„Ti si bona, ko paučina. Da te čovjek takne nestala bi mu među prstima.“

Zvala se Una.

I pobjegla je iz države u kojoj se zapalilo nebo.

I nije rat baš fizički dotaknuo nju, ali je morala otići. Zbog sebe, za sebe, zbog bliskih i onih koji su bliskost dokinuli.

Ona bježi iz Zagreba. U Ženevu. I vodi se kao bosanska izbjeglica jer jedino tako može otići i ostati.

I nije silovana, i nije rat pogubio njenu obitelj, i nije da nema dušu Bosne.

Ona je iz Zvornika. Tamo joj stanuje djetinjstvo. I zato u njenoj  krvi nema ništa manje Bosne nego u Hanifinoj. I Hanifa je jedna od Ševronki.

A Ševronci su izbjeglice na brdu iznad Ženeve, smješteni i stiješnjeni ogradama i lancima, vanjskim i unutarnjim.

I svi su oni puni gelera i vanjskih i unutarnjih. I učitelj Bradić, i Vida Vukovarska, i Senka, i Hanifa, i Nedim, i Hanumica, i Đugum i Babica.

I žive u sobama iz kojih curi mrak, u sobama bezbroj puta potopljenim suzama, i žive s beznađima u modrim očima. I žive strah. I strah se hrani bolom, a oni žive privid života, jer, u njihovim životima i njihova djeca postala su ljudi brzinom sna.

Oni ubijaju vrijeme dok vrijeme ne ubije njih. I gledaju Ženevu. Ona je daleka i uvijek je ista: bogata, otmjena i suzdržana.

Među njih dolazi Una. Odvjetnica iz Zagreba, a bosanska ratna izbjeglica, pobjegla od svog života. Pobjegla jer je željela ostati normalna.

Pobjegla jer ju je ostavio muž, a ona nije znala ni kada ni zašto. I nije znala da njegova poruka znači  da se neće vratiti. Pobjegla jer nije mogla više živjeti život koji nije njen. A svi su je učili da jest. Ponijela je uspomene i Dinu. Dina je bila kći iz, njoj se činilo do rastanka, dobrog braka… i došla negdje gdje joj nitko nije znan, i gdje s ničim nema bliskosti… i da bi opstala, rečeno joj je neka slijedi liniju. Prirodni zakoni opstanka jači su i od vjere i od nauka.

I opstala je među njima.

I izborila se za uvažavanje, a nije slijedila liniju.

Bila je žena od paučine.

Samo naizgled.

I pokušala je zamrznuti pogled… i zaustaviti korak…i skameniti vlastitu utrobu… Ne bi li opstala.

Jer tamo, među Ševroncima, život se slamao svaki dan.

I Budinog punca, prije dva mjeseca, pogodio je geler u glavu, a Bakica mu jučer poslala vestu.

Žalibože truda.

Ti ljudi su u stanju potisnuti vlastitu nesreću i oboriti te s nogu svojom dobrotom i ljubavlju. I svjetlošću koja je tu a nema svoj prapočetak.

I zato su se njihove sudbine upaučinile u nju.

A oni su znali da čuva, ta Una, duboko nešto u sebi, i ne može to izbaciti, a ne može to ni potopiti u sebe.

Ne možeš sve zaboraviti ako sve ne izbaciš iz sebe.

I ako ne zaboraviš, kako ćeš živjeti.

I kakva korist od spoznaje ako ti uzmanjka hrabrosti.

A ona, Una, granitnošću svoga duha negdje u sebi ju je imala. Tu hrabrost.

I nije joj trebala štaka od ebanovine da bi hodala sigurno i uspravno.

I padala je. I tonula. I dizala se.

I imala volju. I shvatila da je zapravo besmisleno naknadno dati logičnost i smislenost svojim postupcima.

Sreća bljesne i nestane. Zato mnogima, a mnogi su i Una, promakne…promakne… i to onda  dok  ona čuva želju u kojoj je sve dobro.

Tri godine njene nerazjašnjene, neraspetljane, neželjene i zaboravljene ruke lutale su po želji za njegovima.

A on je u hladnoći svog postupka živio svoj život, u jednoj protivničkoj državi s jednom Duškom. Paralelno s njegovim životom, Una je radila na crno, preko Vide Vukovarke u Hilltonu, spremala sobe i Mili vodila knjige, i sudjelovala u tugama i isilovanim radostima Ševronaca i odredila si svoj put.

I na putu joj se dogodio Noel.

I u svojoj imaginaciji napravio sliku o njoj… kao ženi iz Bosne. A žene iz Bosne bile su u to vrijeme krhotine koje se na ekranu pojavljuju bez lica…jer će se jednom trebati vratiti i živjeti tamo gdje je zločin napravljen njima još uvijek sramota.

U šutnji nastaju nesporazumi.

Ona nije svoju prošlost spakovanu u prošlost bosanskih žena, niti potvrdila, niti negirala.

Ona se šutnjom branila dok joj je srastala pukotina u koju su se sunovraćale njene zagrebačke godine.

I tek tada je saznavala kako nema neosvojivih tvrđava, ima samo loših osvajača.

Ona je bila loš osvajač. A tvrđavu je osvojila Duška.

I Una je tek nakon tri i više ženevskih godina i ukradenih u vremenu i preživljavanju Noelovih kava spoznala kako tvrđavu i nije vrijedilo osvajati… i kako je ljubav stanje duha, a njen se bio zagubio s odlaskom jednog anesteziologa, njenog muža… i kako njen živčani slom ima veze samo s njom samom… i kako se iz prošlosti može izaći samo novim danom.

Ona upisuje slikarstvo. Na akademiji.

I shvaća kako je i sama tvrđava. I osvajač.

Osvojili su je Ševronci. I ona njih.

I nikada nitko nije ostavio u kuverti 100 DM, a bili su u njenoj sobi. I zahvaljujući tome nikome, taj mjesec je preživjela.

I pomogli su joj. I bili ponosni što je jedna od njih, a ima put. I ide njime.

I Noela nisu prihvatili jer su se bojali za svoju ženu od paučine.

Bojali se njene krhkosti. I bojali se da koristeći nebo kao prečicu ne zaluta.

A njeno svako jutro rađalo se kao novo ušće. I ona je u jednom takvom jutru potekla kao rječica, rastući u svojoj snazi… Ona koja je otkrila drugu nju.

Osjetila je nevidljivu crtu i stala.

Preskoči li je, završit će u prividnom osjećaju svemoći, a odatle je samo korak do usamljenosti.

Nije to željela.

Nije željela ni biti izgnana iz raja. A raj je bio njegov zagrljaj…i Ženeva koja ju je počela osvajati svojom suzdržanom ljepotom…. i broš pauka koji joj je poklonila Senka, jer jedino ju on može od zla štititi… nju, ženu od paučine…štititi u jutrima koja dolaze i koja su popaučinila Ševronce, njene slikarske snove, Noela i put u koji se počela useljavati ljepota.