Dohvatila sam list papira kao ručku vagona jednog vlaka koji je upravo krenuo, reći će autorica i pokušati roditi priču.
Ali priča ne ide.
I ništa više ne želi postati pričom.
A riječi prvo sjaje i onda blijede i onda postanu umorne.
Umorne jer stoje pred crvenim zidom.
I onda priča razapne svoje uvode i svoje krajeve, ali se ne pospaja.
Baš poput autobiografije.
Pretvori se u krhotinice, u početku bezazlene, a zatim krajnje nužne.
Vremena u kojima žive Irene i žene njena života imaju vjenčanja, mržnje i nasilja.
I nitko nas ne pita, ali nas useli u ta ista vremena.
Krnja je ovo priča o fragmentima jednog života.
Ratovi razaraju.
Ratovi među ljudima i ratovi u ljudima.
Jedni su uzročnici, jedni su posljedice.
Ostaje samo pitanje: oblikuju li nas ratovi u nama ili ratovi izvan nas.
Njena baka živjela je u Mostaru. I majka.
Mostar je razoren.
Ona je opet živjela u jednom drugom gradu koji je isto razoren.
I tako stalno.
Rat je bio kada je mama imala 30 i nešto godina, i rat je bio kada je ona imala 30 i nešto godina.
I ona bježi u Berlin, i dolazi na ničiju zemlju. I tamo je puno takvih koji žele naseliti ničiju zemlju. Ali u njoj ljudi već žive, i ne žele baš nove ulice s novim stanarima.
A strah u njoj ne želi ulice grada iz kojeg je pobjegla. .. Grada s crvenim zidovima… U vremenu u kojem se vrijeme hrani požudom, glupošću i potpunim zaboravom.
Ili željom zaborava.
Jedna žena bježi u zaborav pisanjem.
I ne zna da se čovjek ne bori protiv onog što je neizbježno.
I ne zna kako je sjećanje stvarnost zatrpana u nama.
I ne zna kako se ponavljanje pretvara u vrijeme.
A vrijeme bi bilo najbolje preskočiti.
A kako ga preskočiti kada ga zidaju ratovi?
I stvaraju crvene zidove… u ovim našim pustim boravištima na zemlji, u kojima zjape ona ista sjećanja koja treba zatrti.
Ona živi u Berlinu.
U sobi koju zatvaraju razderani oblaci.
I pokušava…
Skloniti prošlost crno obrubljenu… i zbrisati mjesto na kojem su se sakrile uspomene, jer… tamo sada rastu ruševine.
A tamo je jednom živjelo djetinjstvo.
I stare fotografije.
Od gledanja likovi su se stopili. Pospajali se i više no što bi možda u životu.
A ona ispisuje jedno vrijeme.
I papiri su mokri od boje sjećanja.
A tamo negdje, tamo gdje ne postoji mjesto koje se zove Predaleko, vrijeme se ispisuje slovima od gelera, svakodnevnica se uokviruje sivim krhotinama, sati su izbušeni i nema više neba.
Utočišta postaju rijetkosti.
Ili samo zablude.
Berlin se ne zove utočište.
On biva samo daljina. I biva negdje drugdje a počinje ovdje, u labirintima naših biografija, u autobiografijama koje stoje naglavce.
I ona opet pokušava pisati.
I spasiti svoj život.
I ništa više ne želi postati pričom.
Onom pričom koja bi bila otklon.
Ali kako imati otklon kad pamćenje i spašava i istovremeno razara.
I kad je pogled unatrag uvijek pod utjecajem trena i mjesta na kojem se nalazimo.
I koje, iako daleko, nije predaleko.
I kada smo mi sami zapravo ono najveće nepoznato u nama.
I onda, kada smo napokon u stanju odgonetnuti stvarnost, tada to više nije važno. Sve greške smo već učinili. I imali snove zla kada više nismo mogli izdržati bol i imali nade kada smo mislili kako smo dovoljno moćni da možemo pobjeći.
A u bijegu, toliko ljudski naivno, putokaz su bile fotografije. Stare, one u kojima smo čuvali svoje živote i živote nama dragih.
Ma koliko domišljati bili, zaboravljamo da smo samo ljudi.
Opsjednuti trenutkom vremena, sigurni u sebe u trenutcima najvećih nesigurnosti, nesigurni kad nam se danost daje u najboljoj pojavnosti za čovjeka, mi… mi izaberemo ono drugo želeći se približiti bogovima.
I naravno , pogriješimo.
I ne možemo vladati ni sobom, a željeli bismo drugima.
I zašto uopće vladati?
Jer smo ljudi.
I onda prihvatimo, i kad više nemamo što prihvatiti, da ponavljamo i sreću i nesreću drugih i… spoznaja stigne prekasno.
U našim dilemama, knjiga se ispiše u krhotinama, u fragmentima među okvirima već polupraznih fotografija i previdimo činjenicu: kako bi se s knjigom trebalo prodavati i vrijeme potrebno za njeno čitanje.
A kupci su već otišli.
I rasprodaje su završile.
Jedino je vrijeme ostalo neprodano.
Usprkos spuštenim cijenama.
Kupili su ga možda neki drugi kupci u nekim drugim prodavaonicama.
Onima koje nisu stajale pred crvenim zidovima.
