U jutrima u kojima se gase zvijezde na mjestima gdje su cvjetovi i bez korijena iznikli u kamenu s juga, u životu u kome su ljudi stranci kao i oni još nerođeni, čovjek je zaboravio sanjati.
Riječi Poetese su riječi opiranja svakome danu običnom u svojoj običnosti, bezličnom u svojoj sličnosti, praznom u udaljenoj bezpunosti.
Čovjek je zaboravio maštati.
Zaboravio od života.
Od onog istog života od kojeg se odlazi kad se nema više kamo otići.
Riječi se raspuštaju.
Ljudi su zaboravili slušati.
Više nikome i ne ostavljaju jutra pred vratima. Čovjek ostaje napušten u svijetu radoznalih.
A veliki svijet radoznalih, uvijek ima tog, i još mnogo takvih napuštenih u sebi.
Namjerno se gubi jučer. A jučer je isto što i danas.
Jer, čovjek je zaboravio maštati.
Zaboravio je povjerovati u sutone … spriječiti odrone riječi …. izbjeći promašaje.
Zaboravio je udomiti nečije riječi…
Ocrtati snove bez stida, isplesti ih u grane nekih šuma i nastaniti ih u danima boje naranči.
Zaboravio je razloge plavetnila.
Zaboravio je što znači biti zaronjen u nečije dlanove, što znači odlomiti riječi kod sebe i pokloniti ih nekome, što znači ni ne znati dan kada se stvaraju sjećanja.
Od praznih riječi svijet se opustošio.
Mjesta oko nas postaju nepoznata poput vječnosti.
Ono što neki slute u drugima je već odavno dovršeno.
U odronima riječi kotrljaju se zaželjene misli.
Odlaze i gube se u zaboravu pomisli o ljepoti koja se nalazi u onima koji su različiti.
Svijet dobiva obrise klupka istrošenih niti, razbaštinjenih od smijeha, od suza, od dodira.
Sve postaje samo sajam običnih razgovora.
Svijet se uselio u zatvor svakodnevnice.
A svakodnevnice imaju i neba ispala iz onih drugih običnih dana u kojima ih nitko nije tražio.
U njima svaki čovjek izgleda poput dragog kamena.
I može svijetliti samo okrenut prema svojoj svjetlosti.
