Kad spomenem Tita, svi mi obično jebu mater i meni i Titu, onda mi pošalju par neopisivo romantičnih poruka da mi treba glogovim kolcem prosvirat glavu, zatim da sam ja velika komunjara i ekstremni ljevičar i da pakiram svoje kufere i idem živjet u Sjevernu Koreju ili Kubu.
Ajde dobro, jebi ga, shvatio sam davno da komunjare i ljevičari u Brodu više nisu u modi, od 91. došli na vlast sve nabrijani veliki Hrvati i veliki katolici, moraš ponijeti stolicu i na nju stati, ako želiš s njima ravnopravno razgovarati. Spustili se ljudi s planina i u kolicima i tačkama doveli sa sobom raspela i križeve, pometali po zidovima javnih ustanova i krunice, puna su im usta Boga, crkve i domoljublja, Franje Tuđmana i Ante Starčevića, samo oni vole Hrvatsku i nitko drugi, samo su oni Hrvati, a svi mi ostali smo Kinezi i Eskimi, ne smiješ ih krivo ni pogledat, a kamoli nešto reći, jer se u tom trenutku već izlažeš ozbiljnoj opasnosti da ti nekim trofejnim primjerkom automatske puške iz Domovinsko rata prosviraju mozak.
A ne daj bože da im se požališ da teško dišeš, odgovorit će ti odmah da staviš gas-masku. Ne daj bože da ih slučajno zamoliš posao jer imaš djecu i moraš ih hraniti, odmah će te pitati jel' ti dida bio u partizanima i ustašama, a gdje si ti bio 91. godine.
U pički materinoj!
A tebi je već pun kurac takvih pitanja, voda ti je već davno došla do grla, želiš samo normalan posao, normalan život i ništa drugo.
Ma kakav posao, kakva crna egzistencija, kakva djeca, ne, to se ne smije ni pitat ni tražit, jer to je smrtni grijeh, to je božji grijeh, jer radna mjesta u gradu Slavonskom Brodu su rezervirana samo i isključivo za političke uhljebe i novu političku hrvatsku elitu s pedigreom hrvatskih branitelja i mentalnim i duhovnim obrascem razmišljanja gore opisanim.
Ali dobro, čekaj malo! Nešto tu onda ne štima.
Pa i Ivan Stipić je hrvatski branitelj. I Ivan Stipić je dragovoljac Domovinskog rata, još i ranjen i prošao golgotu na ratištima širom Hrvatske. Katolik i kršćanin, Hrvat, a u bivšoj JNA, rekli bi, po PEESU (PRAVILU SLUŽBE) uklapa se u sve gore navedene predispozicije nove hrvatske vlasti i nove elite. Čovjek s pedigreom. Još i sa velikim, moćnim zaleđem iza sebe raznih Udruga iz Domovinskog rata. Pa zašto su onda Stipića smijenili sa mjesta ravnatelja naše gradske knjižnice? Jeli on uopće smijenjen, pojma nemam.
Gdje je nestao Ivan Stipić? Jel' netko zna?
Nisam novinar istraživač, istraživačko novinarstvo me uopće ne zanima, tako da mi ne pada na pamet da zivkam telefonima i provjeravam. Ja sam samo kao prosječni pisac, običan slikar impresionista našeg društva i ništa više. A za takvo društvo, za takvu državu rekli bi-NEŠTO JE TRULO U DRŽAVI DANSKOJ.
Slučaj Stipić, ako je uopće slučaj, ne znam, mnogo je širi i mnogo ozbiljniji od same činjenice da je jedan ravnatelj u Brodu preko noći nestao sa svoje dužnosti i funkcije. Kao da ga je pojela noć, rekli bi kosovci i udbaši.
Čovjek ne može onda a da se ne zapita, pa kad jednog moćnog Stipića mogu tako olako smijeniti, potjerati i bahato najuriti, čovjeka iza kojeg stoje moćne udruge iz domovinskog rata, čovjeka fakultetski obrazovanog, koji još ganja i poslijediplomski studij, sutra ćemo možda u gradu imati jednog doktora znanosti, ali ne bilom kakvog, takvog koji je potjeran sa radnog mjesta ko' da tjeraju ćuku sa lanca ili kravu sa paše, ili ovce sa ledine.
Pa čemu se onda mi ostali smrtnici u gradu možemo uopće nadati?
Čemu se onda uopće može nadati jedan patnik poput zavičajnog spisatelja i romanopisca Darka Dakya Lončara koga prati glas da je veliki komunjara, ekstremni ljevičar i Titoista?
Ne znam kako Stipić doživljava svoju sudbinu, ali meni je njegov slučaj vrlo jasna poruka i vrlo nedvosmislena, da ljudi poput mene trebaju što hitnije pakirat svoje kufere i seliti iz našeg grada. Jer mi tu više nema mjesta. Pa kad nema mjesta jednom Stipiću, vrlo uglednoj i poznatoj ličnosti u gradu, pa što ja onda uopće tu imam i pitat i tražiti. Ali postoji u svemu tome jedan mali problem. Problemčić.
I Stipić i ja smo Brođani, rođeni Brođani, djeca ovoga grada, djeca ovih ulica. Ne možemo tek tako spustiti glavu i otići, a da se ne zapitamo, a tko to nas šikanira i protjeruje iz našeg vlastitog grada? Došljaci. Da, došljaci. Nije li ovo zapravo, vrlo opasan društveni trenutak u kome se potiho, ali vrlo sistematski, planski i smišljeno, nas Brođane izopćuje i protjeruje iz našega vlastitog rodnoga grada? Pa bili mi ljevičari ili desničari, svejedno. Ovo djeluje možda malo jezivo, netko će možda reći, čak i vrlo opasno tako nešto javno ustvrditi, ali meni se sve čini ta tako stvari funkcioniraju. Kada bih zbog toga javno prozivao došljake onda bi prst prvo trebao uprijeti i u svoju rođenu majku Ivu-Senku koja je također došla u Brod prije 60 godina iz Dalmacije, zaljubila se u tatu Dragutina i tu i ostala živjeti. I ona je također došljak.
Ali, Iva-Senka nikome nije nikada oduzela njegovo radno mjesto, nikad zbog nje nitko nije suzu pustio, nije nikad u nekoj firmi bahato zajašila na neku rukovodeću funkciju i počela iz te firme protjerivati Brođane, već se prilagodila, prihvatila slavonsku kulturu i naše brodske običaje i skromno, ali ponosno ističe da je hrvatski reprezentativac Ivan Perišić naš prvi rod, ponos i dika našeg hrvatskog roda. Dakle, ona kao došljak nikome i nikada nije nanijela nikakvo zlo. Postala je naša Brođanka i sve što je u gradu radila sa svojim mužem, radila je vrlo humano i plemenito. Što se baš i ne bi moglo reći za mnoge naše sadašnje došljake. Čast izuzecima.
Stribor Uzelac Schwendenmann u svojoj knjizi kaže:
„Došli su da nam ukradu posao, zemlju, i na kraju ukrali su čitav grad.“
Istina. Zasjeli su na sve rukovodeće funkcije u gradu i javna poduzeća, privatne firme i političke funkcije te najodgovornija mjesta u službenoj politici Županije i Grada i sada nas Brođane polako, ali temeljito istiskuju, izopćuju i protjeruju iz našega rodnog grada.
Ili, možda sam ja u krivu. Možda sam ja na potpuno pogrešnom tragu. Možda je Stipić doista nešto bogu zgriješio, možda je imao kakav profesionalni propust u poslu, možda neki seksualni skandal, možda je u popodnevnim satima u svojoj kancelariji naguzio neku lijepu i zgodnu knjižničarku pa se sada skandal zataškava, a njega su samo potiho i kulturno smIjenili. Ne znam, nemam pojma.
Kao što rekoh nisam novinar istraživač, već samo običan pisac impresionista i ne pada mi na pamet da zivkam i raspitujem se. Ali, ja samo vidim jednu stvar, ja samo vidim da mi Brođani polako i sustavno nestajemo sa lica zemlje, iz našega vlastitog grada, baš kao što su nekad nestali i židovi. Njih su fizički likvidirali i uništili, a nas psihički likvidiraju i uništavaju. Kada ti oduzmu posao oduzeli su ti i ljudsko dostojanstvo, a kad ti oduzmu ljudsko dostojanstvo, što ti onda uopće i preostaje od života? Stipić ima četvero djece. Zanima li uopće nekoga kako je tom čovjeku sada i njegovoj djeci, što je taj čovjek uopće bogu zgriješio. Sjećam se, jednom sam došao u njegovu kancelariju, bilo je oko sedam sati predvečer, pričali smo nešto o mojoj novoj knjizi o Peri Mojsiji, njegova smjena već je davno završila oko tri sata, ali kaže mi da on svaki dan ostaje po tri četiri sata i izvan radnog vremena i savjesno nastavlja nezavršene poslove raditi i dalje za ljubav knjige. A ne mora, nitko mu to uopće ne plaća, mogao je slobodno otići kući. Radno vrijeme mu je davno završilo. Što to meni govori, to meni govori da je taj čovjek bezrezervno predan ljubavi prema knjizi i Gradskoj knjižnici.
I sada ga smijeniše. Zašto? Zbog čega?
Postoji jedna ljekovita biljka koja se zove lincura, toliko je njezin korijen gorak da za nju travari kažu da se sva gorčina ovoga svijeta nalazi u njezinom korijenu. Od te njezine gorčine još jedino više gorčine vidim u knjizi Stribora Uzelca Schwendemanna pod nazivom Tragovi posred puta. Čitam ju svaku večer i pitam se, što se to u Brodu dogodilo da je jedan rođeni Brođanin postao toliko ogorčen i na brodsku politiku i na ovaj grad u cjelini. Onda dalje, recimo, pitam se, zašto Županija i Grad na prigodne domjenke uvijek pozivaju sve brodske portale i njihove urednike, samo ne Veljka Lukića, urednika SBPeriskopa? Zašto je smijenjen Ivan Stipić, ravnatelj Gradske knjižnice?
Zašto je Darko Daky Lončar 14 dana štrajkao glađu ispred Županije?
Odgovor je samo jedan. Zato što smo svi Brođani, djeca ovoga grada, rođeni Brođani koji polako, ali sistematski i planski nestaju sa lica zemlje, iz svog rodnog grada; ubijaju nas potiho, ali temeljito, kao što su nekada u našem gradu za vrijeme NDH države, ubijali i židove. U našem gradu više ih nema.
Ako budemo i dalje šutjeli, tako isto, na isti način jednoga dana više neće ni nas biti, nas, drevnih starosjedilaca, rođenih Brođana, djece ovoga grada, koliko god to nekome zvučalo jezivo i nestvarno, ali to nam se upravo događa i to pred našim vlastitim očima.
A mi, šutimo o tome problemu! Nitko ga javno ne imenuje pravim imenom. A što više šutimo, prije će nas istrijebiti. Nije Stari bio lud. Rekao je Tito još davno: KAD BI NAROD ŠUTIO, NEBI BILO DOBRO.
A mi Brođani radimo upravo to- šutimo. Pa, šutimo i dalje!
Ajde dobro, jebi ga, shvatio sam davno da komunjare i ljevičari u Brodu više nisu u modi, od 91. došli na vlast sve nabrijani veliki Hrvati i veliki katolici, moraš ponijeti stolicu i na nju stati, ako želiš s njima ravnopravno razgovarati. Spustili se ljudi s planina i u kolicima i tačkama doveli sa sobom raspela i križeve, pometali po zidovima javnih ustanova i krunice, puna su im usta Boga, crkve i domoljublja, Franje Tuđmana i Ante Starčevića, samo oni vole Hrvatsku i nitko drugi, samo su oni Hrvati, a svi mi ostali smo Kinezi i Eskimi, ne smiješ ih krivo ni pogledat, a kamoli nešto reći, jer se u tom trenutku već izlažeš ozbiljnoj opasnosti da ti nekim trofejnim primjerkom automatske puške iz Domovinsko rata prosviraju mozak.
A ne daj bože da im se požališ da teško dišeš, odgovorit će ti odmah da staviš gas-masku. Ne daj bože da ih slučajno zamoliš posao jer imaš djecu i moraš ih hraniti, odmah će te pitati jel' ti dida bio u partizanima i ustašama, a gdje si ti bio 91. godine.
U pički materinoj!
A tebi je već pun kurac takvih pitanja, voda ti je već davno došla do grla, želiš samo normalan posao, normalan život i ništa drugo.
Ma kakav posao, kakva crna egzistencija, kakva djeca, ne, to se ne smije ni pitat ni tražit, jer to je smrtni grijeh, to je božji grijeh, jer radna mjesta u gradu Slavonskom Brodu su rezervirana samo i isključivo za političke uhljebe i novu političku hrvatsku elitu s pedigreom hrvatskih branitelja i mentalnim i duhovnim obrascem razmišljanja gore opisanim.
Ali dobro, čekaj malo! Nešto tu onda ne štima.
Pa i Ivan Stipić je hrvatski branitelj. I Ivan Stipić je dragovoljac Domovinskog rata, još i ranjen i prošao golgotu na ratištima širom Hrvatske. Katolik i kršćanin, Hrvat, a u bivšoj JNA, rekli bi, po PEESU (PRAVILU SLUŽBE) uklapa se u sve gore navedene predispozicije nove hrvatske vlasti i nove elite. Čovjek s pedigreom. Još i sa velikim, moćnim zaleđem iza sebe raznih Udruga iz Domovinskog rata. Pa zašto su onda Stipića smijenili sa mjesta ravnatelja naše gradske knjižnice? Jeli on uopće smijenjen, pojma nemam.
Gdje je nestao Ivan Stipić? Jel' netko zna?
Nisam novinar istraživač, istraživačko novinarstvo me uopće ne zanima, tako da mi ne pada na pamet da zivkam telefonima i provjeravam. Ja sam samo kao prosječni pisac, običan slikar impresionista našeg društva i ništa više. A za takvo društvo, za takvu državu rekli bi-NEŠTO JE TRULO U DRŽAVI DANSKOJ.
Slučaj Stipić, ako je uopće slučaj, ne znam, mnogo je širi i mnogo ozbiljniji od same činjenice da je jedan ravnatelj u Brodu preko noći nestao sa svoje dužnosti i funkcije. Kao da ga je pojela noć, rekli bi kosovci i udbaši.
Čovjek ne može onda a da se ne zapita, pa kad jednog moćnog Stipića mogu tako olako smijeniti, potjerati i bahato najuriti, čovjeka iza kojeg stoje moćne udruge iz domovinskog rata, čovjeka fakultetski obrazovanog, koji još ganja i poslijediplomski studij, sutra ćemo možda u gradu imati jednog doktora znanosti, ali ne bilom kakvog, takvog koji je potjeran sa radnog mjesta ko' da tjeraju ćuku sa lanca ili kravu sa paše, ili ovce sa ledine.
Pa čemu se onda mi ostali smrtnici u gradu možemo uopće nadati?
Čemu se onda uopće može nadati jedan patnik poput zavičajnog spisatelja i romanopisca Darka Dakya Lončara koga prati glas da je veliki komunjara, ekstremni ljevičar i Titoista?
Ne znam kako Stipić doživljava svoju sudbinu, ali meni je njegov slučaj vrlo jasna poruka i vrlo nedvosmislena, da ljudi poput mene trebaju što hitnije pakirat svoje kufere i seliti iz našeg grada. Jer mi tu više nema mjesta. Pa kad nema mjesta jednom Stipiću, vrlo uglednoj i poznatoj ličnosti u gradu, pa što ja onda uopće tu imam i pitat i tražiti. Ali postoji u svemu tome jedan mali problem. Problemčić.
I Stipić i ja smo Brođani, rođeni Brođani, djeca ovoga grada, djeca ovih ulica. Ne možemo tek tako spustiti glavu i otići, a da se ne zapitamo, a tko to nas šikanira i protjeruje iz našeg vlastitog grada? Došljaci. Da, došljaci. Nije li ovo zapravo, vrlo opasan društveni trenutak u kome se potiho, ali vrlo sistematski, planski i smišljeno, nas Brođane izopćuje i protjeruje iz našega vlastitog rodnoga grada? Pa bili mi ljevičari ili desničari, svejedno. Ovo djeluje možda malo jezivo, netko će možda reći, čak i vrlo opasno tako nešto javno ustvrditi, ali meni se sve čini ta tako stvari funkcioniraju. Kada bih zbog toga javno prozivao došljake onda bi prst prvo trebao uprijeti i u svoju rođenu majku Ivu-Senku koja je također došla u Brod prije 60 godina iz Dalmacije, zaljubila se u tatu Dragutina i tu i ostala živjeti. I ona je također došljak.
Ali, Iva-Senka nikome nije nikada oduzela njegovo radno mjesto, nikad zbog nje nitko nije suzu pustio, nije nikad u nekoj firmi bahato zajašila na neku rukovodeću funkciju i počela iz te firme protjerivati Brođane, već se prilagodila, prihvatila slavonsku kulturu i naše brodske običaje i skromno, ali ponosno ističe da je hrvatski reprezentativac Ivan Perišić naš prvi rod, ponos i dika našeg hrvatskog roda. Dakle, ona kao došljak nikome i nikada nije nanijela nikakvo zlo. Postala je naša Brođanka i sve što je u gradu radila sa svojim mužem, radila je vrlo humano i plemenito. Što se baš i ne bi moglo reći za mnoge naše sadašnje došljake. Čast izuzecima.
Stribor Uzelac Schwendenmann u svojoj knjizi kaže:
„Došli su da nam ukradu posao, zemlju, i na kraju ukrali su čitav grad.“
Istina. Zasjeli su na sve rukovodeće funkcije u gradu i javna poduzeća, privatne firme i političke funkcije te najodgovornija mjesta u službenoj politici Županije i Grada i sada nas Brođane polako, ali temeljito istiskuju, izopćuju i protjeruju iz našega rodnog grada.
Ili, možda sam ja u krivu. Možda sam ja na potpuno pogrešnom tragu. Možda je Stipić doista nešto bogu zgriješio, možda je imao kakav profesionalni propust u poslu, možda neki seksualni skandal, možda je u popodnevnim satima u svojoj kancelariji naguzio neku lijepu i zgodnu knjižničarku pa se sada skandal zataškava, a njega su samo potiho i kulturno smIjenili. Ne znam, nemam pojma.
Kao što rekoh nisam novinar istraživač, već samo običan pisac impresionista i ne pada mi na pamet da zivkam i raspitujem se. Ali, ja samo vidim jednu stvar, ja samo vidim da mi Brođani polako i sustavno nestajemo sa lica zemlje, iz našega vlastitog grada, baš kao što su nekad nestali i židovi. Njih su fizički likvidirali i uništili, a nas psihički likvidiraju i uništavaju. Kada ti oduzmu posao oduzeli su ti i ljudsko dostojanstvo, a kad ti oduzmu ljudsko dostojanstvo, što ti onda uopće i preostaje od života? Stipić ima četvero djece. Zanima li uopće nekoga kako je tom čovjeku sada i njegovoj djeci, što je taj čovjek uopće bogu zgriješio. Sjećam se, jednom sam došao u njegovu kancelariju, bilo je oko sedam sati predvečer, pričali smo nešto o mojoj novoj knjizi o Peri Mojsiji, njegova smjena već je davno završila oko tri sata, ali kaže mi da on svaki dan ostaje po tri četiri sata i izvan radnog vremena i savjesno nastavlja nezavršene poslove raditi i dalje za ljubav knjige. A ne mora, nitko mu to uopće ne plaća, mogao je slobodno otići kući. Radno vrijeme mu je davno završilo. Što to meni govori, to meni govori da je taj čovjek bezrezervno predan ljubavi prema knjizi i Gradskoj knjižnici.
I sada ga smijeniše. Zašto? Zbog čega?
Postoji jedna ljekovita biljka koja se zove lincura, toliko je njezin korijen gorak da za nju travari kažu da se sva gorčina ovoga svijeta nalazi u njezinom korijenu. Od te njezine gorčine još jedino više gorčine vidim u knjizi Stribora Uzelca Schwendemanna pod nazivom Tragovi posred puta. Čitam ju svaku večer i pitam se, što se to u Brodu dogodilo da je jedan rođeni Brođanin postao toliko ogorčen i na brodsku politiku i na ovaj grad u cjelini. Onda dalje, recimo, pitam se, zašto Županija i Grad na prigodne domjenke uvijek pozivaju sve brodske portale i njihove urednike, samo ne Veljka Lukića, urednika SBPeriskopa? Zašto je smijenjen Ivan Stipić, ravnatelj Gradske knjižnice?
Zašto je Darko Daky Lončar 14 dana štrajkao glađu ispred Županije?
Odgovor je samo jedan. Zato što smo svi Brođani, djeca ovoga grada, rođeni Brođani koji polako, ali sistematski i planski nestaju sa lica zemlje, iz svog rodnog grada; ubijaju nas potiho, ali temeljito, kao što su nekada u našem gradu za vrijeme NDH države, ubijali i židove. U našem gradu više ih nema.
Ako budemo i dalje šutjeli, tako isto, na isti način jednoga dana više neće ni nas biti, nas, drevnih starosjedilaca, rođenih Brođana, djece ovoga grada, koliko god to nekome zvučalo jezivo i nestvarno, ali to nam se upravo događa i to pred našim vlastitim očima.
A mi, šutimo o tome problemu! Nitko ga javno ne imenuje pravim imenom. A što više šutimo, prije će nas istrijebiti. Nije Stari bio lud. Rekao je Tito još davno: KAD BI NAROD ŠUTIO, NEBI BILO DOBRO.
A mi Brođani radimo upravo to- šutimo. Pa, šutimo i dalje!
