Đapić na funkciji u kazalištu paradigma je stanja u našoj kulturi – čemu zgražanje?

Kazališno vijeće Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku bogatije je od nekidan za još jednog uglednika! Umjesto navodno ugledne, a nikome u kulturi poznate Ivančice Jurjević Agić, na mjesto kazališnoga vijećnika zasjeo je bivši saborski zastupnik, bivši osječki gradonačelnik i bivši predsjednik HSP-a, ujedno i ugledni plagijator Anto Đapić.

Vijest se proširila s portala Teatar.hr i izazvala gomile negativnih odjeka po medijima. Pojava masovnoga zgražanja za nešto što je godinama uobičajena praksa mnogo govori o stanju u hrvatskome društvu - najviše o upornome ignoriranju činjenica u umirućem organizmu zvanom hrvatsko glumište kojem Zakon o kazalištu – ni takav jadan kakav je - ne znači ništa. Zakon jedno, a hrvatsko kazalište već brat-bratu 15 godina nešto sasvim drugo. Evo nekoliko nasumičnih primjera koji mi padaju na pamet dok boravim na studijskom boravku u iznimno rigidno uređenome sustavu francuskoga kazališta i kulture, dakle na Marsu.

Krenimo od Zagreba, ondje još od izglasavanja važećeg Zakona o kazalištu (2006.) Kazališnim vijećem drma Duško Ljuština koji je uspostavio svoja pravila – svi ih se članovi drže, a ako im više ne paše propisani posluh bivaju zamijenjeni novim poslušnicima. Ljuština je bez sumnje potpisao najviše proturječnih izvještaja rada HNK u dugoj povijesti toga kazališta. Svojedobno je njegovom Vijeću – prćiji trebalo skoro dvije godine da nađe zamjenu Ani Lederer na intendantskome mjestu. Nije ni čudo – još 2005. godine, to je tijelo nezakonito promijenilo Statut da se ta, danas reprezentativna pojava hrvatske kazališne tranzicije i po svemu sudeći skorašnja ministrica zagrebačke kulture smjesti u prvu od svojih važnih pozicija.

U isto je Vijeće s neba Boga Bandića pala i gradonačelnikova druga miljenica, Snježana Abramović, koja je usto, zahvaljujući izbornoj podršci gradonačelniku, dospjela i na čelo ZKM-a. Njezinu pobjedu na Natječaju osigurala je promjena Statuta (opet!), a zapitana u Skupštini Grada da objasni zašto je Abramović bolja od ostalo troje kandidata, predsjednica Vijeća, inače navodno ugledna glumica-pjevačica Kostadinka Velkovska, koja je tu dospjela s iste izborne liste, izjavila je da se ona baš ne razumije u analiziranje programa eliminiranih kandidata, ali u Vijeću „ima onih koji se u to kuže“.

Kužiš - praksa zavladala je kulturnom politikom u Hrvatskoj i prije, odnosno baš u vrijeme kad isti ovaj uglednik Đapić grmi Sabornicom da je i jedan Srbin u Saboru previše (1998.). Kuži se u Hrvatskoj odavno u kazalište tko se sjeti, a kazališna su vijeća postala pravi raj za kuženje, ali i za kruženje svakojakih interesa. Recimo u Rijeci, gdje Kazališno vijeće HNK-a Ivana pl. Zajca nije kužilo cijeli jedan i pol mandat da je intendantica Nada Matošević natukla preko 4 milijuna duga. Kad je napokon pukao skandal, skužili su jedino da ne znaju kome su zapravo odgovorni jer da nemaju kompetencije koje im daje Zakon o kazalištima te da imaju sami mnogo primjedaba na Zakon, ali, eto, nikad nisu uputili ni jedan prijedlog da se loša regulativa mijenja.

Još su skužili i da je Ozren Prohić bio godinama protuzakonito angažiran u Kazalištu i da je zbog toga morao napokon i otići, a vrhunac kuženja je bio da je Nada Matošević bila honorirana za svoj dirigentski rad uz plaću intendantice protivno odluci njih samih, a i samoga gradonačelnika. Na koncu su riječki uglednici skužili i to da je kazalište godinama, premda je izgledalo da mu je financiranje smanjeno, zapravo dobivalo povećana sredstva. Koja su naprosto isparila Vijeću uglednika ispred očiju. Nije sve to puno kužio ni riječki gradonačelnik, za Dnevnik je u tijeku jedne od riječkih kazališnih afera izjavio, ne bez obligatnog cinizma, da zar on mora biti odgovoran baš za svakoga goluba koji leti po Rijeci?

U Kazališnom vijeću Gavelle pak, svojedobno je jednoglasno i nezakonito izmišljeno novo radno mjesto za Darka Stazića, kad je napokon morao prstiju umočenih u pekmez otići s ravnateljskoga mjesta. Čim je postao Viši savjetnik novoustoličenoga ravnatelja bez programa Borisa Svrtana, bacio se na režiju i na glumu u sasvim prigodnoj Krležinoj drami U agoniji u drugom kazalištu, za honorar, ali s Gavellinim glumcima i u Gavellinu prostoru. Tu je perverziju sukoba interesa amenovalo isto to Vijeće, odano Stazićevu prijatelju Mili Bandiću i kumu Dušku Ljuštini, a u kojem paralelno sa ZKM-ovim i danas sjedi kužiš-uglednica Velkovska.

Nadalje, ne može se ne spomenuti Vijeće kazališta Komedija – nakon gluhog sljepila od nekoliko godina skužili su kako napokon maknuti ravnatelja Niku Pavlovića koji je odavno trebao biti u mirovini (ali i u USKOK-u), no tek kad je prestao sa svojim bivšim prijateljem gradonačelnikom prakticirati dugogodišnju zajedničku misiju vrtnje janjaca na ražnju. Njegov dug od više milijuna i poslovanje gumna i prćije tek tada, nakon što je pukla prijateljsko-kumska tikva, postaje problem i točka na dnevnome redu uglednika u Vijeću.

Vrline sustava naših kazališnih vijeća možda su se ponajbolje istaknule na primjeru natječaja za intendanta HNK-a u Varaždinu prije nekoliko godina. Zbog političko-stranačko-interesne „nepodobnosti“ kandidatkinje Vesne Kosec Torjanac, čiji je program („nepažnjom“ jedne vijećnice koja je promptno izbačena iz Vijeća) dobio većinu u Kazališnom vijeću, a koja je bila tako drska i neugledna pa se gradonačelniku Habušu nije došla pokloniti na noge, poništen je natječaj, pokreće se nova pa opet nova procedura, sve dok Kosec-Torjanac nije odustala, a bila opet postavljena miljenica varaždinske politike, vječno ugledna Jasna Jakovljević. Da, ona ista koja je na početku ove priče mijenjala kao v.d. intendantica Statut zagrebačkoga HNK-a da se Lederer provuče kroz ušicu igle. I umjesto da građani-umjetnici smjesta traže smjenu gradonačelnika Habuša, šutjeli su svi, na čelu  s ministricom Zlatar Violić. Danas istim timom uglednika u kulturi predsjeda tehnološka tehničarka, zamjenica joj je ugledna inženjerka prometa, a jedan član - novinar. Zašto ti slučajevi bezakonja nikoga ne čude?

Možemo tako unedogled, od Zagreba do Osijeka (gdje čak ni intendant nije umjetnik već pravnik premda po Zakonu osoba bez umjetničkog obrazovanja ili staža to ne smije biti) preko Dubrovnika (čije su stranice vječno u izradi pa ni ne znamo tko su uglednici u Vijeću) do Splita (gdje je stanje, osim u HNK-u, veselo i u Gradskom kazalištu mladih gdje se u kazališne poslove kuži ekipa na čelu s turističkim vodičem i liječnikom) pa do Požege gdje također sve pršti od uglednika: predsjednica je profesorica kemije i biologije i ravnateljica osnovne škole, preostali članovi su ekonomist i trojica sa završenom srednjom školom.

Recept je to jednostavan: politika ne zna što i kud s nekim od svojih miljenika (članova, kumova, rodbine…), izmisli nebuloznu i zdravom umu uvredljivu argumentaciju koja joj u tom trenutku odgovara, da ga ubaci u kulturu. Ne trebaju toj praktici temeljite analize programa, ne, kazalište im treba samo kao prostor kadroviranja – taj je proces Vitomira Lončar odavno u svojoj Slamci spasa nazvala najtočnije – ušrafljivanje. Ušrafljeni imaju samo jedan zadatak: dizati ruke na zapovijed, a što više kuže ušrafljivanje, a manje znaju o kulturi, to bolje jer samo tako postaju ugledni. A kazališta s druge strane, osim što dopuštaju da im u vijećima sjede uglednici bez opusa, dopuštaju da im politika na isti način kroji ansamble, administraciju, tehniku, sve do vatrogasaca i portira.

Tu nije kraj! Ne, jer kad ušrafiš nekog uglednika ili uglednicu u teatar, onaj kome si ga ušrafio, prirodno, od tebe traži da ti zauzvrat ušrafiš njegovu akviziciju. Ono, ja tebi Đapića u teatar, ti meni kumu kozmetičarku u Centar za kulturu ili knjižnicu za poslovnu ravnateljicu. I tako u beskraj, nema tu više mjesta čuđenju, to je vladajući zakon, a ne Zakon o kazalištu. Kužite?

Generator kaosa među vijećnicima jest, dakako, Ministarstvo kulture i sve njegove dosadašnje administracije. Jer sve dok se ne smogne hrabrosti i ne pokrene strukturna promjena, dok se ne kaže da vijeća nemaju smisla jer blagog pojma nemaju kako nadzirati rad svojih kazališta, bit će isto i gore: kršit će se zakoni, gaziti radnička i zaposlenička prava, devastirati ansambli, ponižavati šutljivi i poslušni umjetnici, prijetit će im se otkazima u zamjenu za posluh, dovlačit će im se ilčići i đapići na utjecajna mjesta. Sve lijepo ostaje zapakirano u šutnji – u šutnji umjetnika, šutnji udruga, šutnji sindikata, šutnji činovnika po gradskim uredima za kulturu i u Ministarstvu. Hrvatska šutnja, zlata vrijedna. Zato je i došlo do Đapića, prirodnim putem. Čemu čuđenje? Čemu zgražanje? Kako do sada nitko osim nas par sasvim neuglednih luđakinja nije ni pisnuo na sve ove strahote, sumnjam da će baš slučaj Đapić potaknuti bilo kakav otpor i bunt.

A što pak na još jednu sramotu u nizu sramota hrvatskoga kazališta ima reći ministrica kulture? Baš kao njezini prethodnici i prethodnice – ništa. Pustit će da pijana novembarska noć hrvatskoga kazališta traje i dalje, bez ijedne protestne note. A u njoj (umjesto heroja, a ne zločinca, dakako) Slavka Sikirice, paradira sada Ante Đapić kao paradigma budućnosti cjelokupne hrvatske kulture u kojoj je (Krležinim rječnikom rečeno) najvažnije da „državna blagajna eskontira kao šalter, uredno dalje“ i da se isplate plaće „na Prvoga“. To je već tradicionalno, prava slika i prilika naše cjelokupne (kulturne) politike. Kužite?