Od tada do danas Vukovar je nacionalistički, politički eksperiment, balzamirani grad koji tavori pod krunom šupljeg pijeteta, u kojemu se Hrvati i Srbi i dalje oštro dijele po nacionalnoj netrpeljivosti, gdje je ćirilica, iako Ustavom zagarantirano pismo srpske manjine, zabranjena, grad ogromne nezaposlenosti, ali u kojemu je samo na obnovu nekakvog vodotornja, proglašenog simbolom stradanja, spiskano 65 milijuna kuna, a taj objekt pretvoren u muzej iluzije, isprazni spomenik ratu i mržnji, u kojemu će se zaposliti čak 28 ljudi, a ulaznice naplaćivati 65 kuna. Kome? Turistima? Ili organiziranim školskim ekskurzijama gdje će se djecu podučavati revizionističkoj povijesti, dok je ostatak plodne regije u kojoj je Vukovar smješten već odavno posve izumro, a stanovnici se izmakli izvan cirkuske šatre i napustili državu.
A možda je u pravu onaj lik koji mi je, dakako bez maske, puhao za vratom, a na upozorenje neka se makne, vedro odgovorio da je taj virus tek širenje panike i zavjera farmaceutske industrije, jer da se zapravo radi o običnoj prehladi. Možda je u pravu i on i onih hiljade sličnih protivnika anticovidskih mjera koji znaju da je riječ o svjetskoj uroti, pa ipak, sigurna sam, da će ti „junaci“ stati prvi u red za cijepljenje čim se svijet konačno domogne te spasonosne bočice.
Svakako je bio u pravu i satiričar Miljenko Smoje stvorivši u seriji Velo misto lik pesimističnog, grintavog Picaferaja koji pri svakom paljenju ferala u Splitu proročanski mrmlja: „Gospe moja, ludega grada, da je moć nać dovoljno veliku tendu, bija bi to najveći cirkus na svitu.“ E, ali onda se ovih mjeseci ispostavilo da bi dovoljno velika tenda trebala za čitavu Hrvatsku koja se doista pretvorila u „najveći cirkus na svitu“. Nigdje naime nije tako zabavno i opušteno kao ovdje u danima kada su se sve evropske države zatvorile, nabile građanima tiraniju policijskog sata i svakakva druga protuslobodarska iživljavanja, sve kako bi stali na kraj nečemu što se u Hrvatskoj smatra običnom prehladom. Doista, svatko bi ovih dana poželio živjeti u Hrvatskoj čiji noćni klubovi i barovi rade, ljudi gibaju bez maski, nema prisile, nema kazni, nema policijskog sata, demokracija je to za koju su krvarile generacije naših branitelja. A i te brojke o mrtvima… I to da smo po broju umrlih od covida i broju zaraženih među najgorima na svijetu. Ma sve su to laži koje na dnevnoj bazi demantira prvi čovjek vlade, u čije procjene da pandemija jenjava Hrvati vjeruju kao da dolazi iz usta renomiranog virologa, pa se i ponašaju shodno tome, a većina s prezirom odbacuje vapijuća upozorenja liječnika da je zdravstveni sustav pred pucanjem, da treba spriječiti okupljanja, svadbe, mise, hodočašća… Ne daju Hrvati dva posto na činjenice, tenda je dovoljno velika da pokrije najveći cirkus na svijetu, čiji su glavni iluzionisti čak izmijenili i postojeću preporuku da se na javnom mjestu ne smije okupljati više od 50 osoba. Baš nakon što je u samo dva tjedna od covida umrlo 500 ljudi, ili više nego u svih šest mjeseci ranije, sve do onda kada je Hrvatska bila jedina zemlja koja je bilježila turističku „pobjedu nad koronom“, ministar policije potpisuje opasni dekret kojim se od epidemioloških mjera izuzimaju blagdanska okupljanja, sve „sukladno zakonu o blagdanima, neradnim danima u RH“, a važit će do kraja novembra.
Čekaj, čekaj… zašto baš do toga datuma? – pitali su se gluplji među nama, no birokratski suho pojasnio im je ministar i premijerova sjena: „Iznimno se od ograničavanja okupljanja na 50 osoba izuzima Kolona sjećanja u Vukovaru i ograničava na 500 ljudi“, pa još zajebantski dodao „ako i bude koji više, nadam se da nitko neće brojit“, da bi potom patetično prisnažio premijer, kazavši da će Dan sjećanja „biti organiziran dostojanstveno i s respektom prema žrtvi Vukovara“. Prigodni, populistički respekt prema mrtvima nadvladao je tako poštovanje zdravlja živih, uostalom mrtvi će se, ako uopće, zbrajati naknadno, nakon „dostojanstvene Kolone sjećanja“, onako kako su se brojili i 1991., nakon što je JNA doslovce pregazila taj grad na istoku Hrvatske, a sve zato jer je tadašnji predsjednik Hrvatske, general Tuđman, odbio pomoć obrani Vukovara, a zauzvrat je kompanjon mu Milošević prekinuo rušenje Dubrovnika.
Od tada do danas Vukovar je nacionalistički, politički eksperiment, balzamirani grad koji tavori pod krunom šupljeg pijeteta, u kojemu se Hrvati i Srbi i dalje oštro dijele po nacionalnoj netrpeljivosti, gdje je ćirilica, iako Ustavom zagarantirano pismo srpske manjine, zabranjena, grad ogromne nezaposlenosti, ali u kojemu je samo na obnovu nekakvog vodotornja, proglašenog simbolom stradanja, spiskano 65 milijuna kuna, a taj objekt pretvoren u muzej iluzije, isprazni spomenik ratu i mržnji, u kojemu će se zaposliti čak 28 ljudi, a ulaznice naplaćivati 65 kuna. Kome? Turistima? Ili organiziranim školskim ekskurzijama gdje će se djecu podučavati revizionističkoj povijesti, dok je ostatak plodne regije u kojoj je Vukovar smješten već odavno posve izumro, a stanovnici se izmakli izvan cirkuske šatre i napustili državu.
I konačno, kojih je to 500 odabranih? Politička elita i njeni pripuzi koji su plazili ulicama Vukovara, pa na groblju držali žrtvoslovne govore, ne mareći za širenje virusa, za situaciju dan nakon… Tko je kontrolirao one ostale „domoljube“ koji godinu dana žive samo za odlazak na vukovarsku svetkovinu rata?
A opet, „svi znamo što je Vukovar“! Tim se riječima, prezirući one bijednike koji bi da je zdravlje važnije od političke propagande, obratila epidemiologinja, slavljena proljetos kao heroina koja jedina zna kako Hrvate spasiti od virusa, te, sukladno odluci Partije, dodala kako je sigurna da će se oni koji su obranili Vukovar znati obraniti i od virusa. Ideološki pravdajući rizik manipulacije davnim ratnim žrtvama po zdravlje živih. Ali smrt i žrtve se u tom makabričnom, političkom plesu ionako podrazumijevaju. Bivše i buduće.
tacno
