u Pezi kraj Tirane 16. septembra 1942, dakle prije prvog AVNOJ-a kojemu je bio predložak. Komunisti su tu bili u velikoj organizacionoj prednosti jer u Albaniji kralja Zoga nisu postojale nikakve partije, nego su u parlament kooptirani begovi i plemenske poglavice. Enver Hoxha je zasjeo na mjesto koje je Hebrang imao u Hrvatskoj, a Koči Xoxe na Krajačićevo. Rasplet je, naravno, 1948. ovdje bio suprotan od onoga u Hrvatskoj. Xoxe je strijeljan pod optužbom da je titoist, što je i bio, jer je uživajući potporu jugoslavenskih komunista, postao suparnik Envera Hoxhe.
Prema Balkanu 1944 nadiru oklopne jedinice Trećeg ukrajinskog fronta. Glavni cilj vojne misije u VŠ bio je uspostavljanje pouzdane veze sa sovjetskom komandom, stvaranje balkanske radio-mreže i rad za vojnu obavještajnu službu GRU. Nikolaj Vasiljevič Kornjejev (1900. – 1976.) je visoki oficir, stručnjak za radioveze: završio je visoku vojnu školu veze, te Fakultet za Daleki istok u vojnoj akademiji Frunze. Nižerangirani general-major А. А. Кislenko poslan je u štab savezničke komande za Sredozemlje u Caserti, dok je kao sovjetski vojni ataše u Londonu obični pukovnik koji u britanskoj prijestolnici radi s načelnicima obavještajnih službi Belgije, Danske, Nizozemske, Poljske, Čehoslovačke, Norveške, Francuske i Jugoslavije. To pokazuje kakav realni prioritet ima drvarska misija u očima Moskve.
Osim generala Kornjejeva u misiju su bili uključeni i drugi visokokvalificirani kadrovi. Zamjenik šefa misije, general-major Anatolij Gorškov, prije rata je služio u graničarskim jedinicama NKVD SSSR-a. U ratu se bavio pripremom diverzanata i partizana za borbu u pozadini neprijatelja. Neposredno uoči odlaska u misiju bio je oficir za vezu u štabu 1. bjeloruskog fronta s Centralnim i Bjeloruskim štabom Partizanskog pokreta. Treći čovjek misije – stariji pomoćnik načelnika misije, pukovnik Nikolaj Kirilovič Patrahaljcev, bio je instruktor gerilskih jedinica u Španjolskoj za vrijeme građanskog rata234. Uoči misije došao je na čelo diverzantskog odsjeka RKKA (Obavještajna uprava Radničko-seljačke Crvene armije).
Sekretar misije major G. S. Haritonjenkov, također, je sudionik Španjolskog građanskog rata, a pomoćnici načelnika misije majori V. M. Saharov i major M. V. Kovalenko radili su u sovjetskoj ambasadi u Beogradu 1940. – 1941. U sastavu misije nisu bili samo budući šefovi “specnaza” (Specijalnaja naznačenija, sovjetski komandosi) i vojne diplomacije, nego i budući eminentni stručnjak za historiju Jugoslavije V. Zelenjin s Instituta za slavistiku Ruske akademije nauka, koji je tada
došao kao mladi prevodilac.
Maršal Tito 24. februara 1944. u Drvaru priređuje svečanu večeru u čast dolaska sovjetske vojne misije. Nazdravlja: “Mi smo vas odavno očekivali. Naši narodi, naši borci, komandiri i politkomesari sa čežnjom su očekivali dan kada će vas vidjeti u svojoj sredini”. Uz radiste Moskva je poslala i obavještajce ali i oficire NKVDa. S podrškom koju je inkasirao kod Staljina, Tito 13, maja 1944. moze pristupiti osnivanju vlastite političke policije – OZNe, pa se od tada taj dan slavio kao “Dan bezbednosti”.
U selima oko Drvara bile su smještene različite službe britanske i sovjetske misije te nekoliko američkih oficira. Kako je brigadir Fitzroy MacLean tada bio u Londonu, na čelu misije u kojoj se nalazio i major Randolph Churchill, sin britanskog premijera, zamjenjivao ga je potpukovnik Vivian Street. Pripadnik 1. regimente SAS-a, zarobljen u Sjevernoj Africi od Talijana, pobjegao je s njihove podmornice kad je torpedirana i zatim je upućen u misiju k partizanima. Poslijeratni generalštapski oficir, postao je glavni vojni savjetnik jordanskog kralja.
Za razliku od Engleza i Amerikanaca koji su već ranije ostvarili kontakt s NOV i PO šaljući svoje misije u Vrhovni partizanski štab, sovjetska je misija akreditirana pri NKOJ-u pa je stoga imala i političku, a ne samo vojno-operativnu funkciju. Znači, licitacija za prevalenciju već je započela… Partizanska vojska u Jugoslaviji više nije izolirana šumska gerila. Ona je solidno povezana sa saveznicima zračnim mostovima i sofisticiranom, razgranatom radio-mrežom.
Kako bi se Jugoslaviji uz političku osigurala i materijalna pomoć i ostvarila prisutnost na Mediteranu, sovjetska je vrhovna komanda još 17. juna 1944. donijela odluku da u Bariju otvori zračnu bazu. Mješovita avijacijska grupa sastojala se od dvije eskadrile – transportne sa 12 aviona C-47 (DC-3) i borbene s istim brojem lovačkih aviona Jak-9DD.
Baza je bila pod britanskom komandom u Bariju, a samo je uzletište bilo u sastavu 15. AAF (15. američke zrakoplovne flote). Zapovjednik baze bio je pukovnik S. V. Sokolov. Uz zrakoplovstvo u bazu je stigla i posebna radio-jedinica koja je ustrojila radio-sustav na Balkanu pokrivajući širok prostor što je uključivao Jugoslaviju, Albaniju, Grčku, Rumunjsku i Italiju. U taj komunikacijski sustav uključeno je 14 radio-releja i to dva radio-centra i 12 pojedinačnih radio-stanica. Održavale su vezu sa sovjetskom vojnom misijom koja je imala sjedište pri Titovom Vrhovnom štabu, a detaširani oficiri djelovali su u Srbiji, Hrvatskoj, Sloveniji, Makedoniji, Crnoj Gori, Bosni i Vojvodini pri odgovarajućim partizanskim štabovima. Isto tako, sovjetski su operativci djelovali i u Italiji,
Albaniji, Grčkoj i Rumunjskoj.
Zapovjednik radio-stanice bio je pomoćnik šefa misije u Jugoslaviji, iskusni radio-operater major L. N. Dolgov. Čitav radio-sustav baziran u Bariju bio je pod nadležnošću sovjetske vojne obavještajne službe. Sastojao se od prijemnih aparata “Meteor”, “Nacional”, “Hamarlund”, radio-stanica XV-100 i odašiljača tipa “Džek”, А-19, “Bars” i “Energija”. Za djelovanje u ekstremnim uvjetima (u udaljenim područjima, u nedostatku snage ili neuspjeh glavne opreme) korištene su radio-stanice tipa “Sever” ili N-15. Jedinice na terenu koje su djelovale u planinskim područjima koristile su auto-baterije s njemačkim trofejnim transformatorima radi napajanja.
Sustav na Balkanu oslanjao se na centralni sovjetski sustav radiokomunikacija te održavao veze i s perifernim centrima sovjetske vojne obavještajne službe. Ukupno je misija na Balkanu rasporedila više od 30 radio-operatera. Glavna radio-stanica, kodnog imena “Purga” (“Mećava”) bila je pod komandom načelnika sovjetske vojne misije na Balkanu, smještene pri Vrhovnom štabu NOV i PO prvo u Drvaru, zatim na otoku Visu, a kasnije u Craiovi u Rumunjskoj i konačno u Beogradu, gdje je nastavila s radom do ljeta 1948…
U ruskoj izvedbi te komunikacijske šeme, sve je organizirano kao standardna logistika sovjetske partizanske komande. To je i omogućilo Nijemcima da konačno lociraju Titov Vrhovni štab i na nj izvedu prepad u Drvaru.
Radio-čvor “Purga” dnevno je održavao 30-40 redovnih bilateralnih sesija, uključujući i šest konferencija te sat frekvencijske kontrole veze s Moskvom, kao i četiri konferencije s radio-centrom “Groza-1” te dva do tri za komunikaciju sa svih ostalih 12 postaja misije. Radiočvor “Purga” često je također služio kao pojačanje radio-veze Kairo – Moskva. U principu, aktivnost je bila vrlo intenzivna, u prosjeku slalo se 12.000-18.000 peteroznamenkastih kodiranih signala dnevno. Druga radio-stanica (“Groza-1”) balkanskog radio-sustava nalazila se u Bariju kao dio strukture sovjetske zračne baze. Bila je smještena u selu Palese, deset kilometara od Barija (danas je tamo civilni aerodrom), a bazu su
čuvali borci Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. Tito se sa svojim snagama već iskrcao u Italiji.
“Groza-1” je osiguravala šefu sovjetske baze vezu s Moskvom, kao i sa ostalim sovjetskim misijama u Jugoslaviji, Grčkoj, Albaniji i Rumunjskoj. Načelnik avio-baze pukovnik S. V. Sokolov dobro je zaposlio
svoju radio-stanicu, koja je u prosjeku radila 18-20 sati dnevno. Ne manje intenzivan bio je rad ostalih radio-stanica: “Vega”, “Orion”, “Palma”, “Sirius”, “Tropa”, “Hnko”, “Rijeka”, “Štorm”, “Jahta”, “Gama” i “Groza-2”. Nalazile su se u vojnim jedinicama NOVJ u Bosni, dijelovima Srbije i Slovenije, Hrvatske i Crne Gore, kao i u Italiji, Furlaniji, Rumunjskoj, Albaniji i Grčkoj. To je, dakle, organizacija sovjetske obavještajne službe na Balkanu, mapa po kojoj Tito gradi svoj novi balkanski klandestini imperij!
Svaka od tih desetak perifernih postaja imala je oko 6-12 sesija dnevno, uključujući 2-4 s moskovskim glavnim centrom i radio-centrima “Purga” (Drvar, Vis, Krajova, Beograd) te s “Groza-1” (Bari), kao i jednu međusobnu seansu. U principu, cijeli radijski sustav glatko je funkcionirao, iako nije nedostajalo iznenađenja i opasnosti.
Jednog dana u maju 1944. veza s centralnom radio-stanicom “Purga” prekinuta je. To je izazvalo veliku zabrinutost u Moskvi pa je Središnji sovjetski radio-čvor uzalud slao pozivni signal. U tom času započeo je njemački desant na Drvar. Nijemci su iz zraka napali na sjedište Vrhovnog štaba NOV i POJ, a iz širokog okruženja znatnim kopnenim snagama započeli prodor na dva glavna pravca. Cilj je bio hvatanje i zarobljavanje Tita, uništavanje VŠ. Po planu njemačkog zapovjednika zračnodesantne komponente u operaciji “Roesselsprung” (“Konjićev skok”) SS-hauptsturmfuehrera Kurta Rybke, zapovjednika 500. SSFallschirmjaeger bataljona, predviđeno je spuštanje 314 padobranaca u prvom i 354 vojnika u jedrilicama (pretežno pripadnika pukovnije “Brandenburg” i četnika) u drugom valu, podijeljenih tako da jedna četa (grupa Panther) nađe i zarobi Tita te likvidra VŠ, a po dva voda u grupama “Greifer”, “Sturmer” i “Brecher”, zarobe pripadnike britanske i američke misije. Sovjetska vojna misija proglašena je ilegalnom, što bi napadačima omogućavalo da na mjestu likvidiraju sovjetske generale i oficire.
Kontakt sa centrom “Purga” bio je u prekidu od 25. maja do 2. juna 1944. To je bila takva kriza da je šef centralne sovjetske radio-mreže neprekidno boravio na zapovjednom mjestu, dok 2. juna u slušačkoj kabini br. 21 prijemnog radio-centra u Moskvi nije stigao signal aparata “Vega”, koji se u to vrijeme nalazio u Bosni u rejonu Kupreškog polja, gdje je upravo stigao Tito s pratnjom, povlačeći se iz Drvara. I tako je za dva dana, 4. juna, na Kupreško polje u noći oko 22:00 sletio sovjetski zrakoplov…
Desant na Drvar po planu njemačkoga generala Rendulića nije uspio i time je završio posljednji Hitlerov pokušaj da likvidira partizane. No, u Drvaru zamalo je došlo do katastrofe: realno, desant na Drvar najuspješnija je antigerilska operacija Wehrmachta. Nakon neuspješnog opkoljavanja Titovog štaba, grupa je još neko vrijeme tumarala progonjena po planinama od četiri njemačke lake brigade.
Nakon desetodnevnog vrludanja po bosanskim vrletima, dok se stezao obruč njemačkih motoriziranih jedinica, Tito je uspio umaknuti. Po njega je došao ruski avion iz Barija i maršal i njegov VŠ prebačeni su na Vis. Tamo je, opet u pećini, oko Tita stvorena operativna komanda za Balkan i istočni Mediteran. Na otoku su sad i Amerikanci, što znači da su na Visu u kontaktu operativne komande četiri armije – Titove partizanske, zatim engleske, sovjetske i američke.
Istočni i zapadni front, Rusi i Amerikanci, tu se prvi put konfrontiraju još u formatu suradnje, a istodobno, započinje nadmetanje na istočnomediteranskom pravcu, gdje se sudaraju Churchill i Tito, i to Tito kao Tito i Tito kao zastupnik interesa svjetskog komunizma. Dakle, ako je u Drvaru zacrtana podjela na interesne sfere Istoka i Zapada, na Visu je već započeo Hladni rat.
Zašto su ruska avio-baza i centar veze bili u Bariju? Engleska komanda je u Brindisiju, a vlada i saveznički organi u napuljskom Versallesu – Caserti. Odgovor je jednostavan – zato jer je Bari jednom čudnom kombinacijom postao sovjetska operativna baza za čitav Mediteran, što je Titovo primarno područje djelovanja. Znači, u Titovoj pozadini, kao logistika njegove baze na Visu, nalazi se sovjetski elitni odred GRU i zrakoplovstva, bez čije bi podrške on zapravo bio engleski zarobljenik.
Da su Nijemci uspjeli likvidirati Tita, u Jugoslaviju bi, osim sovjetskih, vjerojatno ušle i neke angloameričke jedinice, u skladu s planom koji se razrađivao (operacija “Gelignite”) za iskrcavanje na Krku i u Rijeci. To je bila alternativa iskrcavanju na francuskoj Azurnoj obali. No, ratne operacije u Francuskoj tada bi se rastegnule pa bi se povećale šanse Crvene armije da osvoji veći dio Njemačke i izbije na Atlantik, što je bio Staljinov strateški cilj u Drugom svjetskom ratu.
Izvor: zurnalisti
Možemo samo nagađati zašto je Tito slavio rođendan 25 maja: podaci o Brozovom danu rođenja se ne slažu oko točnog dana, sigurno je da je Josip Broz, budući Maršal Jugoslavije rođen u prvoj polovici maja 1892. Bilo kako bilo, u noći s 24 na 25 maj 1944. bilo je slavlje pri vrhovnom štabu u Drvaru koji je napadnut sa kopna i zraka najambicioznijom zracnodesantnom operacijom koju je njemačka oružana sila ikad izvršila na Balkanu. Njemački napad nije uspio: Tito je umakao progoniteljima elitnih njemačkih specijalaca i od tog dana 25 maj se slavio “Dan mladosti”. No što se zapravo zbivalo tih dana u Drvaru i oko njega?Kominterna je 1944. pala u daleki drugi plan, udaljena čak i fizički iz moskovskog vorteksa – preseljena prvo u Samaru, a potom u Ufu, oko 1.400 kilometara od Kremlja. Bivši se šefovi štaba svjetske revolucije sad bave pukom propagandom sovjetskog ratnog napora. Kominterna i Dimitrovljeva ekipa u Ufi nemaju baš puno posla. Nakon masovnih zarobljavanja vojnika sila Osovine krajem 1942. započinje rad na njihovoj indoktrinaciji, kao u dobra stara vremena poslije Oktobarske revolucije. No, zapravo je to pozadinski rad u kojem ne možeš karijerno napredovati i, kako se vidi iz Dimitrovljeva “Dnevnika”, u diskusionim kružocima praši se samo oko Tita i njegovih partizana.
Tito nije više samo vrhovni komandant NOV i POJ i maršal Jugoslavije, nego i predsjednik NKOJ-a, provizorne vlade nove Jugoslavije, koju de facto priznaje i Sovjetski Savez. I stoga se 23. februara 1944. na aerodrom kod Bosanskog Petrovca avionom iz Barija spušta sovjetska vojna misija pri VŠ NOV i POJ, s generalom Kornjejevom na čelu. Sutradan stižu u Drvar, kamo se iz Jajca još početkom januara premjestio Vrhovni štab, pomičući težište iz središnje Bosne prema hrvatskom operativnom prostoru.
Odluka o uspostavljanju sovjetske vojne misije donesena je u decembru 1943., nakon okončanja Teheranske konferencije. Štab Vrhovne komande (STAVKA), dakle Staljin, naredila je Generalštabu Radničkoseljačke Crvene armije da oformi sovjetsku vojnu misiju za Jugoslaviju, a Nikolaj Vasiljevič Kornjejev, veteran i heroj Staljngradske bitke, određen je za njenog šefa.
Krenuli su iz Moskve 17. januara 1944. U Bariju je dotle uspostavljen vojni aerodrom za letove posebene namjene. Baza je nastala tako sto je Aleksandar Bogomolov, glavni Staljinov operativac za Mediteran (sovjetski poslanik pri vladama u okupiranim savezničkim zemljama u Londonu), a zatim prvi veleposlanik u Italiji, predložio otvaranje jedne sovjetske baze u Italiji u zamjenu za bazu na talijanskom teritoriju.
Transportni avioni pod pratnjom lovaca prebacuju iz tog isturenog uporišta sovjetske operativce u dubinu Balkana – u Jugoslaviju, Albaniju i u Grčku, gdje Tempo po Titovim instrukcijama stvara lokalnu partizansku vojsku. Također u Rumunjsku, u pozadinu bojišnice prema kojoj Tito je poslao svoja dva emisara, Miladina Popovića i Dušana Mugušu, u Albaniju samo nekoliko mjeseci nakon Hitlerovog napada na Sovjetski Savez. Radeći s korčanskom grupom komunista koju predvode Enver Hoxha i Koçi Xoxe (1917. — 1949.) oni uspijevaju formirati Albansku komunističku partiju 8 novembra 1941. KP Albanije prije nije postojala. Nakon velike partijske provale maja 1943. pronađena je dokumentacija o radu i ustroju KPA iz koje se vidi da je ona od početka ustrojena kao ogranak KPJ. Popović i Mugoša su ostali u Albaniji tokom čitavog rata, prvi kao orgsekretar, a drugi kao vojni komandant. Narodnooslobodilački front Albanije stvoren je na konferenciji u Pezi kraj Tirane 16. septembra 1942, dakle prije prvog AVNOJ-a kojemu je bio predložak. Komunisti su tu bili u velikoj organizacionoj prednosti jer u Albaniji kralja Zoga nisu postojale nikakve partije, nego su u parlament kooptirani begovi i plemenske poglavice. Enver Hoxha je zasjeo na mjesto koje je Hebrang imao u Hrvatskoj, a Koči Xoxe na Krajačićevo. Rasplet je, naravno, 1948. ovdje bio suprotan od onoga u Hrvatskoj. Xoxe je strijeljan pod optužbom da je titoist, što je i bio, jer je uživajući potporu jugoslavenskih komunista, postao suparnik Envera Hoxhe.
Prema Balkanu 1944 nadiru oklopne jedinice Trećeg ukrajinskog fronta. Glavni cilj vojne misije u VŠ bio je uspostavljanje pouzdane veze sa sovjetskom komandom, stvaranje balkanske radio-mreže i rad za vojnu obavještajnu službu GRU. Nikolaj Vasiljevič Kornjejev (1900. – 1976.) je visoki oficir, stručnjak za radioveze: završio je visoku vojnu školu veze, te Fakultet za Daleki istok u vojnoj akademiji Frunze. Nižerangirani general-major А. А. Кislenko poslan je u štab savezničke komande za Sredozemlje u Caserti, dok je kao sovjetski vojni ataše u Londonu obični pukovnik koji u britanskoj prijestolnici radi s načelnicima obavještajnih službi Belgije, Danske, Nizozemske, Poljske, Čehoslovačke, Norveške, Francuske i Jugoslavije. To pokazuje kakav realni prioritet ima drvarska misija u očima Moskve.
Osim generala Kornjejeva u misiju su bili uključeni i drugi visokokvalificirani kadrovi. Zamjenik šefa misije, general-major Anatolij Gorškov, prije rata je služio u graničarskim jedinicama NKVD SSSR-a. U ratu se bavio pripremom diverzanata i partizana za borbu u pozadini neprijatelja. Neposredno uoči odlaska u misiju bio je oficir za vezu u štabu 1. bjeloruskog fronta s Centralnim i Bjeloruskim štabom Partizanskog pokreta. Treći čovjek misije – stariji pomoćnik načelnika misije, pukovnik Nikolaj Kirilovič Patrahaljcev, bio je instruktor gerilskih jedinica u Španjolskoj za vrijeme građanskog rata234. Uoči misije došao je na čelo diverzantskog odsjeka RKKA (Obavještajna uprava Radničko-seljačke Crvene armije).
Sekretar misije major G. S. Haritonjenkov, također, je sudionik Španjolskog građanskog rata, a pomoćnici načelnika misije majori V. M. Saharov i major M. V. Kovalenko radili su u sovjetskoj ambasadi u Beogradu 1940. – 1941. U sastavu misije nisu bili samo budući šefovi “specnaza” (Specijalnaja naznačenija, sovjetski komandosi) i vojne diplomacije, nego i budući eminentni stručnjak za historiju Jugoslavije V. Zelenjin s Instituta za slavistiku Ruske akademije nauka, koji je tada
došao kao mladi prevodilac.
Maršal Tito 24. februara 1944. u Drvaru priređuje svečanu večeru u čast dolaska sovjetske vojne misije. Nazdravlja: “Mi smo vas odavno očekivali. Naši narodi, naši borci, komandiri i politkomesari sa čežnjom su očekivali dan kada će vas vidjeti u svojoj sredini”. Uz radiste Moskva je poslala i obavještajce ali i oficire NKVDa. S podrškom koju je inkasirao kod Staljina, Tito 13, maja 1944. moze pristupiti osnivanju vlastite političke policije – OZNe, pa se od tada taj dan slavio kao “Dan bezbednosti”.
U selima oko Drvara bile su smještene različite službe britanske i sovjetske misije te nekoliko američkih oficira. Kako je brigadir Fitzroy MacLean tada bio u Londonu, na čelu misije u kojoj se nalazio i major Randolph Churchill, sin britanskog premijera, zamjenjivao ga je potpukovnik Vivian Street. Pripadnik 1. regimente SAS-a, zarobljen u Sjevernoj Africi od Talijana, pobjegao je s njihove podmornice kad je torpedirana i zatim je upućen u misiju k partizanima. Poslijeratni generalštapski oficir, postao je glavni vojni savjetnik jordanskog kralja.
Za razliku od Engleza i Amerikanaca koji su već ranije ostvarili kontakt s NOV i PO šaljući svoje misije u Vrhovni partizanski štab, sovjetska je misija akreditirana pri NKOJ-u pa je stoga imala i političku, a ne samo vojno-operativnu funkciju. Znači, licitacija za prevalenciju već je započela… Partizanska vojska u Jugoslaviji više nije izolirana šumska gerila. Ona je solidno povezana sa saveznicima zračnim mostovima i sofisticiranom, razgranatom radio-mrežom.
Kako bi se Jugoslaviji uz političku osigurala i materijalna pomoć i ostvarila prisutnost na Mediteranu, sovjetska je vrhovna komanda još 17. juna 1944. donijela odluku da u Bariju otvori zračnu bazu. Mješovita avijacijska grupa sastojala se od dvije eskadrile – transportne sa 12 aviona C-47 (DC-3) i borbene s istim brojem lovačkih aviona Jak-9DD.
Baza je bila pod britanskom komandom u Bariju, a samo je uzletište bilo u sastavu 15. AAF (15. američke zrakoplovne flote). Zapovjednik baze bio je pukovnik S. V. Sokolov. Uz zrakoplovstvo u bazu je stigla i posebna radio-jedinica koja je ustrojila radio-sustav na Balkanu pokrivajući širok prostor što je uključivao Jugoslaviju, Albaniju, Grčku, Rumunjsku i Italiju. U taj komunikacijski sustav uključeno je 14 radio-releja i to dva radio-centra i 12 pojedinačnih radio-stanica. Održavale su vezu sa sovjetskom vojnom misijom koja je imala sjedište pri Titovom Vrhovnom štabu, a detaširani oficiri djelovali su u Srbiji, Hrvatskoj, Sloveniji, Makedoniji, Crnoj Gori, Bosni i Vojvodini pri odgovarajućim partizanskim štabovima. Isto tako, sovjetski su operativci djelovali i u Italiji,
Albaniji, Grčkoj i Rumunjskoj.
Zapovjednik radio-stanice bio je pomoćnik šefa misije u Jugoslaviji, iskusni radio-operater major L. N. Dolgov. Čitav radio-sustav baziran u Bariju bio je pod nadležnošću sovjetske vojne obavještajne službe. Sastojao se od prijemnih aparata “Meteor”, “Nacional”, “Hamarlund”, radio-stanica XV-100 i odašiljača tipa “Džek”, А-19, “Bars” i “Energija”. Za djelovanje u ekstremnim uvjetima (u udaljenim područjima, u nedostatku snage ili neuspjeh glavne opreme) korištene su radio-stanice tipa “Sever” ili N-15. Jedinice na terenu koje su djelovale u planinskim područjima koristile su auto-baterije s njemačkim trofejnim transformatorima radi napajanja.
Sustav na Balkanu oslanjao se na centralni sovjetski sustav radiokomunikacija te održavao veze i s perifernim centrima sovjetske vojne obavještajne službe. Ukupno je misija na Balkanu rasporedila više od 30 radio-operatera. Glavna radio-stanica, kodnog imena “Purga” (“Mećava”) bila je pod komandom načelnika sovjetske vojne misije na Balkanu, smještene pri Vrhovnom štabu NOV i PO prvo u Drvaru, zatim na otoku Visu, a kasnije u Craiovi u Rumunjskoj i konačno u Beogradu, gdje je nastavila s radom do ljeta 1948…
U ruskoj izvedbi te komunikacijske šeme, sve je organizirano kao standardna logistika sovjetske partizanske komande. To je i omogućilo Nijemcima da konačno lociraju Titov Vrhovni štab i na nj izvedu prepad u Drvaru.
Radio-čvor “Purga” dnevno je održavao 30-40 redovnih bilateralnih sesija, uključujući i šest konferencija te sat frekvencijske kontrole veze s Moskvom, kao i četiri konferencije s radio-centrom “Groza-1” te dva do tri za komunikaciju sa svih ostalih 12 postaja misije. Radiočvor “Purga” često je također služio kao pojačanje radio-veze Kairo – Moskva. U principu, aktivnost je bila vrlo intenzivna, u prosjeku slalo se 12.000-18.000 peteroznamenkastih kodiranih signala dnevno. Druga radio-stanica (“Groza-1”) balkanskog radio-sustava nalazila se u Bariju kao dio strukture sovjetske zračne baze. Bila je smještena u selu Palese, deset kilometara od Barija (danas je tamo civilni aerodrom), a bazu su
čuvali borci Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. Tito se sa svojim snagama već iskrcao u Italiji.
“Groza-1” je osiguravala šefu sovjetske baze vezu s Moskvom, kao i sa ostalim sovjetskim misijama u Jugoslaviji, Grčkoj, Albaniji i Rumunjskoj. Načelnik avio-baze pukovnik S. V. Sokolov dobro je zaposlio
svoju radio-stanicu, koja je u prosjeku radila 18-20 sati dnevno. Ne manje intenzivan bio je rad ostalih radio-stanica: “Vega”, “Orion”, “Palma”, “Sirius”, “Tropa”, “Hnko”, “Rijeka”, “Štorm”, “Jahta”, “Gama” i “Groza-2”. Nalazile su se u vojnim jedinicama NOVJ u Bosni, dijelovima Srbije i Slovenije, Hrvatske i Crne Gore, kao i u Italiji, Furlaniji, Rumunjskoj, Albaniji i Grčkoj. To je, dakle, organizacija sovjetske obavještajne službe na Balkanu, mapa po kojoj Tito gradi svoj novi balkanski klandestini imperij!
Svaka od tih desetak perifernih postaja imala je oko 6-12 sesija dnevno, uključujući 2-4 s moskovskim glavnim centrom i radio-centrima “Purga” (Drvar, Vis, Krajova, Beograd) te s “Groza-1” (Bari), kao i jednu međusobnu seansu. U principu, cijeli radijski sustav glatko je funkcionirao, iako nije nedostajalo iznenađenja i opasnosti.
Jednog dana u maju 1944. veza s centralnom radio-stanicom “Purga” prekinuta je. To je izazvalo veliku zabrinutost u Moskvi pa je Središnji sovjetski radio-čvor uzalud slao pozivni signal. U tom času započeo je njemački desant na Drvar. Nijemci su iz zraka napali na sjedište Vrhovnog štaba NOV i POJ, a iz širokog okruženja znatnim kopnenim snagama započeli prodor na dva glavna pravca. Cilj je bio hvatanje i zarobljavanje Tita, uništavanje VŠ. Po planu njemačkog zapovjednika zračnodesantne komponente u operaciji “Roesselsprung” (“Konjićev skok”) SS-hauptsturmfuehrera Kurta Rybke, zapovjednika 500. SSFallschirmjaeger bataljona, predviđeno je spuštanje 314 padobranaca u prvom i 354 vojnika u jedrilicama (pretežno pripadnika pukovnije “Brandenburg” i četnika) u drugom valu, podijeljenih tako da jedna četa (grupa Panther) nađe i zarobi Tita te likvidra VŠ, a po dva voda u grupama “Greifer”, “Sturmer” i “Brecher”, zarobe pripadnike britanske i američke misije. Sovjetska vojna misija proglašena je ilegalnom, što bi napadačima omogućavalo da na mjestu likvidiraju sovjetske generale i oficire.
Kontakt sa centrom “Purga” bio je u prekidu od 25. maja do 2. juna 1944. To je bila takva kriza da je šef centralne sovjetske radio-mreže neprekidno boravio na zapovjednom mjestu, dok 2. juna u slušačkoj kabini br. 21 prijemnog radio-centra u Moskvi nije stigao signal aparata “Vega”, koji se u to vrijeme nalazio u Bosni u rejonu Kupreškog polja, gdje je upravo stigao Tito s pratnjom, povlačeći se iz Drvara. I tako je za dva dana, 4. juna, na Kupreško polje u noći oko 22:00 sletio sovjetski zrakoplov…
Desant na Drvar po planu njemačkoga generala Rendulića nije uspio i time je završio posljednji Hitlerov pokušaj da likvidira partizane. No, u Drvaru zamalo je došlo do katastrofe: realno, desant na Drvar najuspješnija je antigerilska operacija Wehrmachta. Nakon neuspješnog opkoljavanja Titovog štaba, grupa je još neko vrijeme tumarala progonjena po planinama od četiri njemačke lake brigade.
Nakon desetodnevnog vrludanja po bosanskim vrletima, dok se stezao obruč njemačkih motoriziranih jedinica, Tito je uspio umaknuti. Po njega je došao ruski avion iz Barija i maršal i njegov VŠ prebačeni su na Vis. Tamo je, opet u pećini, oko Tita stvorena operativna komanda za Balkan i istočni Mediteran. Na otoku su sad i Amerikanci, što znači da su na Visu u kontaktu operativne komande četiri armije – Titove partizanske, zatim engleske, sovjetske i američke.
Istočni i zapadni front, Rusi i Amerikanci, tu se prvi put konfrontiraju još u formatu suradnje, a istodobno, započinje nadmetanje na istočnomediteranskom pravcu, gdje se sudaraju Churchill i Tito, i to Tito kao Tito i Tito kao zastupnik interesa svjetskog komunizma. Dakle, ako je u Drvaru zacrtana podjela na interesne sfere Istoka i Zapada, na Visu je već započeo Hladni rat.
Zašto su ruska avio-baza i centar veze bili u Bariju? Engleska komanda je u Brindisiju, a vlada i saveznički organi u napuljskom Versallesu – Caserti. Odgovor je jednostavan – zato jer je Bari jednom čudnom kombinacijom postao sovjetska operativna baza za čitav Mediteran, što je Titovo primarno područje djelovanja. Znači, u Titovoj pozadini, kao logistika njegove baze na Visu, nalazi se sovjetski elitni odred GRU i zrakoplovstva, bez čije bi podrške on zapravo bio engleski zarobljenik.
Da su Nijemci uspjeli likvidirati Tita, u Jugoslaviju bi, osim sovjetskih, vjerojatno ušle i neke angloameričke jedinice, u skladu s planom koji se razrađivao (operacija “Gelignite”) za iskrcavanje na Krku i u Rijeci. To je bila alternativa iskrcavanju na francuskoj Azurnoj obali. No, ratne operacije u Francuskoj tada bi se rastegnule pa bi se povećale šanse Crvene armije da osvoji veći dio Njemačke i izbije na Atlantik, što je bio Staljinov strateški cilj u Drugom svjetskom ratu.
Izvor: zurnalisti
