Jedna, od meni najdražih priča o ljubavi, o ženi, njenom snu i čekanju je drama dalmatinske Penelope Marije u kući kraj mora nalik kuli, u kući u kojoj su samoće i daljine prijetile jedna drugoj, i nisu se prepoznavale… u kući u  koju ju je jedan mornar, nakon šest dana braka zaključao, a zaključao ju u jedinu misao pod nebom, u misao o njegovom povratku, i otišao.

I ostavio ju na zemlji u kojoj su ljudi i njihove tajne utisnuti u gomilu kamenja, u kuli krletki, istoj za sva čekanja na ovom svijetu.

A on… pionir bezzavičajnosti, otporan na misao o tome kako su ljubav i vjernost jedno, dugim koracima odlazio je u svijet i tražio nemoguće: Budi jedina na svijetu koja mi oprašta jer me ljubi.

A što oprostiti?

… samoću koja je godinama šaptala daljini da nije tako strašno biti sam;

… nedovršenu sudbinu čovjeka i žene;

… prazna jutra kojima su nemila buđenja uzela nevinost;

… nesigurna neba ispod kojih nema još jedne reprize mladosti;

… srušene mostove koje su izmislile daljine;

… rođenje, smrt, neviđenje;

… nesudjelovanje u tugama, radostima;

… nejavljanja;

Oni su imali sina. I on ga nikada nije ni vidio.

Otišao prije rođenja, vratio se poslije smrti.

I nikada saznao kako nije dosta dati ga na svijet. Sina.

Treba mu i dati svijet.

A sad živi samo uspomena koja se ne da pokidati… u Mariji.. i ona, Marija, jalova brodska podrtina… i godine.

A one, te godine, ne prolaze tako brzo da ne bi stigle zaviriti u svaki kutak onoga što se zove vrijeme prije. Ono vrijeme od kada je ona zaključana… u čekanje. I u tom kavezu, zaključana, u kavezu od nametnutog života, izgubila je krila, i dobila grbu noseći dane od vječnosti sastavljene, vrijeme u kojem sve što se može dogoditi, događa se između dvoje ljudi.

A samo jedno ga je molila kad je odlazio. Molila ga je da se ne vrati kao stranac.

A on, s kosom prošaranom krijesnicama, nakon svih, svojih odisejskih godina, vratio se u kuću kraj mora nalik kuli, jednoj Mariji, svojoj Mariji, i našao tamo neku ženu, koja je bila Marija, ali ne više njegova.

Isto onako kao što ni on više nije bio njen.

Ljubav odolijeva i vremenu i daljinama ali samo dotle dok se vjeruje u nju.

I najveća izdaja je ne vjerovati više u nju, i početi tražiti svoje mjesto negdje izvan nje.

Neko novo sutra.

A gdje je mornarevo sutra?

Na mjestu koje je ljubio više nego nju. Na moru. U luci dalekoj i slabo poznatoj, nalik onoj sljedećoj ili prethodnoj, u zagrljajima usputnih žena s kojima se ne dočekuju buđenja, na morskim prostranstvima čiji su jedini stanovnici daljine; u ruini sebe, kojemu ni sjećanja više nisu gosti, jer kad čovjek prestane voljeti drugog čovjeka, od stida i pomutnje ne zna što bi, i bježeći sve dalje od njega, on ugnijezdi u svom srcu njegovu tugu. I misao o sreći postane njegov najveći nesporazum sa samim sobom i svime što ga okružuje.

I sjećanje postane stranac.

I ljubomora postane gubljenje vremena.

I povratak postane utopija.

I tada, da pakao postoji, i da mu je on ključar, zaključao bi tamo sve one koji su znali jučer, htjeli danas, a pokušat će sutra.

Zaključao bi sebe.

Otišao prerano a vratio se prekasno.

Obišao svijet i po povratku ispričao joj svu besmislicu svoje muškosti.

A i ja sam, znaj, reći će Marija, preplovila jedan ocean, moreplovče, i sad smo jednaki. Ja više nisam žena za tebe. Ja sam mrtvi brod. I za tebe u njemu nema mjesta.

Prošlo je vrijeme u kom su suze kitile lice, i osmijeh  dočekivao poštara brže od koraka, i nada budila jutra. U Mariji već dugo živi samo bonaca. Nevere duše pojela su mora koja su s njom u postelju lijegala i s njom starila. Sada je Marija tiha razvalina,  praznija i od razvaline same. U njoj više se stanuje život, u njoj više ne  stanuje ljubav, u njoj više ne stanuje ni ona sama, više ni nje nema, jer

kad ljubav umre u nama,

tad više nismo ni stari ni mladi

 tad smo goli i neobranjeni pred vremenom.

Ostaju samo dani, kao i obično, svačiji, u kojima neke druge Marije, stide se čak i umirati. Jer kako objasniti danima, da njih već davno u njima nema?