On je bivši oficir JNA. Ona je vrlo seksi žena. Ona je udovica hrvatskog branitelja.
Ona mu se otvoreno nudi:
-AJMO SE KRESNIT!
On prvo bulji u njezin dekolte, pa mu onda pogled bludniči na njezinoj seksi guzi, hormoni su se ustrčali ko igrači Reala u Kupu šampiona i vjerojatno bi pao jedan divlji i razuzdani seks da nije bilo velike, uokvirene slike poginulog hrvatskog branitelja koja je visjela na zidu sobe, pripadnika 4. gardijske brigade.
Zbog poštovanja i pijeteta prema čovjeku koji je svoj život dao na oltaru domovine, on je tu ponudu odbio. Čovjeku je nekako bilo neugodno da se jebe s udovicom hrvatskog branitelja, koja je svog muža tek pokopala.
Smatrao je nekako da to nije u redu ni moralno ni etički.
Ovo je istinita priča iz Splita, a film je fikcija.
Ovo je dakle tema i igranog filma Pave Marinkovića „Ministarstvo ljubavi“ koji je uzburkao javnost i digao na noge cijelu državu, a posebno hrvatske branitelje i udovice iz domovinskog rata. Predsjednica Udruge udovica poginulih hrvatskih branitelja Rozalija Bartolić organizirala je i veliki prosvjed ispred ulaza u HRT zgradu, prosvjedu su se priključili i hrvatski branitelji, a sam ministar hrvatskih branitelja Medved također je intervenirao i zahtijevao od HRT-a da se film cenzurira.
Uplašeni i isprepadani zaposlenici HRT-a sakrivajući se iza zavjesa svojih ureda zbunjeno su iz svojih kancelarija pratili prosvjed i odmah po kratkom postupku i političkoj direktivi kao nekada u vrijeme centralnog komiteta Saveza komunista, prikazivanje filma su odgodili za tjedan dana pa onda iz udarnog termina prebacili u kasni večernji termin od 23 sata i 20 min. Tako da ga većina gledatelja ne može ni pogledati, jer većina ljudi radi i ne pada im na kraj pameti da tako dugo čekaju na film i kasno idu leći, jer ujutro moraju rano ustati i ići na posao. Efekt je postignut sto posto, moju Jasnicu je zanimalo kakva je to frka dignuta oko tog filma, htjela ga je pogledat, ali nije mogla jer i ona mora rano ustati i ići na posao pa nije mogla tako dugo čekati. Sve je to podijelilo javnost i stvorilo neopisivu javnu buku, pitam se oko čega. Zašto i zbog čega? Zbog jedne benigne komedije. Zbog jedne bezazlene komedije na račun pojedinih udovica poginulih hrvatskih branitelja koje primaju velike mirovine, a okolo se štancaju, guze i jebu sa svim i svakim.
Dakle, samo i isključivo nekih i pojedinih udovica koje žive nečasno, a ne svih. Slažem se osobno s ocjenom Predsjednice Udruge udovica poginulih hrvatskih branitelja da se radi o ranjivoj skupini, ali mislim da redatelj Pavo Marinković ne proziva u svom filmu one poštene, savjesne i čestite udovice poginulih branitelja, nego samo one koje zlorabe velike mirovine svojih poginulih muževa hrvatskih branitelja od desetak i više tisuća kuna, a okolo se štancaju, tucaju i žive u vanbračnim zajednicama, neke i u istospolnoj zajednici kako smo vidjeli u filmu, neke i s puno mlađim jebačima, a neke bogami, bake udovice i sa starim djedovima.
Pa zar to nije istina? Pa zar se to ne događa u sadašnjoj Hrvatskoj?
Trebali li zbog jedne benigne komedije koja ukazuje na ovu problematiku u kojoj umjetnici pronalaze inspiraciju za svoj film odmah dići cijelu državu na noge, mobilizirati i dići na noge sve hrvatske branitelje i ministra Medveda kome demokracija očito baš i nije jača strana u životu.
Dokazao je to i u praksi sa svojim šatorašima i postavljanjem plinskih boca po zagrebačkim ulicama samo da se dokopa vlasti. Evo, sad se dokopao vlasti i sada i dalje želi maltretirati građane, želi još i hrvatskim umjetnicima ispirati mozak, zabranjivati i cenzurirati njihove filmove, želi biti uniformirani bog kojeg će se pitati što i kakvi filmovi se u Hrvatskoj smiju snimati, a kakvi ne smiju. Gospodin ministar želi biti čuvar hrvatskog ćudoređa, on i njegovi šatoraši, oni će određivati koji i kakvi filmovi se smiju snimati, a koji ne, oni, a ne hrvatski umjetnici. Kao da smo u nekoj južnoameričkoj militarističkoj državi u kojoj vlada vojna hunta i vojni režim na vlasti.
Pitam se, treba li zbog jednog umjetničkog ostvarenja odmah uzeti cenzorske škare kao u stara ruska ili kineska komunistička vremena i odmah film cenzurirati. Da li mi to živimo u Sjevernoj Koreji ili u demokratskoj državi?
Film je prikazan na tridesetak festivala, a osvojio je i grand prix za najbolji film na 33. Festivalu mediteranskih zemalja i sada taj film ministar hrvatskih branitelja sa svojom klikom, želi cenzurirati. Zašto i zbog čega? Pa da se podsjetimo o čemu se to zapravo radi u filmu.
Hrvatska vlada osniva odjel, inspektorat čija je zadaća istraživanje udovica koje primaju velike mirovine pokojnih hrvatskih branitelja, a žive nečasno u izvanbračnim zajednicama i okolo se po gradu ili selu prče, štancaju, rokaju i kokaju na sve strane. To je dakle, tema filma. U filmu se na šaljiv i humorističan način prozivaju samo i isključivo pojedine, one udovice poginulih hrvatskih branitelja koje žive nemoralno i nečasno, zlorabe stanove, mirovinu i privilegije koje im je država dala, a ne prozivaju se udovice koje žive pošteno, čestito i časno.
I osobno, ne vidim tu nikakvog razloga za prosvjed ni hrvatskih branitelja ni udovica niti dizanje bilo kakve frke oko toga. To je naša realnost i to se događa. Ekipa hrvatskih filmaša i umjetnika je tu temu samo malo iskarikirala, ironizirala i predstavila javnosti na jedan šaljiv i humorističan način.
Apsurd i paradoks je još veći tim više što film cenzurira HRT, dakle institucija koja je sama sudjelovala u stvaranju i financiranju filma i koja bi ga prva trebala i reklamirati i promovirati.
Očito, živimo svi skupa u paradoksalnoj i apsurdnoj državi u kojoj se više ne zna ni tko pije ni tko plaća, ni tko koga jebe, ni zašto ni zbog čega. Svi jebu svakoga. Cijela država postala nam je jedno veliko MINISTARSTVO SEKSA.
Čudna su ovo došla neka vremena.
Od riječi domovina ili domoljublje, ostali su nam još samo oni rijetki trenuci kada nam malo sportaši podignu moral, kada igra naša nogometna ili rukometna reprezentacija, kada razvalimo Srbiju ili Island, naoružamo se šahovnicama, šalovima i kapama, uz pokoje ožujsko pivce za živce i zajedno sa našim sportašima slavimo i uživamo u pobjedama naše hrvatske reprezentacije.
A onda ti trenuci ushita i zadovoljstva prođu i vraćamo se u našu sumornu svakodnevnicu, vraćamo se u realni svijet našeg hrvatskoj jala i čemera, gledamo ovaj cirkus od Hrvatskog Sabora i naših političara koji nas dijele po ideološkoj i političkoj osnovi, gledamo po noći ljude koji kopaju po kontejnerima i traže koricu kruha jer nemaju što za jesti, gledamo našu državu u kojoj svatko jebe svakoga pri čemu ponajčešće ne znaš ni zašto ni zbog čega, gledamo ovu našu tužnu državu u kojoj se masovno i kolektivno svaki dan mladi iseljavaju i svoju sreću traže u drugim državama, gledaš našu državu kojoj pravo ime nije Republika Hrvatska, nego MINISTARSTVO SEKSA ili još bolje-MINISTARSTVO CIRKUSA. Samo nam fali još da nam cijelu državu prekrije jedan veliki cirkuski šator, pa da ugođaj bude potpun.
Vratimo se sad na početak priče o bivšem oficiru JNA i udovici koja mu se nudila da se kresnu.
-Druže Lončar, trebao si ju kresnut!
-Daky, stara komunjaro, zašto ju nisi kresnuo?
Tako mi svi govore. A ja sad pitam ministra Medveda, kome treba biti neugodno, meni ili njoj? Poziva me da se jebem s njom na krevetu kojeg je kupio njezin muž, u stanu kojeg je zaradio njezin muž, pred njegovom velikom uramljenom slikom u odori hrvatskog časnika, da se častimo s param od mirovine koju je dobila od svog pokojnog muža, poginulog hrvatskog branitelja.
Kome bi trebalo biti neugodno, meni ili njoj?
Tako kako nudi seks meni, tako nudi i drugima u zgradi, gradu…
Kako misli ministar hrvatskih branitelja zaštiti njezin moral, ako ona sama nema morala?
Kako misli predsjednica Udruge poginulih hrvatskih branitelja zaštititi čast neke žene udovice ako ona sama nema ni obraza ni časti?
Kako misle hrvatski branitelji koji su se digli na noge i prosvjeduju ispred zgrade HRT-a zaštititi dignitet, dostojanstvo i ugled pojedinih udovica koje nemaju poštovanja ni prema svome vlastitom poginulom suprugu, a kamoli prema nečem ili nekome drugom? Dakle, u filmu se prozivaju samo neke, pojedine udovice koje žive raskalašenim i razuzdanim, nemoralnim životom, a ne sve. Vjerujem osobno da i Predsjednica Udruge poginulih hrvatskih branitelja Rozalija Bartolić, kao i velika većina udovica iz udruge žive časno, moralno i čestito i u skladu s nepisanim etičkim i moralnim zasadama ove nesumnjivo ranjive i osjetljive skupine žena, koje su doživjele obiteljsku tragediju i proživljavaju i dan danas veliku tugu i bol.
Ali na žalost, takvim poštenim, časnim i etičkim životom, ne žive baš sve udovice. I to je to. Pa zašto onda film cenzurirati, stavit ga u kasni termin i ne dozvoliti da ga vidi cijela hrvatska javnost?
No, kada je u pitanju tema etike i morala udovica poginulih hrvatskih branitelja, osobno nemam ništa protiv, ako se neka udovica doista zaljubila i našla drugog čovjeka, ako ga doista voli, ako to nije stvar avanturizma, nego iskrene i istinske ljubavi, da se mene pita, toj udovici ne bih oduzeo mirovinu i dozvolio bih joj da službeno živi u izvanbračnoj zajednici.
Smatram da i ona ima pravo na novi život i da ne mora samo i isključivo zbog mirovine biti cijeli život ispod crne burke.
Mirovina ne smije biti crni pendrek koji će cijeli život lebdjeti iznad glave udovice i tući je zbog prava na novi život. Moral žena ima dva kraja: znatiželju i strah. Mirovina ne smije cijeli život držati jednu ženu u strahu. Moral u tom trenutku prestaje biti moral nego postaje nasilje, moral u službi nasilja, naročito moral seksualni, a kad to nije, onda postaje hipokrizija morala.
Moral je brnjica za volju, a spušta se zajedno sa suncem. Što više moraliziramo to više tonemo kao kad tone sunce koje zalazi. Opasno je pisati o moralu jer najveći nemoral u društvu rade oni koji bi trebali biti ili koji se predstavljaju kao moralni stupovi jednog društva i države.
U ovom slučaju to su ministar Medved i njegova klika hrvatskih branitelja koji svojim ćudoređem maltretiraju javnost i hrvatski narod, a ne udovice koje se okolo štancaju. Ja bih, dakle, donio takav zakon, zakon kojima se neće udovicama uskraćivati mirovina, ako se iskreno i istinski zaljube, te žive s drugim čovjekom u izvanbračnoj zajednici, ali samo njima, ne ovim seksualnim avanturistkinjama, koje su glavni likovi u filmu.
A tko će provoditi taj zakon i kako, kako razlikovati onu udovicu koja se iskreno i istinski zaljubila od one kojoj je seks s muškarcima samo prolazna avantura, kako bi se sprovodio taj moj zakon, tko bi to i istraživao i kontrolirao, iskreno govoreći, nemam pojma, nemam blage veze.
Sve nam je u državi cirkus, pa bi očito i taj moj zakon bio cirkus i odlično bi se uklapao u image naše pravne države, ili bolje rečeno, cirkusa od države.
Ona mu se otvoreno nudi:
-AJMO SE KRESNIT!
On prvo bulji u njezin dekolte, pa mu onda pogled bludniči na njezinoj seksi guzi, hormoni su se ustrčali ko igrači Reala u Kupu šampiona i vjerojatno bi pao jedan divlji i razuzdani seks da nije bilo velike, uokvirene slike poginulog hrvatskog branitelja koja je visjela na zidu sobe, pripadnika 4. gardijske brigade.
Zbog poštovanja i pijeteta prema čovjeku koji je svoj život dao na oltaru domovine, on je tu ponudu odbio. Čovjeku je nekako bilo neugodno da se jebe s udovicom hrvatskog branitelja, koja je svog muža tek pokopala.
Smatrao je nekako da to nije u redu ni moralno ni etički.
Ovo je istinita priča iz Splita, a film je fikcija.
Ovo je dakle tema i igranog filma Pave Marinkovića „Ministarstvo ljubavi“ koji je uzburkao javnost i digao na noge cijelu državu, a posebno hrvatske branitelje i udovice iz domovinskog rata. Predsjednica Udruge udovica poginulih hrvatskih branitelja Rozalija Bartolić organizirala je i veliki prosvjed ispred ulaza u HRT zgradu, prosvjedu su se priključili i hrvatski branitelji, a sam ministar hrvatskih branitelja Medved također je intervenirao i zahtijevao od HRT-a da se film cenzurira.
Uplašeni i isprepadani zaposlenici HRT-a sakrivajući se iza zavjesa svojih ureda zbunjeno su iz svojih kancelarija pratili prosvjed i odmah po kratkom postupku i političkoj direktivi kao nekada u vrijeme centralnog komiteta Saveza komunista, prikazivanje filma su odgodili za tjedan dana pa onda iz udarnog termina prebacili u kasni večernji termin od 23 sata i 20 min. Tako da ga većina gledatelja ne može ni pogledati, jer većina ljudi radi i ne pada im na kraj pameti da tako dugo čekaju na film i kasno idu leći, jer ujutro moraju rano ustati i ići na posao. Efekt je postignut sto posto, moju Jasnicu je zanimalo kakva je to frka dignuta oko tog filma, htjela ga je pogledat, ali nije mogla jer i ona mora rano ustati i ići na posao pa nije mogla tako dugo čekati. Sve je to podijelilo javnost i stvorilo neopisivu javnu buku, pitam se oko čega. Zašto i zbog čega? Zbog jedne benigne komedije. Zbog jedne bezazlene komedije na račun pojedinih udovica poginulih hrvatskih branitelja koje primaju velike mirovine, a okolo se štancaju, guze i jebu sa svim i svakim.
Dakle, samo i isključivo nekih i pojedinih udovica koje žive nečasno, a ne svih. Slažem se osobno s ocjenom Predsjednice Udruge udovica poginulih hrvatskih branitelja da se radi o ranjivoj skupini, ali mislim da redatelj Pavo Marinković ne proziva u svom filmu one poštene, savjesne i čestite udovice poginulih branitelja, nego samo one koje zlorabe velike mirovine svojih poginulih muževa hrvatskih branitelja od desetak i više tisuća kuna, a okolo se štancaju, tucaju i žive u vanbračnim zajednicama, neke i u istospolnoj zajednici kako smo vidjeli u filmu, neke i s puno mlađim jebačima, a neke bogami, bake udovice i sa starim djedovima.
Pa zar to nije istina? Pa zar se to ne događa u sadašnjoj Hrvatskoj?
Trebali li zbog jedne benigne komedije koja ukazuje na ovu problematiku u kojoj umjetnici pronalaze inspiraciju za svoj film odmah dići cijelu državu na noge, mobilizirati i dići na noge sve hrvatske branitelje i ministra Medveda kome demokracija očito baš i nije jača strana u životu.
Dokazao je to i u praksi sa svojim šatorašima i postavljanjem plinskih boca po zagrebačkim ulicama samo da se dokopa vlasti. Evo, sad se dokopao vlasti i sada i dalje želi maltretirati građane, želi još i hrvatskim umjetnicima ispirati mozak, zabranjivati i cenzurirati njihove filmove, želi biti uniformirani bog kojeg će se pitati što i kakvi filmovi se u Hrvatskoj smiju snimati, a kakvi ne smiju. Gospodin ministar želi biti čuvar hrvatskog ćudoređa, on i njegovi šatoraši, oni će određivati koji i kakvi filmovi se smiju snimati, a koji ne, oni, a ne hrvatski umjetnici. Kao da smo u nekoj južnoameričkoj militarističkoj državi u kojoj vlada vojna hunta i vojni režim na vlasti.
Pitam se, treba li zbog jednog umjetničkog ostvarenja odmah uzeti cenzorske škare kao u stara ruska ili kineska komunistička vremena i odmah film cenzurirati. Da li mi to živimo u Sjevernoj Koreji ili u demokratskoj državi?
Film je prikazan na tridesetak festivala, a osvojio je i grand prix za najbolji film na 33. Festivalu mediteranskih zemalja i sada taj film ministar hrvatskih branitelja sa svojom klikom, želi cenzurirati. Zašto i zbog čega? Pa da se podsjetimo o čemu se to zapravo radi u filmu.
Hrvatska vlada osniva odjel, inspektorat čija je zadaća istraživanje udovica koje primaju velike mirovine pokojnih hrvatskih branitelja, a žive nečasno u izvanbračnim zajednicama i okolo se po gradu ili selu prče, štancaju, rokaju i kokaju na sve strane. To je dakle, tema filma. U filmu se na šaljiv i humorističan način prozivaju samo i isključivo pojedine, one udovice poginulih hrvatskih branitelja koje žive nemoralno i nečasno, zlorabe stanove, mirovinu i privilegije koje im je država dala, a ne prozivaju se udovice koje žive pošteno, čestito i časno.
I osobno, ne vidim tu nikakvog razloga za prosvjed ni hrvatskih branitelja ni udovica niti dizanje bilo kakve frke oko toga. To je naša realnost i to se događa. Ekipa hrvatskih filmaša i umjetnika je tu temu samo malo iskarikirala, ironizirala i predstavila javnosti na jedan šaljiv i humorističan način.
Apsurd i paradoks je još veći tim više što film cenzurira HRT, dakle institucija koja je sama sudjelovala u stvaranju i financiranju filma i koja bi ga prva trebala i reklamirati i promovirati.
Očito, živimo svi skupa u paradoksalnoj i apsurdnoj državi u kojoj se više ne zna ni tko pije ni tko plaća, ni tko koga jebe, ni zašto ni zbog čega. Svi jebu svakoga. Cijela država postala nam je jedno veliko MINISTARSTVO SEKSA.
Čudna su ovo došla neka vremena.
Od riječi domovina ili domoljublje, ostali su nam još samo oni rijetki trenuci kada nam malo sportaši podignu moral, kada igra naša nogometna ili rukometna reprezentacija, kada razvalimo Srbiju ili Island, naoružamo se šahovnicama, šalovima i kapama, uz pokoje ožujsko pivce za živce i zajedno sa našim sportašima slavimo i uživamo u pobjedama naše hrvatske reprezentacije.
A onda ti trenuci ushita i zadovoljstva prođu i vraćamo se u našu sumornu svakodnevnicu, vraćamo se u realni svijet našeg hrvatskoj jala i čemera, gledamo ovaj cirkus od Hrvatskog Sabora i naših političara koji nas dijele po ideološkoj i političkoj osnovi, gledamo po noći ljude koji kopaju po kontejnerima i traže koricu kruha jer nemaju što za jesti, gledamo našu državu u kojoj svatko jebe svakoga pri čemu ponajčešće ne znaš ni zašto ni zbog čega, gledamo ovu našu tužnu državu u kojoj se masovno i kolektivno svaki dan mladi iseljavaju i svoju sreću traže u drugim državama, gledaš našu državu kojoj pravo ime nije Republika Hrvatska, nego MINISTARSTVO SEKSA ili još bolje-MINISTARSTVO CIRKUSA. Samo nam fali još da nam cijelu državu prekrije jedan veliki cirkuski šator, pa da ugođaj bude potpun.
Vratimo se sad na početak priče o bivšem oficiru JNA i udovici koja mu se nudila da se kresnu.
-Druže Lončar, trebao si ju kresnut!
-Daky, stara komunjaro, zašto ju nisi kresnuo?
Tako mi svi govore. A ja sad pitam ministra Medveda, kome treba biti neugodno, meni ili njoj? Poziva me da se jebem s njom na krevetu kojeg je kupio njezin muž, u stanu kojeg je zaradio njezin muž, pred njegovom velikom uramljenom slikom u odori hrvatskog časnika, da se častimo s param od mirovine koju je dobila od svog pokojnog muža, poginulog hrvatskog branitelja.
Kome bi trebalo biti neugodno, meni ili njoj?
Tako kako nudi seks meni, tako nudi i drugima u zgradi, gradu…
Kako misli ministar hrvatskih branitelja zaštiti njezin moral, ako ona sama nema morala?
Kako misli predsjednica Udruge poginulih hrvatskih branitelja zaštititi čast neke žene udovice ako ona sama nema ni obraza ni časti?
Kako misle hrvatski branitelji koji su se digli na noge i prosvjeduju ispred zgrade HRT-a zaštititi dignitet, dostojanstvo i ugled pojedinih udovica koje nemaju poštovanja ni prema svome vlastitom poginulom suprugu, a kamoli prema nečem ili nekome drugom? Dakle, u filmu se prozivaju samo neke, pojedine udovice koje žive raskalašenim i razuzdanim, nemoralnim životom, a ne sve. Vjerujem osobno da i Predsjednica Udruge poginulih hrvatskih branitelja Rozalija Bartolić, kao i velika većina udovica iz udruge žive časno, moralno i čestito i u skladu s nepisanim etičkim i moralnim zasadama ove nesumnjivo ranjive i osjetljive skupine žena, koje su doživjele obiteljsku tragediju i proživljavaju i dan danas veliku tugu i bol.
Ali na žalost, takvim poštenim, časnim i etičkim životom, ne žive baš sve udovice. I to je to. Pa zašto onda film cenzurirati, stavit ga u kasni termin i ne dozvoliti da ga vidi cijela hrvatska javnost?
No, kada je u pitanju tema etike i morala udovica poginulih hrvatskih branitelja, osobno nemam ništa protiv, ako se neka udovica doista zaljubila i našla drugog čovjeka, ako ga doista voli, ako to nije stvar avanturizma, nego iskrene i istinske ljubavi, da se mene pita, toj udovici ne bih oduzeo mirovinu i dozvolio bih joj da službeno živi u izvanbračnoj zajednici.
Smatram da i ona ima pravo na novi život i da ne mora samo i isključivo zbog mirovine biti cijeli život ispod crne burke.
Mirovina ne smije biti crni pendrek koji će cijeli život lebdjeti iznad glave udovice i tući je zbog prava na novi život. Moral žena ima dva kraja: znatiželju i strah. Mirovina ne smije cijeli život držati jednu ženu u strahu. Moral u tom trenutku prestaje biti moral nego postaje nasilje, moral u službi nasilja, naročito moral seksualni, a kad to nije, onda postaje hipokrizija morala.
Moral je brnjica za volju, a spušta se zajedno sa suncem. Što više moraliziramo to više tonemo kao kad tone sunce koje zalazi. Opasno je pisati o moralu jer najveći nemoral u društvu rade oni koji bi trebali biti ili koji se predstavljaju kao moralni stupovi jednog društva i države.
U ovom slučaju to su ministar Medved i njegova klika hrvatskih branitelja koji svojim ćudoređem maltretiraju javnost i hrvatski narod, a ne udovice koje se okolo štancaju. Ja bih, dakle, donio takav zakon, zakon kojima se neće udovicama uskraćivati mirovina, ako se iskreno i istinski zaljube, te žive s drugim čovjekom u izvanbračnoj zajednici, ali samo njima, ne ovim seksualnim avanturistkinjama, koje su glavni likovi u filmu.
A tko će provoditi taj zakon i kako, kako razlikovati onu udovicu koja se iskreno i istinski zaljubila od one kojoj je seks s muškarcima samo prolazna avantura, kako bi se sprovodio taj moj zakon, tko bi to i istraživao i kontrolirao, iskreno govoreći, nemam pojma, nemam blage veze.
Sve nam je u državi cirkus, pa bi očito i taj moj zakon bio cirkus i odlično bi se uklapao u image naše pravne države, ili bolje rečeno, cirkusa od države.
