Annie Ernaux: Samo strast
Samo strast ženska je žudnja stiješnjena u rečenicu, gotovo dnevnički uobličenu i autobiografski potpisanu. Nije to povijest jedne veze, jer veze nema. Zbijena je to i intenzivna meditacija u kojoj, jedino čega nema, nema ravnodušnosti.
Svijet je malo mjesto. Žena je uvijek žena na tom malom mjestu. A strast je strast na bilo kom tom malom mjestu.
I zato Anne Ernaux nesuspregnuto, iz nutrine, strano za književne žene malo daljih rubnih krajeva tog svijeta, progovara za sebe, a tek onda za druge kronologiju jednog strastvenog i unaprijed gubitničkog odnosa oženjenog muškarca, stranca A u Francuskoj i nje, žene koja živi između futura i perfekta: On će doći i Došao je.
U tom dolasku njemu su ti ukradeni popodnevni sati samo strast vođenja ljubavi, a njoj onako kako su još stari Grci govorili - mahnitost, sinonim vlastitog postojanja. Dok je tu, život za nju postaje puno više od podnošljive lakoće, trenutak žudnje, sveprožimajući, sveprisutan, sverazarajući. Već sljedećeg trena bezdan je to ukrojen u njegov sako, koji im, kad ga obuče, postane siguran smjerokaz njegova skorog odlaska. U kojemu zatvorena vrata s druge strane postanu razorna sila, koja koliko ju uništava, toliko ju i obnavlja. Treba joj puno talenta da bude stara, a ne ostari. Čezne. Čeka. Strahuje. Priprema se. Raduje se. Nestaje u ljubavi. Žena s viškom emocija. Nemoćna da se uhvati za život u kojemu nema ni stranca ni popodneva.
Odživljuje vrijeme između prisutnosti i odsutnosti. I živi za misao o njegovoj telefonskoj najavi dolaska.
Sve ostalo u ovim je virtuoznim rečenicama gustog ispovjednog tona isključeno. Nema uzročno posljedičnog slijeda, životno iskustvo se, kao samo po sebi, gura u tekst. Taj kobni A nije toliko u rečenici, koliko u rečenici ima strasti prema njemu. Lik poslužio i za priču i za život.
Oni kao par ne postoje, samo njegova čežnja za njenim Tijelom i njena čežnja za Njim. Iz onoga što ne piše, može ih se u imaginaciji pronaći u nekom sinkronicitetu koji se baš morao dogoditi… prepoznale se dvije strasti. Da nije bilo trenutka život je za nju mogao i dalje trajati kao ravnalom povučen. Majka dvojice odraslih sinova, studenata, vremešna slobodna žena egzistencijalno neovisna… piše, predaje, ispravlja zadaće, posjećuje izložbe, druži se.
Ali i ravnala lako puknu. I život se sunovrati do neprepoznatljivosti. Neočekivanosti. Začudnosti.
Ona se pušta i prepušta. I nije samo on stranac njoj, strankinja je ona i samoj sebi.
Djeluje ona na trenutke kao književna nećakinja Marquaret Duras i njene Marie u Ljubavniku u kojoj oluja divlja. Ima takve strasti i kod Mani Gotovac dok ispisuje Fališ mi; ima ona nešto u sebi posuđeno i od Wirginie Wolf jer ako ne kažete istinu o sebi, ne možete ju reći ni o drugima; a opet, prepliće se kroz nju i onaj proustovski modus: ona autorica teksta i ona glavna junakinja. I nije ona daleko od Yasmin Levy u pjesmi Una noche mas, u kojoj jedna žena u svojoj zrelosti i godinama koje ne opraštaju, traži od njega, ispred kojeg su godine u kojima mjesta za oproste još puno ima, samo još jednu noć ljubavi. Nije daleko ni od Sylvie Vatren i njene fatalne i animalne čežnje dok pjevanjem daje puno više od glasa, sigurna da nije jedina kojoj se ta opsesivna čudesnost dogodila.
Smisao strasti je u tome da nema smisla.
Ova žena koja se usudila usuditi, dragovoljno gubi sebe, svjesna kako ono što je neodoljivo, uništava. Mjeri vrijeme cijelim svojim tijelom. Ovisi o milosti jednog telefonskog poziva, čeka najljepšu rečenicu koji potpisuje čekanje: Možemo li se vidjeti.
A on.
Stranac i u njenoj državi i u njenom životu. Unaprijed ispisan kao muškarac. Jednostavno, naizgled bez pretjerane maštovitosti, on se u knjizi zove samo A. Metonimijski, on je početak. Kulturalna razlika u kojoj ona pronalazi najskorojevićevskiji dio sebe. A. dolazi iz Istočne zemlje. Voli skupe automobile, brzu vožnju, odijela s potpisom i status, alkohol i ne zbog kvalitete ili rituala nego zbog alkohola, žene i ne zbog osobnosti nego iz požude… i ne dijeli on s njom strast za vinom, sirom, konjakom, šansonom, šarmom jedne Francuske. Tu je u svojoj iskonskosti jednog drugog svijeta, kojeg najreprezentativnije predstavlja, i tu ne planira ostati. Posao ga je doveo, posao će ga odvesti. U intermecu, zalomila se ona. Oni su nepar, nezamisliv u dugom trajanju. Njegov par čeka ga kod kuće pa i poslije tih popodneva (koja na prevare mirišu i po drugoj se glasaju) i zove se supruga. Zna Ona to. I ne razmišlja je li ih previše u tom braku, jer ona ionako nije njegova. Ali svejedno čeka. Ljubomorno čeka. Strastveno čeka. Beznadno.
Njegova supruga za nju je druga žena, kao i sve one neznane, ali vjerojatno postojeće u intenzivnom burnom životu njenog A. na kapaljku, zbog kojih strepi. I utjehe radi, kao da sluti kako je čak i izraz žena puno ženstveniji od supruga.
Jedna imaginarna popodnevna kava sa Simone de Beauvoir i Fridom Kahlo mogla joj je puno, i ne iz soca, iščitati kako su nam uvijek fatalni muškarci koje slabo ili nikako ne poznajemo. Ali njena popodneva su bila za čekanje. Postala je vrijeme koje protječe kroz nju. I u tom beznadno iščekujućem vremenu ispisala je vlastito postojanje i ogolila se do krajnje nagosti. Pisanjem pokušala izdržati tugu, dati si nadu i onda kada je zapravo nema.
Strast njena pisanja postaje imanentna strasti prema A. Ide do srži, bez kompromisa. Snebiva.
Ljubav je vječna dok traje. I postoje dani u kojima si sama mora nacrtati sunce kako bi preživjela, u kojima odgađa konačni kraj nečega što svakako nema budućnosti. Bori se s izvjesnošću da su mu ruke sada na nekoj drugoj, pa, da bi mogla disati prihvaća i te druge… boli ju čežnja; boji se dana u kojima ništa/nikoga/njega ne iščekuje i panično želi… reverzibilno vrijeme, ono u kojemu će prisiliti sadašnjost da ponovno postane prošlost. Ono koje će joj ga vraćati, i uvijek nanovo vraćati. A do tada useljava ga u rečenice, u kojima će postojati, a da to tada i ne zna, puno duže nego u njenim danima i noćima. Pisanje postaje lijek, nužnost za obuzdavanje žudnje, književnost utjeha. Ne ugađajući društvenoj stvarnosti, ova žena koju zanima riječ, koja nije sigurna je li joj strast stvorila ili razorila život u dubini sebe zna kako Žena koja ne stvara iz mjesta žudnje, ne stvara uopće, ona plagira (M. Duras). Sve te njene bujice riječi mogu proći nekažnjeno dok ih netko ne pročita, jer, ljudi praštaju sve osim iskrenosti.
Ona nosi svoju strast po firentinskim ulicama, muzejima i crkvama. I umjetničkim djelima poigrava se strastveno. Posjećuje, i ne jednom, Crkvu de la Badija, istu onu u kojoj je Dante sreo Beatrice, i nada se. Mala je granica od uspomena do ludila… kako skratiti sate do njega, kako misao sahraniti u zaborav, kako dozvati razum i ukrotiti osjećaje, kako se vratiti sadašnjosti, samokontroliranom životu, bez njega. Njega, koji ju je povezao s ostatkom svijeta i pokazao joj na što je sve spremna dok želi. Njega za kojeg ne vrijedi ni da se pita: čiji je tako ničiji. Ostaje joj, da samo onako arsenovski podnese Ničeg nema, ničeg nema, od tebe, od mene, od nas. Slobodna za sve druge, a neslobodna za sebe. Pretvorena u lelek sebra strasti. Potopljena u njemu, uronjena u pisanje, zagledana u slobodu koje se želi lišiti… nagurava se sa svojom tjelesnošću. I osjeti ju i u onim popodnevima u kojima je on već u svojoj zemlji. Otišao.
Ostatci priče… samo dronjci u sjećanju.
Ona… izmučena, u strasti gotovo izgorjela.
On… Odisej koji se još jednom vraća.
I to onda kada se i vrijeme već naučilo na čekanje. Kasno više nije bilo kasnije. Kasno je bilo prekasno. I povratak kao da se nije ni dogodio. Nije on više bio onaj muškarac kojeg je u sebi mogla razbuditi sjećanjem. Nije ga uspjela oprostiti sebi. Ni ona više nije bila ista.
I ovdje, priča se sama od sebe odlomi i završi… zadnjim atomom žudnja se raskrili i odleti… u film redateljice Danielle Arbid; u za jedan naslov povećani opus ove francuske književnice koja spaja kraj dvadesetog i početak dvadeset i prvog stoljeća… u perlicu u niski nobelovki Louise Glüch, Svjetlana Aleksijević, Herta Müler… Annie Ernaux; u prijekor i packu glasnih moralnih redara kojima se takva strast nikada nije dogodila ili im se, zbog velikih očiju sitnih duša skučenog svijeta nikada nije usudila dogoditi… u drhtaj svih onih koje su taj trenutak strašću ispisane strasti prepoznale i kao svoj i tek blagim kimanjem duše potvrdile si: Nisam jedina.
Od Annie, za sve njih, u svim trenutcima nedostajanja i svim danima sjećanja, u svim čežnjama i svim hrabrostima: Maštamo zajedno, spavamo zajedno, ali plačemo uvijek sami (M. Cvjetajeva).
