Od vremena kada je Tolstoj počeo priču o sretnim i nesretnim obiteljima pa do danas, samo se vrijeme promijenilo. Sada ga je više.  Iscurilo je puno godina, i prosulo se puno kajanja.

Ostale su mrlje po rubovima nečijih života.

I sretni  se ne spominju. Sretni, u svojoj sreći, usidrili su se daleko od onih drugih.

I ma koliko sretnih  bilo, nezamislivo je nepostojanje i onih drugih.

Muškarac i dječak priča je i o jednom i o drugom.

I zaista, i jedno i drugo nameće se kao neraskidiva nužnost, a zapravo se u svojoj iskonosti isključuju.

On je htio brak koji će trajati zauvijek jer su ga takvog imali i njegovi roditelji.

Ona je htjela brak koji će trajati zauvijek jer takav nisu imali njezini  roditelji.

On je volio svoju ženu i njihovog sina. I njih dvoje zajedno dali su smisao njegovom životu. I bio je toliko pametan da je znao što ima.

Ali, bio je i toliko nepametan i nije znao kako to sačuvati. Zbog krize godina, zbog trenutka, zbog prilike, dogodilo se.

I onda prilika postane razlog zbog kojeg većina muškaraca „zaglavi“, reći će autor.

Harryjev se život, vjerovao je,  počeo sužavati s godinama. I trebalo ga je iskoristiti. I samo u najskrivenijim zabranjenim maštanjima, kanio je biti nevjeran, ali i u tim maštanjima, nekako je želio, ako može neka se nevjera dogodi s njegovom ženom.

Zajednički dani prelijevali su se u naviku.

Život se uostalom i zatvarao s njom. S navikom.

Ona, njegova Gina bila je kod kuće, odgajala dijete, dočekivala ga, ispraćala, vodila razgovore o njegovom životu, jer njegov je bio ispunjen, bila lijepa, prekinuta u svojim ljubavima prema Japanu, prekinuta u ljubavima prema ambicijama, prema nekom drugačijem životu za nju unutar njih.

I ona nije podcijenila moć obitelji. Jer ju je silno željela imati. Isto onako silno kao što je on želio da se nešto dogodi, ali da se ipak ne dogodi.

I onda, po onoj staroj, ako te bogovi žele kazniti, ispune ti želje, i njemu su ispunili.

Dogodio se tren.

I promijenio život.

I ne samo njemu.

I tu kreće drugi dio Tolstojeve rečenice, onaj  o nesretnim obiteljima.

Ona je otišla.

I bila povrijeđena, i bila razočarana, i bila izgubljena, i željela, željela samo pobjeći.

I otišla.

Ostali su njih dvojica.

Muškarac i dječak. Otac i sin.

I tek tada je znao da je kasno saznao: kad imaš dijete prestar si za igre.

Prekasno znao.

A dijete…

Ono nije tražilo da bude dijete rastavljenih roditelja.

I naša djeca nisu naše vlasništvo, reći će autor, mi pokvarimo život a oni, mali napušteni likovi plaćaju ceh.

I to je najgore u raspadu veze.

Sada, nakon braka, i sreće, i prevare, i nesreće, znao je to i Harry.

Taj isti raspad jedne male obitelji tjera njegovog sina da skriva srce. Uči ga kretati se između odvojenih svjetova.

A on je dijete.

A kad  si dijete, život je još uvijek tako pun čuda da i nema pravih iznenađenja, jer je gotovo sve iznenađenje.

Raspad braka je čudo koji bi izgubilo konture čuda da se nije pojavilo. Ali je, i to u svoj svojoj čudesnosti.

I oni se sada, jedan muškarac i jedan dječak uče živjeti zajedno, a živjeli su zapravo prije učenja pune četiri godine. I život se paralelno kotrljao, jer je tu bila njegova žena, s njegovim sinom i skotrljao se u noć neke druge žene, jer je tu bila želja, i skotrljao se u nultu točku jednog početka, jer je u njoj bio raspad jedne obitelji.

On je naučio biti otac. On se naučio brinuti. Nije odabrao promjenu ali ju je dobio.

Dobio je buđenja, i skrivene suze, i šutnje, i padove s bicikla, i trenutke osame u zajedništvu nakon telefonskog razgovora, koji ne mijenja ništa ali mijenja sve, dobio je istine koje su do tada virile s nečijih tuđih prozora.

A dječak…

Nedostajala mu je majčina popustljivost. Netko tko bi mu rekao kako se svijet još uvijek okreće oko njega, iako je naučio ono što smo svi naučili još prvi dan u školi – svijet  je previše „svjetski“ velik da bi se  okretao oko nas.

Nedostajala mu je treća trećina njega.

Ili prva.

I jednu su nastojali  popunili djed i baka, ali oni nisu zamjena, oni su samo širenje ljubavi.

A dječak se, u danima gubljena, i televizora i loše pripremljenih večera učio. Učio imati tatu. Drugačijeg.

Toliko drugačijeg da je sada tu.

A tata… nije više htio sve. Samo je htio još jednu priliku. Još jednu priliku za:  živjeti cijelim životom, životom bez krhotina i oštrih rubova.

Ali, to što nešto želimo, ne znači kako i mora biti tako.

Život se poigra s prilikama i vrati poput bumeranga, ali izobličenu našu želju.

I tada, možda poput Harryja znat ćemo, kako će u nekom budućem životu biti nam drag svatko tko voli našeg sina i kako će njegova zaljubljenost u ljubav morati potražiti za sebe neke druge dimenzije.

Harry otac  sve više zamjenjuje  Harryja muškarca.

Harry odustaje od borbe za skrbništvo i konačno odrasta. Više nije samo muškarac nego je bliži onome: „samo otac“. Njegov sin useljava se u njegov život i želje njegovog sina postaju vrh koji neprestano, u godinama nezajedničkog života treba osvajati.

I on je, njegov otac, tek sada spreman tražiti i iznalaziti putove. I ljubav postaje uvažavanje, i slušanje srca tog malog čovjeka, a ogorčenost, i razočaranje, i povrijeđenost zatvaraju se u kutije ranijeg, neuspjelog zajedništva i sele se u neku, možda novu, iza zavjesa, kako se  nama  činilo sretnu ljubav.

I sretni i nesretni žive.

Ali u svojim greškama nastojimo izbjeći nesreću onih koje smo željeli, i koji zapravo, nisu o toj našoj želji odlučivali.

Stvorili smo ih iz ljubavi i nastojmo ih sačuvati unutar te ljubavi. Ona ih ipak u životu određuje.