Kada sam u dva nastavka, zaključio svoje istraživanje za SBOnline i priču o dvije tajanstvene grobnice u centru Slavonskog Broda i kada sam na kraju napisao da više nemam što ni dodati i oduzeti, tada nisam niti slutio da ću sasvim slučajno naići na čovjeka koji je otkrio te grobnice i da moje pretpostavke- kako su je ustaše u Drugom svjetsku ratu poštedjele, nakon što su minirali i srušili Pravoslavnu crkvu, iz razloga što su to dva Cincara, a ne Srbina- pokazale su se potpuno pogrešnim.

Priča o ove dvije misteriozne grobnice na Radničkom trgu preko puta gradske Tržnice se proširila po gradu i tako sam došao do našeg Brođanina koji jedini zna pravu istinu i koji ju je i otkrio, ali me je zamolio da njegovo ime ne objavljujem. Sjeli smo ispod jednog starog oraha u hladovini i tako počeli razgovor.

Moj sugovornik je bio tada u to vrijeme šef gradilišta Novogradnje koja je od gradskih vlasti dobila zadatak da izgradi parkiralište za aute na Radničkom trgu. Tada je tu bio običan makadam. Dakle, govorimo o mjestu na kojem je tijekom Drugog svjetskog rata od strane režima NDH, srušena Pravoslavna crkva sv. Georgija, dakle, ne govorimo o srušenoj Pravoslavnoj crkvi za vrijeme Domovinskog rata u Štamparevoj ulici, pokraj Evangeličke crkve.

Mnogi Brođani to brkaju, jer ne znaju da je nekada davno na Radničkom trgu, pokraj Radničkog doma,  postojala stara Pravoslavna crkva izgrađena još davne 1780. godine i koja je postojala punih 160 godina, a zbog velikog broja doseljenih pravoslavaca na tom području nekada davno, tu istu Štamparevu ulicu zvali su još i srpski sokak ili srpska ulica, a onda su joj kasnije vlasti i službeno nadjenuli ime ulica Vuka Karadžića.

Kada ju je režim NDH srušio 1941. god, na tom istom mjestu ostala je grobnica, dva groba s nadgrobnim pločama s godinom 1786. i nekim nerazumljivim staroslavenskim pismom, crkvenom ćirilicom ili nekom staroruskom ili makedonskom ćirilicom koja nam je, u pokušaju prijevoda i dešifriranja navedenog teksta zadavala velike glavobolje, pa smo morali konsultirati i stručnjake.

Začuđujuće je da nitko ni od naših brodskih povjesničara i etnologa, s kojima sam razgovarao,  ništa ne zna o toj grobnici, ili vrlo malo, a koja se doslovno svima nama nalazi pred nosom. I još je najstarija, najstariji kulturno-sakralni povijesni spomenik kulture u našem gradu.

Šef Novogradnje mi onda otkriva pravu istinu. On  je te dvije grobnice osobno otkrio godine 1972. Tada je bio šef gradilišta zadužen i odgovoran za izgradnju parkirališta na Radničkom trgu. Tu je bio tada makadam i njegov bagerist je kopajući kljovama bagera udario u nešto čvrsto i tvrdo.

On mu je tada zapovjedio da prestane s kopanjem i ugasi bager da vidi o čemu se to radi, pretpostavljao je da je u zemlji zakopana neka velika stijena. Međutim, nije bila stijena nego grobnica. Kada je lopatom i metlama raščistio zemlju, otkrio je ovu neobičnu i zanimljivu grobnicu.

Nije tada ni slutio da je otkrio najstariju grobnicu koja datira iz davne 1786. godine. Bio je zbunjen neobičnim staro crkvenim pismom ili nekom čudnom ruskom ćirilicom koju nije znao pročitati.

Znatiželja ga je kopkala što se nalazi u grobnici i zapovjedio je bageristu da kljovama bagera podigne obje nadgrobne ploče. Bio je ponovo začuđen  i iznenađen kada je vidio da grobnice uopće ne postoje. Dvije nadgrobne ploče bile se samo položene na zemlji i prekrivene njom. Svi Brođani misle da tu postoje nekakve dvije grobnice. Tako misle i naši brodski povjesničari i etnolozi.

Odmah je šef gradilišta o svom otkriću izvijestio nadležne gradske vlasti, ali i brodskog paroha Žarka Kosića. On ga je odmah pozvao u svoj ured, te od sreće i uzbuđenja odmah mu u džep, krišom turnuo sto njemačkih maraka, za nagradu, a gradske komunističke vlasti su zahtijevale i naredile da se to područje ogradi metalnom, barokno-secesijskom željeznom ogradom, te da se ove dvije nadgrobne ploče čuvaju i zaštite kao brodsko povijesno, sakralno blago i kulturno- umjetnički spomenik.

Dakle, da konačno zaključimo: priča o otkriću ove dvije grobnice počinje 1972. god. a ne od 1941. ili 1786. kako smo svi mi mislili i pretpostavljali.

Na žalost, danas ovu grobnicu nitko ne održava, spomenik je ostavljen i zapušten u travi. Srbi nisu baš previše zainteresirani, jer se ne radi o grobnici dva Srbina nego dva Cincara, jednoj zanimljivoj i neobičnoj nacionalnoj manjini koja je na žalost izumrla i u našem gradu više ne postoje. A mi Hrvati mislimo da su tu pokopana dva Srbina, pa onda se svi boje, rat sa Srbima je učinio svoje i nitko ne želi ni potezati to pitanje, ljude je strah i pričati na tu temu. Pitam se, da li onda postoji opravdana sumnja da se ispod betonskog parkirališta na Radničkom trgu nalazi još i pravo sakriveno i nikad neistraženo povijesno, kulturno sakralno blago starih i drevnih grobnica. Za pretpostaviti je da vjerojatno i druge grobnice postoje. Vrlo vjerojatno i vrlo moguće da se ispod betonskog parkirališta na Radničkom trgu nalazi pravo arheološko blago drevnih grobnica, jer zašto bi bile i postojale ispod nekadašnje crkve, zakopane samo dvije grobnice.

No, sada vidimo da te dvije grobnice, zapravo uopće i ne postoje. Dva zemljana utora, dvije velike rupe za ukop mrtvaca, nisu na tom mjestu uopće nikada ni napravljene. Barem tako misli šef gradilišta. No, da li je on u pravu?

Postavlja se onda pitanje, a gdje su onda uopće naša dva glavna junaka pokopana.

Gdje su njihovi kosturi?

Javio nam se i brodski paroh Ratko Gatarević i dao nam točan prijevod njihovih imena: SAJKO DIMOVIĆ I HADŽI SRETO BOROVIĆ. Jedan pravoslavni pop, a kasnije sam saznao, ovaj drugi je bio bogati grčki doseljenik i trgovac po zanimanju. Obojica Cincari po narodnosti.

Ako ovo nije njihova grobnica, a koja onda jest i gdje se nalazi?

Gdje su nestali kosturi?

Gdje su „pobjegli“ SAJKO I SRETO iz svojih grobnica?

Običaj bogatih, grčkih Cincara bio je da se u lijes uz tijelo postavi i zlato i srebro pokojnika. Gdje je onda nestalo njihovo zlato i srebro. Od grobara i djelatnika našeg Gradskog groblja dobivam potvrdan odgovor da doista jeste običaj i današnjih pravoslavaca da u lijes ili mrtvački sanduk, uz tijelo pokojnika stavljaju zlato i srebro i ostale vrijednosti. Bogataši pravoslavne vjere pogotovo prakticiraju taj običaj, pa je zato često i bilo pljački i otvaranja pravoslavnih grobova na našem groblju Sv. Lovre. Neki stručnjaci s kojima sam razgovarao smatraju da su njihova tijela prevezena u Moskopolje, odnosno Makedoniju, odakle su rodom ova naša dva junaka-SAJKO I SRETO. Je li ih doista u dalekoj prošlosti prevezla njihova rodbina u njihov rodni grad, ili su možda zlato i srebro iz grobnice opljačkali sami pravoslavni popovi, ili je možda uslijed jakih i velikih potresa, kao onoga 1964. njihova grobnica urušena, zemlja se srušila, a oni i dalje čame i kroz priču i nagađanja i legende žive u zemlji ispod nadgrobnih ploča. Šef gradilišta sumnja u jednu takvu mogućnost, ali ni ona nije isključena.

Koliko svi skupa znamo o Cincarima kao nacionalnoj manjini i njihovim običajima i njihovoj tradiciji. Kako su Sajko i Sreto uopće došli u naš grad iz dalekog Moskopolja ili Makedonije.

Jesu li zadnji Cincari u našem gradu istrijebljeni kao i Židovi za vrijeme ustaškog režima NDH za vrijeme Drugog svjetskog rata?

Tek kada sam pomislio da sam konačno otkrio pravu istinu o ove dvije grobnice, tek sada dolazim do zaključka da nisam otkrio zapravo ništa. Uvijek i iznova mi se otvaraju nova i nova pitanja, nove i nove misterije.

Tajna ove dvije grobnice, priča o SAJKU I SRETI- ostat će veliki i najveći misterij u povijesti Slavonskog Broda. Možda pred našim vlastitim nosom imamo jednu zanimljivu priču, zanimljiviju i od same naše Tvrđave u koju ulažemo veliki novac i u koju polažemo velike nade za razvoj turizma.

Zašto da ovu zagonetnu priču o dva Cincara ne iskoristimo u turističke svrhe? ONO ŠTO PRIVLAČI DOMAĆE I STRANE TURISTE- TO SU RAZNE ZAGONETNE PRIČE KOJE DRAŠKAJU ZNATIŽELJU, BUDE INTERES I ZANIMANJE TURISTA, A OVA PRIČA JE JEDAN VELIKI MISTERIJ I JEDNA VELIKA ZAGONETKA, TAJNA KOJA NIKAD NEĆE BITI U POTPUNOSTI RASVJETLJENA I OTKRIVENA.

Kako na sve ovo gleda Turistička zajednica Grada?

Napravimo od ove atraktivne i misteriozne grobnice, učinimo od  Sajka i Srete prvorazrednu turističku atrakciju našega grada? Jeftino, a efikasno i učinkovito.

Zašto ne!