U ovom nespretno prolivenom vremenu, u razmetljivosti svijeta Nečovjekom, u trajanju u koje smo posađeni, poželimo, ponekad ili počesto, ispisati se iz života.

Jer, u ovom nespretno prolivenom vremenu ljudi ne znaju voljeti druge ljude,  i zato onda postojimo samo kao otoci namreškani u plavom; usidreni u moru.

Danijel. Zbirka pjesama u prozi iščipkana malim pjesničkim slikama... estetski izraz svih onih egzistencijalnih peripetija  u kojima se grči čovjek;  tragikomična svakodnevnica sebe i svijeta; skrivanje u vlastitim paradoksima, skrivanje opstanka radi.

Danijel, Fiktivni junak a onaj koji vodi autora. .. čovjek čovjeka koji piše, jer on mora stvoriti si svijet u kojem može živjeti.

A život je tako fluidan.

Danijel. Jedan od četiri velika biblijska proroka. .. ličnost Starog zavjeta; sastavljena života od fragmenata; mladić iz plemena Judejaca... tumač nova rasplivanih po budućnostima.

Danijel kao izraz misli. Ovdje u rečenici gdje je riječ kazivija nego igdje drugdje.

Danijel, Tee Benčić Rimay; u riječima koje su zavele i samu ljepotu.

I imaju snagu skrivanja i prikrivanja sebe same.  I svoj zavičaj u osjetu. I samozatajni su prolaz ka svijetu. I imaju kolebljivu značenjsku širinu. I riznica su emocionalnih istina. I umijeće izbora iz neizbrojivog broja odbačenih mašta.

Danijel hoda po rubu.

I nema godine. Godine imaju njega.I sinteza je beskonačnosti i konačnosti; slobode i nužnosti. I tjelesan je u nekom prostoru i vremenu. I nebitno je razmiče li tamu pogledom koji kasni dvadeset pa i više godina ili je taj pogled uranio dvadeset pa i više godina.

Danijel  je sam svoj otok; onaj otok koji je središte zgusnute samoće. I povremeno susreće spavače sreća i prognanike uvala gubitnika. I puno zna o emocionalnim omčama; i dok se šutnje vrte po kutovima soba; i dok istine caruju i po carstvima ugošćuju trkače osama.

On piše. Riječi koje klize rubom papira.I nebo on iznova nebom imenuje.  I to što je iskazano nije sve. Rečenice poniru kao misaoni odrazi u igri riječi koja se uzdiže, do samostalnosti... i stvara se svijet.

Tananošću ovog hipersenzibilnog rukopisa počinje ulazak u vremensku dubinu, u onu u kojoj vrijeme izmiče ljudskim mjerama. I utonemo li u retke ove poetičnosti ništa više ne znamo o vremenu satova i kalendara. Živimo i proživljavamo samo vrijeme napisanog, u pojedinom sada što dolazi i odlazi. U umjetnosti , kao obliku apsolutnog duha; u smislu koji leži u samom djelu; u riječi, u čijem bitku nepregledni je utok tumačenja.

I misli iscurile iz nje stvaraju korita oko vrtova vječnosti. A vječnost? A prošlost u Danijelu?

Istinito li je da oni koji se ne mogu sjetiti prošlossti osuđeni su je ponoviti?

I što je istina?

Što dublje promatramo život shvaćamo da stvarnost ne odgovara mišljenju koje imamo o njoj.

Prošlost zacjeljuje u sadašnjosti. I njena prisutnost pripada biti duha. A duh, kao i Danijel nema brojive godine. Ima samo vlastitu sadašnjost. I mudrost znanja o neznanju. I čovjeka, koji u nedostatku riječi izmisli broj; koji je odsutniji od Boga; koji ne želi pokloniti blizinu; koji ima možda sve, i previše, a uopće nije.

Je li porobljavanje od strane društva nešto neizbježno, što nam se svima nužno dogodi?

Ima li Danijel odgovor? Može li protumačiti san iz kojeg silno želimo pobjeći?

Možemo li uopće dozvati Danijela?

Jer, on dok mi živimo običnodnevnicu lovi osmijehe, propušta samoće kroz prste, baca parangale na snove, uči gledati i vidjeti, slušati i čuti, zna za poremećaje svijeta, ljubomorno čuva tajne, ima sjećanja, čita, čeka, odlazi da bi ponovno čekao, naslonjen na čekanje čeka plovidbu žene u prostoru, ulazi u priču, razvezuje ju, dokida jasnost i posljedičnost,  ukopčava ju u glazbenost smanjenjem nebitnog u bitno, i... žao mu je tužnih i nesretnih, pa zida njihovu moguću promjenu, i riječi okamenjuje u njihovoj težini... gleda nepripadanja osuzena lica, nije lako nepripadati; i nije lako biti ovisnik minutaže u vremenu i milimetara u prostoru... on hoda i uzrezuje trag, i hoda u tišini.

Njegove rečenice imaju česte predahe, i kad se izgovore one upale mrak. On ne voli definicije i riječi koje ne mogu u poeziju. On se smije i zvonkost ozarenosti gracioznošću ljepote tjera praznine; njih koje su omahovinile moguće bitke.

Za poeziju kaže da je ritam nabora proporcionalnih ogledala, a nijema je ona i pitomo borbena u svijetu prisutnih odustajanja; u svijetu po kojem se uvijek nešto razlijeva. I zaboravlja da je i razvodnjenost od kapljica sačinjena.

Treba svijet popravljati. Pisati sve iz početka. Tražiti svoje dobro u Drugome. Osloboditi se, pokidati omče… treba…

I gledati svojim očima. Čekati. I ne željeti laži u svojoj blizini. I pretrpati se dodirima; i toplinama; i pogledima; i nježnostima.

I imati istinu. Ona možda i gradi samoću. Ali, bezbroji samoća idealni su da tišini vrate njeno mjesto.

Jer, u čekanju, nalakćen na vrijeme, ili će nestati zauvijek  ili će se ponovno roditi Čovjek.

Jednom, Danijel jako je čeznuo za ženom. Dodirnuo je njenu ruku i sve je odjednom prestalo. Kao da nikada nije ni bilo. Sve je prestalo. Sve čežnje ovoga svijeta naplisirale su se u dodir. I uništile čežnju. A već samo čekanje je veličanstveno; i da je smješteno u predivu riječi; u noćima,  u kojima ponekad ne znamo ni koje su boje, ni rubi li ih zaista mjesec svojom krivuljom.

Iz revolta dodiru, iz poštovanja čežnji, iz želje snatrenja on ne ide vidjeti more. Možda je ono i ljepše od modre mašte, ali je i dublje od neuhvatljivosti pogleda jednog čovjeka. On stvara i bori se najučinkovitijim sredstvom nadvladavanja ljudskog otpora, istinom; i rječju rasutom po umjetnosti; i rečenicom koja kad izađe izvan sebe raspameti se od ludila. Od ludila života. I razuzda se od mogućih dobrota. I na sreću nagazi. I zauzda tame. I okameni Nečovjeka.

I možda bi, baš tu i baš zato, u ovom misaonom osadašnjenju, sve trebalo početi ispočetka. Potražiti Danijela. Prepoznati Danijela. Poništiti odsutnost i

Pripaziti na svoje riječi

One se pretvaraju u djelo;

Pripaziti na svoja djela

Ona postaju navike;

Pripaziti na svoje navike,

One se pretvaraju u karakter;

Pripaziti na svoj karakter,

On postaje naša sudbina

Rob Gilbert.

Moglo bi nam onda, možda, sjećanje postati izvor ljubavi, a zahrđalo vrijeme prošlost.

Prozori otvoreni i samoće istjerane, a samohrana dremljiva jutra prošlost.

U bjegovima laži izgubljene, a seobe istina ranjenih krila prošlost.

Mogle bi nam  onda, možda, ispod velikog blagog neba utonulog u duge, i ljepote se useliti u zemaljske dvore.

Jer tada, kad čovjek odlazi, ako i odlazi, on odlazi s pričom u kojoj ništa nije izmišljeno.

U zavežljaju njegova života brižljivo strpljiva drijemat će vječnost jednog postojanja.