Priča koja je u sebe zaplela dvjesto godina života žena jedne obitelji obiteljska je krvava saga cjelokupne antologije ženske boli.
U dvije stotine godina jedino su se one mijenjale. A nevjerojatne sudbine boli, traženja, nalaženja, gubitaka i ljubavi samo su se pretakale, jer „nanizane poput blistavih perli neke raskošne ogrlice na istu nit neprekinutog ženskog rodoslova postale su mala ogledala u kojima se neprekidno mogu tražiti različiti odrazi ženske biti.“
…od Ivane, s početka devetnaestog stoljeća i njenog ubojstva Turčina u nekim crnogorskim planinama do Ive koja krajem dvadesetog stoljeća pokušava pobjeći od usuda svojih pretkinja i uzeti život u svoje ruke.
A one su sve žene.
I to im je usud.
Ta krvava antologija ženskih bolova, rječnik vječite ženske sudbine.
Krstinja je živjela dvadeset dvije godine u kući kao zatočenica obiteljskog zatvora čekanja.
A trebala je samo roditi muško dijete.
Rađala je kćeri.
A kćeri su onda i na onim prostorima sutona 19. stoljeća samo žive slike njenog poraza i neostvarivosti. I istovremeno, jamstvo da se produžuje novi čin krvave ženske drame.
Jer, kako i koliko god željela vjerovati u nešto drugo, i nju i one poslije nje, šibala je istina o životu koji im određuju muškarci, tuđi sinovi ili oni koje one rađaju.
I čitavog života, po njima, tim uzaludnim heroinama krivih vremena, pokušavaju pronaći cilj.
A idući ka njemu bježe od svoje strašne usamljenosti. I stižu do starosti.
I živjele kao sirotice, i kao gazdarice, i sluškinje i dame, i skojevke i hipi djevojke, i zapletene u beskorisne sate i omeđene zadanim ženskim suzama, samo su se migoljile kroz strašnu osamljenost kao kroz gustu paučinu, znajući kako se ni pred onima koje volimo ne možemo braniti ponekad istinom.
Ili počesto.
Milena je svoju budućnost poklonila grešci. Ili sudbini. Ako je krivi muškarac greška ili ako je krivi muškarac ipak sudbina.
Milena je znala, ili u patnji saznala,
kako ljubav nije plod božanske pravde već kazna za grijeh počinjen u rajskim vrtovima.
I ona se nije pitala čemu ljudski život ako se cio daje za samo jedan tren zakašnjelog saznanja. Njena stvarnost dobila je onakvo lice kakvog ga je vidjela duša.
I njena ljubav značila je voljeti bezrezervno, a voljeti bezrezervno značilo je pronaći opravdanje za sve…
Za treći dio bračnog trokuta, za bol bezobzirnosti koja boli gotovo podjednako kao i bol prevare, za spoznaju kako postoje ljudi koji u ime ljubavi zahtijevaju i grabe. I oni koji u ime ljubavi daju, čija ljubav raste davanjem.
Ona je bila žena.
I nije birala. I nije mogla birati. Pa bila je žena.
I u usudu ženstva znala je kako imati pa izgubiti više je, mnogo više, nego nikada ne imati.
Dala je čitav svoj život kako bi prisustvovala tuđem, i onda kada je od njenog ostala samo sjena, i dalje je sakupljala svoje pokidane riječi, čuvala stvari jer stvari su uspomene, a uspomene su teret , i znala u godinama starosti koje je pojelo vrijeme, kako bogovi sami biraju vrijeme i mjesto i način osvete. I njima se ne žuri. Pripada im svo vrijeme ovoga svijeta.
Istina, ljudski život, mjeren satom nebeskim, kratak je kao tren.
Ali ljudi imaju potomke.
Imala ih je i Milena.
Kćeri.
I nije ih uspjela sačuvati od sudbine.
I one su trebale biti kćeri i majke nekih novih kćeri. A bolje bi bilo da su bile majke sinova. Ali, ne bira život.
Uzele su sebe sebi i dale se nekom drugom.
I opet se omeđile već zadanim ženskim suzama. Rađale su kćeri.
I zaplitale sagu pričom o baladi.
I kad su prihvatile da vrijeme sadašnjosti mjere prošlošću, znale su da znaju zapravo sve o uzaludnosti svojih dana.
I to znanje nije im olakšalo i nije im promijenilo i nije im preokrenulo život na sretnu stranu.
Ostale su samo žene, „nanizane kao perle na istu nit neprekinutog ženskog rodoslova“ vjerujući, usprkos svemu, kako je ljubav ona koja jedina otklanja bol.
U dvije stotine godina jedino su se one mijenjale. A nevjerojatne sudbine boli, traženja, nalaženja, gubitaka i ljubavi samo su se pretakale, jer „nanizane poput blistavih perli neke raskošne ogrlice na istu nit neprekinutog ženskog rodoslova postale su mala ogledala u kojima se neprekidno mogu tražiti različiti odrazi ženske biti.“
…od Ivane, s početka devetnaestog stoljeća i njenog ubojstva Turčina u nekim crnogorskim planinama do Ive koja krajem dvadesetog stoljeća pokušava pobjeći od usuda svojih pretkinja i uzeti život u svoje ruke.
A one su sve žene.
I to im je usud.
Ta krvava antologija ženskih bolova, rječnik vječite ženske sudbine.
Krstinja je živjela dvadeset dvije godine u kući kao zatočenica obiteljskog zatvora čekanja.
A trebala je samo roditi muško dijete.
Rađala je kćeri.
A kćeri su onda i na onim prostorima sutona 19. stoljeća samo žive slike njenog poraza i neostvarivosti. I istovremeno, jamstvo da se produžuje novi čin krvave ženske drame.
Jer, kako i koliko god željela vjerovati u nešto drugo, i nju i one poslije nje, šibala je istina o životu koji im određuju muškarci, tuđi sinovi ili oni koje one rađaju.
I čitavog života, po njima, tim uzaludnim heroinama krivih vremena, pokušavaju pronaći cilj.
A idući ka njemu bježe od svoje strašne usamljenosti. I stižu do starosti.
I živjele kao sirotice, i kao gazdarice, i sluškinje i dame, i skojevke i hipi djevojke, i zapletene u beskorisne sate i omeđene zadanim ženskim suzama, samo su se migoljile kroz strašnu osamljenost kao kroz gustu paučinu, znajući kako se ni pred onima koje volimo ne možemo braniti ponekad istinom.
Ili počesto.
Milena je svoju budućnost poklonila grešci. Ili sudbini. Ako je krivi muškarac greška ili ako je krivi muškarac ipak sudbina.
Milena je znala, ili u patnji saznala,
kako ljubav nije plod božanske pravde već kazna za grijeh počinjen u rajskim vrtovima.
I ona se nije pitala čemu ljudski život ako se cio daje za samo jedan tren zakašnjelog saznanja. Njena stvarnost dobila je onakvo lice kakvog ga je vidjela duša.
I njena ljubav značila je voljeti bezrezervno, a voljeti bezrezervno značilo je pronaći opravdanje za sve…
Za treći dio bračnog trokuta, za bol bezobzirnosti koja boli gotovo podjednako kao i bol prevare, za spoznaju kako postoje ljudi koji u ime ljubavi zahtijevaju i grabe. I oni koji u ime ljubavi daju, čija ljubav raste davanjem.
Ona je bila žena.
I nije birala. I nije mogla birati. Pa bila je žena.
I u usudu ženstva znala je kako imati pa izgubiti više je, mnogo više, nego nikada ne imati.
Dala je čitav svoj život kako bi prisustvovala tuđem, i onda kada je od njenog ostala samo sjena, i dalje je sakupljala svoje pokidane riječi, čuvala stvari jer stvari su uspomene, a uspomene su teret , i znala u godinama starosti koje je pojelo vrijeme, kako bogovi sami biraju vrijeme i mjesto i način osvete. I njima se ne žuri. Pripada im svo vrijeme ovoga svijeta.
Istina, ljudski život, mjeren satom nebeskim, kratak je kao tren.
Ali ljudi imaju potomke.
Imala ih je i Milena.
Kćeri.
I nije ih uspjela sačuvati od sudbine.
I one su trebale biti kćeri i majke nekih novih kćeri. A bolje bi bilo da su bile majke sinova. Ali, ne bira život.
Uzele su sebe sebi i dale se nekom drugom.
I opet se omeđile već zadanim ženskim suzama. Rađale su kćeri.
I zaplitale sagu pričom o baladi.
I kad su prihvatile da vrijeme sadašnjosti mjere prošlošću, znale su da znaju zapravo sve o uzaludnosti svojih dana.
I to znanje nije im olakšalo i nije im promijenilo i nije im preokrenulo život na sretnu stranu.
Ostale su samo žene, „nanizane kao perle na istu nit neprekinutog ženskog rodoslova“ vjerujući, usprkos svemu, kako je ljubav ona koja jedina otklanja bol.
