Nova suradnica SBPeriskopa je Darija Mataić Agičić. Jednom tjedno predstavljat će knjige po svom izboru na svoj način.

Darija Mataić Agičić, rođena je u Slavonskom Brodu u proljeće 1968. godine. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Osijeku Hrvatski jezik i književnost, a magistrirala na Ekonomskom fakultetu u Osijeku. Kratko vrijeme (četiri godine) radila je kao profesor književnosti na Ekonomsko-birotehničkoj školi, a nakon toga, pa i danas, radi  u Gradskoj knjižnici Slavonski Brod. Lijepa književnost kao dio životne preokupacije (osim što joj je dio struke) u većoj mjeri je odraz ljubavi prema pisanoj riječi, a posebice prema poetici u književnosti. Posebno interesno područje su joj spisateljice i djela unutar tzv. "ženskog pisma". (Uredništvo)


 


                                                                                                                                                    Carlos Fuentes: Inezin instinkt


 

Ona je imala 18 godina. On 31.
Ona je imala 29 godina. On 42.
Ona je imala 47 godina. On 60.
Ona je imala glazbu. I on je imao glazbu.
On je bio karizmatik s vizijom, a ona je bila utjelovljenje njegovih vizija.
I bili su savršeni spoj u  umjetnosti, a u stvarnosti…
U stvarnosti su bili slabi za trajnu vezu.
U stvarnosti dovršili su svoje živote sa spoznajom kako su promašili.
A mogli su…
Mogli su hodati zajedno po dnu mora…
Slušati jecaje najdubljih šuma…
Mogli su boležljive misli raspršiti snagom ja + ja.
Nisu morali biti jedno.
Presnažni ili preslabi bili su i za jedno i za drugo.
Njihovi susreti svakih 10 i više godina postali su neizbježni poput Einsteinovih paralelnih crta koje se zbog zakrivljenosti kad tad moraju dodirnuti.
S 18 ona je još bila nevina.
S 29 imala je drugog.
Sa 47 imala je veliki dio života iza sebe.
A on… i u 31., i 42., i 60. samo je  nesmotrenošću ponekad smrtnika doticao stvarno vrijeme.
Za njega je ljepota uvijek bila jedini dokaz božanskog postojanja na ovom svijetu. I za njega i smrt, i grijeh, mogu biti samo zrcalo unutarnje duše čovjeka.
I glazba je jedna velika rajska maska.
I može nadmudriti privremenost ičije ljudske egzistencije.
I jedina je umjetnost  ta koja može prijeći granice svog središta izražavanja, zvuka, i zazvoniti u tišini.
A ona, Inez, stvarala je, svojim glasom sedefaste boje, slike svijeta koji ne može imati čvrste obrise.
I ona, Inez, za njega je postojala izvan vremena.
A možda se jednostavno nisu rodili da bi zajedno ostarili.
Imali  su trenutke za koje samo starost i godine u greške urasle znaju  kako su to bile sreće. One sreće koje su zapravo prolazne stupice u kojima zaboravljamo da postoje nesreće.
I više su se rastajali no što su se nalazili.
I ona ne zna je li ga napustila ili ga samo nije tražila… I onda, kako promiče nebo, a nebo pokreće vrijeme, a vrijeme pokreće zemlju, oni se gube na zemlji, i priča  ulazi u prapovijesnu vizuru priče o susretu muškarca i žene uopće, o susretu dva primata u praskozorje čovječanstva.
I njihova ljubav određena je snagom krika, i snagom pogleda, i snagom nemoći.
Jedinstvo je u različitosti. Onoj dobroj, pitomoj različitosti. Ali ljudi u svijetu i svijet u ljudima postaje velika kupola bijelih odjeka.
I zavist postaje zloba zbog tuđeg dobra.
I tišina onda ima više okova nego zatočeništvo, i sunce je na izdisaju, i teško je razlikovati nevidljivo od nepostojećeg.
A što postoji…
Ona, žena… koja vjeruje kako one, žene, bolje razumiju život od muškaraca pa onda u ovom svijetu ima malo nezrelih žena a mnogo dječaka prerušenih u muškarce. Jer muškarci, po njoj, i nisu sposobni nekoga voljeti, oni se samo žele natjecati s drugim muškarcima i pobijediti. I na njima su još uvijek ratničke boje, i nemaju baš pretjeranu dilemu: vrednuje li se njihov položaj brojem ljudi kojima upravljaju?
A što postoji?
On muškarac.
Gorostas dirigent i mrav ljubavnik.
Zgužvao se s vremenom, uspješan i sam u praznoj kući punoj baudalaierovskog mrtvog vremena… sve kraće budućnosti, koja će i sama jednom biti sjećanje, biti uspomena.
Pokušava zaboraviti jer sjećanje boli.
Pokušava ne biti zatočenik svijeta koji ga okružuje. I biti spreman znati kako svaka ljubav ima i vrijeme za plakanje.
A gdje da on uhvati ili ispusti svoje vrijeme kad živi od susreta do susreta, a između toga vrhunski je dirigent, intrigantan, poželjan ljubavnik onima čijih se imena ne sjeća, a zapravo samo i jedino srastao s glazbom. Živi svaki puta nakon doticanja uronjen u prošlost.
I ona, ta prošlost naposljetku dobiva divovske razmjere i počinje upravljati njegovim životom. I svaki puta nakon susreta zna da se nešto drugo, snažnije, trebalo dogoditi, ali je izostalo.
Iz straha od siline osjećaja on je pobjegao.
Iz straha od odbijanja on ju nije zaprosio.
Iz straha od neuspjeha zajedništva onu su se rastali prije susreta.
Ali nikada, nikada nisu blagoslovili zaborav, jer su se zahvaljujući nezaboravu voljeli… i živjeli u kišnim samoćama, određeni drugima i različitima, u višeslojnim svjetovima… i nadali se. A nada je bila možda samo zavaravanje kako bi se trajalo u  sebosti. A u sebosti samo je glazba očuvala priču o ljubavi i u svojoj savršenosti prigrlila i nesavršenost… nesavršenost dviju samoća utopljenih u čežnji da ih netko voli poražene su teretom uspomena.
A uspomene su jednom trebale biti sadašnjosti i životi bi možda onda bili drugačiji.
Trenuci su se utopili u želji , a želja se izgubila u nadi prvog koraka onog drugog.
Ostale su dvije samoće koje nisu voljele sebe a voljele su onu drugu samoću, ostali su snovi u podsvjesnom…oni snovi koji su se izborili za život.