Kad si bolesna čitavog života, osjećaš se poput zatvorenice koja služi doživotnu kaznu u samici, reći će Frida Kalo, usput pobrojati svoje 32 operacije u 47 godina života i u ovoj literariziranoj biografiji biti predstavljena kao strastvena, kreativna i ranjiva žena provučena zapravo kroz sliku intimnog opisa boli.


Ova meksička slikarica realizma, kubizma i nadrealizma samo je sporedni lik u priči u kojoj je neprikosnoveni „junak“ bol.


Preboljevši kao dijete paralizu, a zatim u prometnoj nesreći teško oštetivši kičmu, izgrađuje svoj karakter prkosom.


Prkosi bolu, prkosi godinama, prkosi svemu onome što nikada neće moći napraviti , i neće doživjeti. Kao dijete, voljela je leptire. Čarobnu moć boja i pokreta. I voljela je svoju želju.


Kad bi mogla letjeti, kad bi bila leptir ne bi joj ni trebale noge. I ovako su samo bolne i gotovo nekorisne.


Iz dugih dana i noći vezanih uz krevet ona poput lomljene svoje kičme lomi dosadu. Počinje slikati. I vrijeme prestaje.


Pretače se u jednu potpuno drugu dimenziju. Dimenziju stvaranja kojoj nije prepreka nehodanje. Volja, kamuflaža i kontrola principi su pomoću kojih preživljava, ona, sastavljena od nemogućih pothvata i rizika.


Ona zna kako nema kompromisa između bolesnih i nebolesnih. I zato Maestru i ne prilazi kao bolesna. Dolazi po mišljenje o slikama, o umjetnosti, o svojoj pobjedi nad nemoći.


Dolazi i ostaje.


Čvrsta, strastvena, inteligentna, kreativna i ranjiva.


Spoj nespojivog. I čvrsta i ranjiva.


A prikazana ni kao heroina ni kao žrtva.


Prikazana kao žena. Ona kojoj je ljubav bila motiv za preživjeti.


Ona ga bezrezervno voli.


I njegova ljubav odgovor je na sve njene patnje. I izvor i ponor.


Zahtijeva njegov pogled na sebi prije dodira.


Opkoljena sam izvana i iznutra. Imam tvrdu kožu. Nadala sam se da ćeš sagledati onu drugu mene, onu koja živi u dubokoj rupi i koja izlazi na vidjelo samo u slikama.


I on dodiruje njene ožiljke. Uranja svoje poljupce u utore rana na tijelu koji su obilježili ovaj život. I ožiljci postaju mjesta kroz koja jedno biće ulazi u samoću drugog.


On je vrhunski slikar. I ona je u  jednom periodu samo njegova žena…koja se ponekad poigrava bojom… i vježba trpljenje…i nosi to tijelo, a tek bol učinila ju je svjesnom postojanja tog svog tijela.


I ponekad, ili više od ponekad, lebdi u tišini, u kojoj ne čuješ ni otkucaje svoga srca, nešto poput iskustva ništavila, i stvara. I voli njega kojemu je umjetnost zapravo sve. .. i najstrastvenija ljubavnica i jedina stvarna želja.  Sav ostali svijet, usputan je.


A njen svijet. Čežnja za apsolutnim jedinstvom ispunjavala je njen svijet. I vodila ju kroz bol, operacije, patnje, neuspjehe i teške korake. Ona počinje slikati svoje nesreće. I nemir, energija i nagovještaj smrti glavne su odlike njenog umjetničkog izričaja. U autobiografijama u bojama prepliću se, obogaćuju i poništavaju jezik boli i jezik ljubavi.


Ona Maestra nemjerljivo s ičim voli.


A on ju vara.


I ne doživljava te prevare kao nešto važno, jer, važno je samo stvaranje.


Žene koje prolaze kroz njegov krevet kratko ostavljaju miris na jastuku.


Njegova sigurna boja je ona. I da bi pobjegla, ne može. Ne slušaju ju noge. Ne sluša ju srce.


I ona poželi slikati vlakove.


Dva vlaka koji voze paralelnim tračnicama, jedan uz drugi, i nikada se ne sretnu. Njih dvoje.


Njega, Maestra, koji nikada nije bio uz nju kada ga je doista trebala. Njega, za kojega joj se činilo kako je jedini našao način da uđe u njenu samoću i tamo se nastani.


I sebe, a ona više nije bila ona. Njene slike su ona. One slike koje svjedoče o rastakanju njene osobnosti. O bijegu od bili i vraćanju boli. Onoj boli s kojom živi svaki dan, i onda ta bol prerasta u samoću, i postaje veća i od samoće same. I poput šipke koja je probila njeno tijelo i ostavila joj u nasljeđe patnju, ona grabi trenutke s drugim muškarcima i pokušava sitnicama nježnosti produžiti trak ljepote, pažnje ili, jednostavno sama zadati boli poraz. Povrijediti bol…  kakve li ironije… i kakvog li truda…osuđenog na propast.


 Čovjek ne može dati više nego što ima.


Frida je dala sve. I ljubav prema Maestru bila je njeno ortopedsko pomagalo za život. Nešto što obilježava, ali i nešto, a samo ona to zna, spašava.


Patnju još može poklanjati. Ali nju nitko ne želi.


I samoću može poklanjati. Ali, ni nju nitko ne želi.


Jer,  uostalom, koga zanimaju slabi i očajni ljudi… Frida koja ne može slikati… važna je Frida koja je živjela  i slikala sudbini usprkos – vesela, snažna i blistava Frida…


A Frida…. previše je ona dobro poznavala smrt da bi joj se predala pod njenim uvjetima. Uvjete svoje smrti, kao i svoga života, odredila je sama. Njeno tijelo, s trideset i dvije operacije u četrdeset i sedam godina bilo je njen zatvor. A usamljenost se, ni ne pitajući, samovoljno  uselila u njega. I ostala.


Frida se dala smrti i odlučila ne biti više taoc života boli.


I shvatila, i prihvatila kako ljudi daju samo onoliko koliko imaju. I to… to davanje, može biti neprocjenjiva dragocjenost, ali i nepodnošljivo razočaranje.


Frida se dala smrti i porazila svoj život iz kojeg je nebrojeno puta pokušavala pobjeći, ali, nedostajala su joj krila… krila onog istog leptira čijim se bojama i lakoći pokreta nekad davno divila… i za čijom je lakoćom ustrajno čeznula u dugim noćima o čije su se sate samo samoće čekanja i boli tijela spoticala.