Roman je ovo o vezi triju bića koja nemaju nikoga osim sebe.
Riječi su ovo o ženi koja nije željela biti majka, djevojčici koju nije dodirnula roditeljska ljubav i knjižaru zatočenom u svijet knjiga.
Čudesna je to i priča o očinskoj ljubavi, nadi i mitskoj snazi pripovijedanja.
I priča o trenutku koji pobrka život i onda maraton riječi traži izgubljene korake u izgubljenom vremenu.
U snježnom danu prostranom poput vremena koje mu je preostalo za život Volard je pregazio djevojčicu koja je pretrčavala cestu jer nije mogla dočekati majku, a ona je uobičajeno kasnila i zaboravila kako je djevojčica nova u ovoj četvrti, ovoj školi i ovome gradu.
Volardu se srušio svijet koji, nije nikada ni posjedovao.
Djevojčica je prevezena u bolnicu, a on…
Knjižar knjižare Riječ i bitak za razliku od ostalih koji se uvijek kreću u izvanjkosti, odmata svoj život u svojoj nutrini.
Sve se može ispričati osim svog stvarnog života.
I zato je on taj koji riječima govori o riječima. O knjigama kao univerzalnim intimnostima priča znajući čitave ulomke napamet. Ovaj mentalni fenomen svu svoju životnu bijedu ubija rečenicama. Poput pastira tih rečenica čuva ih jer su one jedino što posjeduje.
U prostoru nakrcanom starim i novim knjigama određuje cijenu onoga što je neprocjenjivo. I prodaje stranice nečijih tuđih života u svijetu postojanom kao tajanstveni osmijeh nekog beskraja.
Onog beskraja koji on ne vidi.
On je samo knjižar s kraja stoljeća, u knjižari u koju ulazimo u nadi da ćemo doživjeti otkriće, a ona, ta knjižara, je samo svakodnevna borba riječi i prašine, nestvarna prisutnost malih spremnika misli.
U djetinjstvu Volard je bio velik, nezgrapan i nesretan. Bio je toranj u razredu čijeg se rušenja nitko nije bojao. I čitao je.
I već tada znao bezbroj stranica napamet, i bio ruglo ostalih.
I bio nesretan u koži i djetinjstvu koje je, navodno, pripadalo njemu i sirotištu.
I sada je on takav pregazio djevojčicu i …što će biti s njenim djetinjstvom…
I zašto živi toliko godina ako nije u stanju izbjeći užas poput ovoga…
A užas nije samo njegov život i trenutak koji ga je razbio. Jer,
Tereza je majka djevojčice Eve. Ona majka koja je zakasnila i one djevojčice koja se bori za život.
Tereza čini ono što mora činiti, ono što joj nalaže jako težak i jako star razum.
Ona se želi raspršiti, rasprostrijeti se poput snijega koji pada, i tako godinama.
Njoj prisutnost djeteta čini samoću tvrdom poput kamena. Ona želi nestati. I ne vratit se. I uvijek se vrati. I uvijek kasni. I uvijek se osjeća sama. I samo žene koje su same s djetetom, vjeruje ona, mogu to razumjeti.
Ona se svaki dan, dok je Eva u školi, vozi vlakovima, hoda širokim kolodvorima i dugačkim cestama. Ostavlja iza sebe sela poput ukrasa izrađenih za putnike iz vlaka i pamti samo djeliće nečega u ničemu.
I tako, iz dana u dan nekako uspijeva biti majkom. Onom majkom koja si je dopustila jaku dozu samotničkog zaborava, veliku količinu čiste ravnodušnosti.
Ona i knjižar susreću se kod Eve u bolnici. Ona rijetko dolazi. On je često tamo. I po prvi puta vjeruje kako je snaga biti ranjiv. I sav se predaje ovom posuđenom roditeljstvu i koristi svoju moć negdašnjeg dječaka knjige.
Ne znajući čuje li ga ili ne Eva, on satima pokraj njena kreveta, priča joj priče.
I u jednom trenu, da li od priča, njegova glasa , slučaja ili namjere Eva otvara oči.
Pogleda nepodnošljivo napuštenog, otvorenog kao rana, sva je jedna tuga bezvremena.
Ostala je nijema. Vid, sluh, pokret, dodir, vratili su se. Kao novina jedino je došla tišina glasa.
Volard ju posjećuje često, šeta s njom, priča joj ponekad priče i gleda kako ona kopni. I ne može vjerovati, kako oni koji uistinu imaju svoju djecu nisu svjesni tog banalnog čuda obnavljanja svijeta.
Gotovo prisiljava Terezu da ju obiđe.
I sve je kasno.
Jedna nijemost nasuprot druge nijemosti, druga nasuprot treće nijemosti.
Eva, ta mala kartuzijanka lišena glasa i radosti djetinjstva, nestala je u svojoj pustari. Daleko od pustare Terezine i pustare Volardove u kojima ni samoće ne komuniciraju.
Zamotana u maglu koja joj je poslužila kao tijelo rastočila se Tereza u okolnom sivilu. I nestala. Valjda u svoju želju: konačno biti sama.
A Volard… ovaj fantom događaja, i on je jednostavno nestao u bezdanu, ovaj put ne skačući bungee jumping, ovaj put napravio je to bez užeta, osiguranja i publike. Pobijedio je strah, onaj od praznine i napravio na ovom svijetu jedno mjesto više. Otišao u provaliju.
A trebalo se možda samo reći da se nema što reći. I nastaviti živjeti. Jer,
tri tuge smještene u tri samoće nestale su sa svijeta koji nije ni znao za njihovo postojanje.
